Rajna Racz diplomirala je komparativnu književnost, u procesu je završetka diplomskog studija Kazališne i radijske režije na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, a paralelno je i na doktoratu.
Prvu profesionalnu predstavu "Nepoznata iz Seine" napravila je prošle godine upravo u Teatru &TD . Režira, piše i proučava književnost, a u svojem umjetničkom i znanstvenom djelovanju bavi se aspektima tijela, traume, ritualom u izvedbi. Mali spoiler sadržaja predstave koja je povod ovog razgovora: Pessoina drama "Mornar" nosi podnaslov "statična drama": tri sestre bdiju nad tijelom netom preminule četvrte sestre. One zamišljaju svijet kojem ne pripadaju, koji ih obuzima i proždire. Maštaju o životima koje nisu imale... Predstavu glumački nose mlade umjetničke snage: Maruška Aras, Anica Kontić, Veronika Mach, Fabijan Komljenović i Marin Živković. I da, trebate je pogledati!
Finaliziraš „Mornara” – kako si ga uopće odabrala?
- Posljednje tri godine mahnito čitam poeziju pa sam tako kupila za svoju malu biblioteku poezije sabrane pjesme od Pessoe u izdanju Matice Hrvatske. Nedugo nakon toga, nakon ispita koji se izveo u Teatru &TD, Krešimir Dolenčić mi je rekao da mu se čini da je Pessoina drama „Mornar” jako bliska mojoj poetici. To me iznenadilo te izazvalo moju znatiželju i potrebu da je pronađem jer sam upravo tada čitala Pessoinu poeziju koja me opčinila. Nikako nisam mogla pronaći dramu pa sam se javila našem skladatelju Stanku Juzbašiću jer sam čula da je on možda ima. Čim se vratio iz šetnje, pronašao ju je u svojoj biblioteci i poslao mi je isti dan. Kad sam pročitala dramu, u glavi mi je cijelo vrijeme odzvanjala slavna Pessoina poema „Pomorska pjesan“. U to vrijeme već sam imala prijavljenu predstavu u koprodukciji Rupera i Teatra &TD, a zanesena Pessoom, poželjela sam ga režirati, pogotovo jer su me u tom trenutku jako zanimali snovi i njihova struktura. Dok sam čitala „Mornara”, pomislila sam kako je to teško za postaviti, ali da moram probati. I zaista mi je bilo izrazito teško, jer ovaj tekst ima takav poetski naboj i filozofiju iza svake replike da je to teško i glumački i redateljski dostići. Svijet, koji pokušavam stvoriti, opire mi se do zadnjeg dana proba. Volim izazove, pa kada pročitam nešto što je izazovno i teško za postaviti, to me uzbuđuje i potiče da radim i izlazim iz svoje zone komfora. Znala sam da će ovo biti teški pothvat i takav je i bio. Odabrala sam „Mornara” jer sam osjećala da će izazvati sukob mene i mojih režijskih demona. Sve sam predosjećala i mogla predvidjeti i svjesno sam ušla u to, ali isto tako mislim da sam jako puno naučila kroz ovaj proces. Ne mogu reći da je to nužno dobar odabir tekstova, ali tako ih uvijek biram po osjećaju svijeta i izazovu koji predstavljaju.
Što te je vodilo teatru? A što, jasno, komparativnoj književnosti? Mani Gotovac je bila inspiracija ulaska u teatar?
