Vanjskom svijetu književni prevoditelji gotovo su nevidljivi. Zajednica osamljenika koja najčešće komunicira među sobom. No, u posljednje vrijeme i o njihovu se radu piše i govori. Kako književni kritičari prepoznaju njihovo postojanje, tako prevoditelji dobivaju pohvale, ali i kritike. Jedna od naših najboljih prevoditeljica srednje generacije Ana Badurina (42) nipošto nije nevidljiva. Iako je oduvijek voljela pisati, umjesto književnice postala je vrsna prevoditeljica koja se proslavila prenijevši nam na naš jezik romane talijanske književnice - Elene Ferrante.
- Ne znam ni sama kako me put odnio na studij povijesti i talijanistike, ali mi je drago da sam ostala u književnosti - kaže Ana Badurina, koja kao predsjednica Društva hrvatskih prevodilaca želi da njezini kolege izađu iz sjene. Kada je uoči izlaska novog romana Elene Ferrante "Lažljivi život odraslih" odabrana kao jedna od 27 prevoditelja iz cijeloga svijeta koji su dobili priliku postaviti pitanje velikoj književnici, bilo je to veliko priznanje njezinu radu.
- Zahvaljujući tom intervjuu na globalnoj se razini u istom trenutku moglo vidjeti koliko su prevoditelji važni i u stvaranju svjetske književnosti. Upravo zato smatram da je neizmjerno važno spominjati prevoditelje - ne zato da bismo imali još neka imena o kojima bi se razgovaralo, već da bi se stvorilo povjerenje u nas. Važno je da se čitatelj može opustiti kad vidi tko je preveo neku knjigu. Da bude svjestan da kroz dobar prijevod čita izvornog autora i da mu u potpunosti može vjerovati - govori Ana.
Što vam je najteže u poslu? Savjetujete li se s kolegama kad naiđete na neku prepreku prilikom prevođenja?
- Probleme uglavnom rješavam sama, a kad mislim da sam ih riješila, no i dalje me grize crv sumnje, onda pitam. U romanima često nailazim na stručne, tehničke termine, kao u romanu “Prava krv” Francesce Melandri, pa nakon što završim takav prijevod volim naći stručnjaka u tom području da ga pogleda. Čisto da nisam napisala da se tenis igra medicinkama.
Kako ste se u početku nosili s izazovima svog posla, s obzirom na to da kod nas nije postojao studij književnog prevođenja?
- Dok sam ja studirala, nismo imali puno radionica, a danas većina studijskih grupa na Filozofskom ima prevodilački smjer. Snalazila sam se zahvaljujući Društvu hrvatskih prevodilaca te Translabu - laboratoriju za književno prevođenje koji su pokrenule kolegice francuzistice, a potom su organizirani za brojne jezike, profesionalni književni prevoditelji, ali i početnici, mogu se neprestano usavršavati. To je odličan projekt jer okuplja profesionalce, a često prevodimo iste tekstove. Tek kad vidiš kako drugi ljudi dožive određeni strani tekst i kako ga prenesu, shvatiš što je dobro, a što loše. Tad se vidi zašto je književno prevođenje umjetnost.
Koliko radite dnevno kad prevodite?
- Kako kad. Najviše volim kad mogu povući sedam do osam sati. Imam četverogodišnjeg sina i stalni posao, kao i većina drugih književnih prevodilaca. Kad su idealni uvjeti, kad nema nastave, dok je dijete u vrtiću, kad uspijem spojiti sedam sati u komadu, onda je to baš jedan lijep kvalitetan rad.
A kako se nosite s rokovima?
- Trudim se poštovati ih. Sad je zbog Covida dosta kaotična situacija jer su se i rokovi pomicali. Meni je to bilo izuzetno teško. Kad su u ožujku zatvorili vrtiće, to je postao veliki problem. I bilo se teško koncentrirati na posao. Trudila sam se buditi se što ranije kako bih ulovila nekoliko sati dok sin spava da barem dio odradim u miru. Najgore mi je kad moram početi s prevođenjem kasno popodne - najteže je kad te dan samelje, a trebaš sjesti i početi raditi. Pogotovo dok je knjiga u povojima. Nakon što prijeđem prvih deset do dvadeset posto knjige, kad je "imam u prstima", onda je to druga priča.
Jeste li bili u poziciji da odbijete neki prijevod jer vam se ne sviđa roman?
- Na početku svog prevoditeljskog staža svašta sam prihvaćala jer je normalno da se želiš istaknuti i dokazati. Poslije sam birala projekte, dobila sam svoje autore na čijim djelima volim raditi i s kojima se već razumijem. Danas sam u poziciji da ne moram prihvatiti sve. Mislim da je vrlo odgovorno i važno odbiti tekst koji ti nije sjeo. Jer ako se mučim s njim i ako mi ne leži, onda ga ne želim ni čitati. S autorom i tekstom treba se saživjeti kako bi se roman mogao dobro prenijeti.
Predsjednica ste Društva hrvatskih književnih prevodilaca, radite kao lektor na Filozofskom fakultetu, prevodite... Mnogo je to obaveza.