- Odmalena gutam knjige, roditelji, bake i djedovi, poticali su mene i moje sestre na čitanje, razvijali su našu maštu odmalena. Studij književnosti upisan je u meni, u mojem nasljeđu. Moj djed je pjesnik i prevoditelj s ruskog, baka je profesorica hrvatskog jezika, majka je završila komparativnu književnost i francuski jezik, istu kombinaciju koju sam i ja upisala prije nego što sam upisala studij Kazališne i radijske režije. Kao najveću vrijednost koju mi je obitelj prenijela, bila je vrijednost svjetova koje nose knjige i što knjige u meni mogu pobuditi. Kada sam bila mala, u knjižnici na Pagu, prostoru za koji mislim da je uvelike odredio moje današnje zanimanje, svakog tjedna bih dolazila i pitala knjižničarku da mi posudi najtužniju knjigu koju ima na polici. Iz tjedna u tjedan, teta knjižničarka mi ju je davala, ja bih čitala i punila se svjetovima.Teatar je posljedica moje želje da stvaram svjetove, to je medij koji sam odabrala. Kada sam odlučila da ću biti redateljica, bila sam očarana mogućnošću da stvorim svoje vrijeme unutar našeg postojećeg, radeći i stvarajući sa živim ljudima. Magiju, senzaciju i jouissance koji sam osjećala u kazalištu htjela sam i sama stvarati. Vrlo brzo sam shvatila da je studij komparativne književnosti odličan temelj za studij kazališne režije. Sretna sam što su me roditelji poticali da studiram oba studija i da je obrazovanje ključno u mojem životu. Imala sam sreće što sam u svim ključnim formativnim razdobljima imala odlične sugovornike i što ih i dan danas imam. To su profesori na oba fakulteta koji me potiču i podržavaju. Bitno je imati uz sebe osobe koje te razumiju i s kojima možeš razgovarati. Mani Gotovac je bila jedna od tih osoba koja je prepoznala moju goruću želju da se bavim kazalištem, koja me poticala i ohrabrivala. Mani Gotovac me naučila da je Muškat moje najdraže vino, Mani je čitala sve verzije teksta koji sam pisala prema motivima Marquezovih „12 hodočasnika”, poklonila mi je dramu „Razmeđe podneva” Paula Claudela koju sam radila na krovovima Teatra &TD kao ispit na Akademiji dramske umjetnosti. Ona me uvela u &TD, što je simbolički dirljivo. Gledajući njen život izbliza, u privatnim trenutcima, naučila sam da je kazalište okrutno i prelijepo, da moraš biti hrabar da traješ u ovom poslu, i da se ljubavi kao i tuzi moraš prepustiti, da te ona mora prožeti jer ništa na ovom svijetu i na ovom poslu ne možeš raditi napola, a najmanje voljeti.
Upisala si i doktorat. Kako usklađuješ kreativno i teorijsko u svom radu, kako se odjeljuje?
- Na doktoratu mi je izazovno. Posebice jer sam dobila stipendiju od Filozofskog fakulteta, pa osjećam veliku odgovornost. Ne mogu razvlačiti doktorat, imam drugačije uvjete da zadržim stipendiju. Sada sam upisala drugu godinu i izrazito sam zahvalan odsjeku Komparativne književnosti što mi je pružio takvu priliku da se besplatno obrazujem i što su kroz čitav studij prepoznavali i hranili moju izvrsnost, ali i poticali moje paralelno studiranje. Ipak, uz profesionalni rad u kazalištu i diplomski studij Kazališne i radijske režije, ponekad mi obaveze i perfekcionizam kojemu težim postanu izazovni i teški i obuzme me tjeskoba. Usklađivati akademsku i umjetničku karijeru je izazovno. Cijelo vrijeme mi mozak radi na dvije tračnice. Dok pišem znanstvene radove, svjesna kreativnog rada i procesa u kazalištima i u umjetnosti, ne mogu držati čisti znanstveni akademski diskurs koji se potiče jer sam na drugom studiju učila stvarati svoj vlastiti teorijski aparat. Trenutno se nalazim u razdoblju kad bih voljela nekoliko mjeseci iščitavati samo teorijsku literaturu vezanu uz svoju temu na doktoratu. Obožavam pisati, vuče me akademska karijera, voljela bih naći to svoje mjesto u zajednici. Nisam tipičan kreativac, ne mogu isključiti svoj teorijski aparat, kao što nisam niti tipičan teoretičar, jer sam svjesna kreativnog procesa i ne želim ga negirati, znam da postoje stvari gdje se odmičeš od teorije, gdje je ona samo zakučasti dio, zagonetka koja me mora inspirirati. Kreativno i teorijsko fluktuiraju u mojem mozgu. O kazalištu sam najviše naučila ne čitajući literaturu o kazalištu, nego iščitavajući teorijske knjige koje nemaju veze s režijom. Teorija me inspirira, ali ne pokušavam je prevesti u kreativnom procesu. Ona je upisana u njega, ali samo kao odjek, kao titraj. U budućnosti bih voljela pisati neopterećena pravilima kazališne zajednice i teorijske zajednice, stvarati vlastiti teorijski aparat. Pisati i učiti pisati sve bolje i bolje. Pisati o kazalištu, o svojim procesima. Najbolja stvar koju mi je profesor Bekavac rekao, kada sam rekla da ne razumijem Derridu, iako upravo u ovom trenutku ponukana Derridom strukturiram predstavu, jest da nitko to ne shvaća, ali da samo pisanjem mogu shvatiti. Tako je i u režiji, režiranjem pokušavam shvatiti odjek teorije. Ne želim se odreći niti jednog niti drugog. Voljela bih samo da dan ima malo više vremena, da mogu uz režiranje jednako toliko truda i vremena uložiti u pisanje o nekim teorijskim temama koje me zanimaju. Čekam taj trenutak, taj period kada ću naučiti to usklađivati. Potajice se nadam da je to iduća jesen kada ću završiti Akademiju dramske umjetnosti i posvetiti se, uz režiranje na profesionalnim projektima, svojoj doktorskoj temi.
Stvara li ti to sve, sve te obveze „halabuku“ u kreativnom procesu?
- Ne bih to opisala riječju halabuka. Svojevrstan otpor se zna dogoditi, električni naboj između te dvije tračnice u mojem mozgu, ali on nije glasan, više je to bjelina između slova i pojedinih riječi. Tišina koja počinje poprimati svoje tijelo kao što bi rekao Pessoa.
"Nepoznata iz Seine" je bio tvoj prvi upliv u otkrivanje glazbenog kazališta – što su izazovi takvih projekata? Kada npr. nisi glazbenik?
- Nisam glazbenica, ali s obzirom na to da je intervju otišao u tom smjeru, želim istaći važnost glazbe u mom životu. Moja sestra Dorotea je profesionalna čelistica, ja sam svirala gitaru u glazbenoj školi „Elly Bašić“ koja je imala veliki utjecaj na moj razvoj, a sada sam zaručena za Marina Živkovića, jazz saksofonista i kompozitora. Oduvijek sam okružena glazbom. Svjesna sam da mi fali teorijskog i praktičnog znanja i trenutno se trudim nadoknaditi znanja. Marin je pokrenuo AHACEDU, glazbenu školu u kojoj podučava ljude teoriji i praktičnoj harmoniji pa se i ja obrazujem, kako bi mi izazovi bili manji. Imam dobre suradnike, sve projekte sam radila i planiram raditi s Marinom koji je ranije po Europi radio super projekte, svirao i skladao glazbu dok je živio u Belgiji. Zajedno smo odlučili otkrivati forme glazbenog kazališta. Trenutno oboje shvaćamo da je najteže ostvariti da glazba ostane kompleksna, da ju ne pojednostavljujemo s obzirom na znanja pojedinih glumaca. Pitamo se kako u strukturi predstave naći opravdanje da se glazbeno kazalište ne pretvori u formu - red pjesme-red glume-red pokreta, nego da glazba prožima strukturu predstave. Jedan od najvećih izazova nam je kako opravdati glazbenike da oni samo ne sviraju, već da su aktivni sudionici u predstavi. To mi je posebice izazovno jer me frustrira kad vidim glazbenike u drugom planu, ali ne znam kako doskočiti tom problemu. „Nepoznata iz Seine” je strukturirana kao predstava-koncert. Uloga Porta Morta je tamo bila jasna i mislim da je to dosta dobro uspjelo i bilo mi je jako uzbudljivo miješanje pop glazbe s nekim kanonskim tekstom kao što je to drama Odona Von Horvatha. Marin i ja trenutno razmišljamo da za iduće projekte osmislimo mali glazbeni ansambl koji će svirati u mojim predstavama iz projekta u projekt tako da postoji već autorska ekipa i izvođači koje to zanima koji s nama nekako rade uvijek kada radimo takvu vrstu projekta. Ne znamo kako to financirati u ovakvim vremenima, ali ne želim odustati od te ideje. U idućem projektu pokušat ćemo ju pokrenuti, to je projekt koji me istovremeno plaši i raduje jer se nadam da ćemo tako ući na jednu višu, strukturalnu i umjetničku razinu istraživanja glazbenog kazališta. Voljela bih raditi i opere, zapravo, i autorske opere i suvremene glazbene projekte.
Razočarana si izostankom valjane kritike u našemu kulturnom polju? Kako vidiš da je došlo do te rupture?
- Ne znam kako je do toga došlo, ne bih htjela donositi vrijednosni sud i uzročno posljedične veze, trenutno to proučavam i pokušavam doći do nekih zaključaka. Istražujem arhivu kazališne kritike. Primjećujem da je danas nezavisna scena slabo praćena, da se kazališna kritika svodi ponajviše na „predstave o kojima se mora pisati”, a kako se stiže do te kategorije pokrivenih predstava, o tome možemo samo nagađati, imati svoja razmišljanja i stavove. Očigledno je da danas ne postoji ozbiljna kazališna kritika, ne postoje mladi ljudi koji razvijaju tu formu. Je li to zbog manjka prostora i mjesta u novinama za objavljivanje ili je to zbog toga što su ljudi izrazito malo plaćeni i njihov rad se ne cijeni, pa je onda takav i proizvod ili je to zbog manjka analitičkog mišljenja, ne znam. Imam dojam da malo tko od kritičara danas razvija svoj teorijski aparat i pokušava imenovati neke događaje i postupke, nego se svi oslanjamo na već postojećim pretpostavkama.
Zaboravili smo naše kazališno naslijeđe?
- Mislim da je to najveći problem u hrvatskom kazalištu. Mladi autori i umjetnici nisu svjesni svog naslijeđa. Nisam doživjela Eurokaz u svojim slavnim danima, ali kada gledam arhivu i što se sve i na koji način izvještavalo i pisalo o predstavama pa onda pogledam situaciju danas, ja sam razočarana. Razočarana sam što se fasciniram kada dođe Milo Rau, razočarana sam jer nemam sama gdje gledati takve stvari koje se trenutno događaju u Europi i svijetu, razočarana sam što se danas jednako analitičko i pametno ne piše o događajima u teatru. Bila sam na predstavi „Ep o Gilgamešu“ u MSU, u rujnu i mislila sam da je taj događaj vrijedan analize i praćenja, em zato što se radi o Kugla glumištu i utjecaju koji je imao, em zbog toga kako je predstava strukturirana. Cijelo vrijeme, dok sam gledala tu predstavu, razmišljala sam kako je teško o njoj pisati, ali pišući o njoj doći ćemo do nečega. Volim pisati i voljela bih pisati kazališne kritike. Dok gledam predstave, bilježim svoje misli i komentare, pokušavam analizirati redateljske postupke i strukturirati njegovu redateljsku knjigu iz gledanja predstave.
Hoćeš se odvažiti na pisanje kazališne kritike?
- Mislim da je nezgodno da ja pišem o predstavama jer je to sukob interesa, radi se o mojim kolegama. Nažalost, tu sam u dvojnoj poziciji, netko sam tko želi stvarati i tko želi analitički promatrati. Zadnja sjajna kritika koju sam pročitala, čak i više od kritike je Rafoltov osvrt na predstavu Matije Ferlina „Sad Sam Matthaus“, to bi trebao biti standard. Takve stvari želim čitati i iz takvih osvrta učim o kazalištu.
Sada nam u &TD-u daješ usamljenog čovjeka brodolomca i biće Mornara kolonijalista i osvajača nad tuđim kulturama… Svi mi smo i usamljeni i nasilnici, zar ne?
- Upravo u tvojem posljednjem pitanju leži odgovor. Da, u svima nama je i to usamljeno biće koje izmišlja svoj život, drugačiji od onoga što ga ima, ali i nasilnik. Raditi teatar iz pretpostavke da u svakom od nas ne postoji taj dualitet, je raditi teatar iz moralističke koncepcije svijeta koja vrlo lagano može završiti u dociranju i pamfletu. Pessoa je prekrasno prikazao ta dva lica žuđenog Mornara u svoja dva djela. Čini mi se da Pessoa ne korespondira lagano, na prvi klik; njegova Pomorska Pjesan može izgledati udaljeno od sadašnjeg vremena, kao da više nije aktualna, dok ja osjećam da je to jedno od najsuvremenijih djela, stihovi koje je napisao odzvanjaju u meni. Što znači da je u svakome od nas „gusar-sažetak cijelog gusarenja na vrhuncu i žrtva-sinteza, ali od mesa i kosti, svih gusara na svijetu! Biti u mojem trpnom tijelu žena-sve-žene što bijahu silovane, ubijene, ranjene, razderane od gusara! (…) I ćutjeti sve-to, sve te stvari najedanput- u kičmi!?“ U svakome od nas je i žrtva i nasilnik, ne osobni, nego kolektivni. Ova predstava spaja naoko najsnovitiji Pessoin tekst, njegovu dramu „Mornar“ s „Pomorskom pjesan“, koja i na razini forme i na razini sadržaja s izrazito poetskim nabojem utjelovljuje nasilje koje nas okružuje. Ono što je zajedničko jest samoća.
Liječi li teatar? Kako vidiš takva upisivanja?
- Liječi li teatar koga? Mene kao autoricu? Cijeli autorski tim i izvođače? Publiku? Sve što radim, radim iz neke intimne boli koja je pokretač svijeta koji stvaram. Ta bol kod mene nije prostituirana, ne pokazujem ju jasno i vidljivo, ali ljudi koji me poznaju znaju iz kojeg mjesta tame i tuge su niknuli procesi. Tako da mene rad na predstavi ponekad rasturi, a ponekad zaliječi, ali me definitivno uvijek presloži. Ne usuđujem se pokretati takav intiman proces s glumcima, kakav, dok stvaram, prolazim sama sa sobom. Svjedočila sam na nekim projektima kako redatelji kopaju po glumcima i onda ih ne znaju više posložiti nazad. Uvijek me grozio taj moment, iako daje odlične rezultate, ali mislim da mi je previše stalo do osoba da bih ikad iskorištavala tu osobnu bol da stvorim neku emociju na sceni. Možda zato i bježim više u formu, imam dojam da je iskrenija, možda teže shvatljivija (iako i dalje forma, ali smo je prihvatili kao stvarnosniju od drugih - od tzv. realizma u kazalištu.) Zanima me katarza i što ona znači u današnjem društvu i današnjoj publici.
Kako se postiže?
- Osjećam da ona nije na sadržajnoj razini, da se katarza ne skriva u priči, iako nas priča uvijek najlakše povede. Voljela bih pronaći kojim se drugim kazališnim mehanizmima dolazi do katarze i u kojoj mjeri je moguća. Katarzu ću istraživati, voljela bih ju ponekad i uspjeti doseći.
Vjeruješ u neku moć kazališta....?
- Vjerujem u veliku moć kazališta, vjerujem da predstave pojedinačno mogu spasiti ljude. Znam sudbinu jednog čovjeka-radnika iz Hrvatske koji se u Njemačkoj spasio od alkoholizma odlaskom u kazalište svaku večer. Sam čin, ritual odlaska i gledanja živih ljudi ispred sebe u današnjem distanciranom društvu, po meni, već ima sposobnost liječenja. Ali ne bih htjela biti liječnica, htjela bih stvoriti ljepotu, koja ima različita lica, a kako će na tu ljepotu reagirati svijet kada bude puštena u njega, hoće li stvoriti svjetlost ili u nekima probuditi tamu, na to ne mogu utjecati.