- Da, tim više što što je Društvo vrlo aktivno, organiziramo brojne tribine, susrete, radionice, surađujemo s književnim festivalima, neprestano radimo na unapređivanju prevodilaštva, usavršavanju i afirmaciji svojih članova. Puno je izazova, ali najbolje funkcioniram kad sam zatrpana poslom. Učinkovitija sam nego kad moram napraviti samo jednu stvar. Onda ta stvar nikako da dođe na red jer "imam vremena".
Kolika je odgovornost biti predsjednicom Društva?
- Osjećam odgovornost što god da radim. Od prvog sata na jezičnim vježbama kad se upoznajem s brucošima pa do vođenja Društva. Odgovornost je velika i o mnogo toga treba voditi računa, ali u Upravnom odboru je uz mene kao predsjednicu još šestero vrlo pametnih, iskusnih i sposobnih kolegica i kolega pa se međusobno nadopunjavamo i mislim da odlično surađujemo. A što je najvažnije Društvo i svoj posao zaista dječje iskreno volim. Želim da se rad književnih prevodilaca još više cijeni. Već smo dosta toga učinili na vidljivosti, snažno se zalažemo za zaštitu autorskih prava, koja mnogi nažalost i dalje kontinuirano krše ne navodeći ime prevoditelja, što je zakonska obveza svakoga tko piše o nekom prevedenom djelu. Iako će neki reći da ako nam je do pokazivanja, da smo se trebali baviti nekim drugim poslom, nama je cilj afirmacija prevodilaštva, jer ljudi zapravo često ne znaju što je naš posao. Dok još nisam imala dijete, ljeta sam uglavnom provodila prevodeći u sobi u Malom Lošinju pa je jednom nećakinja pitala moju svekrvu gdje sam, a ona je na dijalektu odgovorila - u sobi je, prepišiva. Nije tu bilo zlobe ni ironije, jednostavno ljudi najčešće tako doživljavaju naš posao: uzmeš tekst, pogledaš ga, znaš što znači i prepišeš ga na drugom jeziku. A književno prevođenje je nešto posve drugo.
Ljudi često zanemaruju ulogu prevoditelja, ali zato znaju prepoznati loš prijevod.
- To je kao i s filmovima. Netko napravi odličan film i onda se uvijek nađe netko tko kaže: aha, evo pogreške. Uvijek će biti lovaca na pogreške, a one su nešto što se događa. Kao i u svakom poslu. To je nešto s čim živimo i ne bih se previše uzrujavala zbog toga, naravno ako pogreška nije nastala iz šlampavosti, lijenosti i neznanja.
Što čini dobrog prevoditelja?
- Mora dobro poznavati jezik s kojeg prevodi, a možda još i bolje vlastiti jezik, kao i kulturu koju prevodi. Treba znati odabrati najbolju moguću riječ. Nije stvar u tome da bude samo točna, mora biti i najbolja moguća u toj situaciji. Prevoditelji prenose ritam, tišinu, pauze, raspoloženja, cijeli jedan podtekst. Književno prevođenje često povezujemo ili uspoređujemo s glazbom i glazbenicima. Ali za razliku od glazbenika, mi ne možemo uzeti neki jazz standard i preraditi ga u pop pjesmu jer to nije naš posao. Naš posao je postići da taj jazz standard ostane jazz standard, samo uz pomoć drugih instrumenata. Ali da bude isti učinak. Za tako nešto potrebno je imati umjetnički talent.
Konzultirate li se s piscem na čijem romanu radite ako imate nekih nedoumica?
- Da, iako se potrudim razriješiti svaku situaciju, neću sve pitati. U talijanskom jeziku pridjevi znaju biti problem jer često jedan pridjev u istom kontekstu može pokriti mnoga značenja, a ti se moraš odlučiti za jedno. U takvim situacijama znam kontaktirati autora jer moja odluka može znatnije utjecati na samo djelo, promijeniti ga. Druga stvar zbog koje ponekad kontaktiram autora su toponimi i nazivi stvarnih mjesta, lokala i slično. Iz moje suradnje s autorima vidim da su zapravo sretni i vole kad im se javim.
Osjećate li strah kad im se morate javiti?
- Osjećam poštovanje, ali ne i strah. Ponekad se pitam hoće li im to smetati. To mi je bio problem kad sam tek počinjala s prevođenjem pa kad bih htjela nešto pitati, bojala sam se hoće li im to biti dosadno ili će misliti zašto sam se uhvatila tog posla ako nisam u stanju to sama odraditi. Ali zapravo autori to vole i cijene.
Jeste li kontaktirali i s Elenom Ferrante?
- Jesam, preko njezina agenta. Odgovor je došao odmah drugi dan i odlično je reagirala.
Kad ste počeli prevoditi njezina djela, jeste li mogli zamisliti da će postati planetarno popularna?
- Zapravo jesam, jer u trenutku kad sam je počela predlagati, ona je već bila vrlo cijenjena u Americi i na engleskom govornom području. Zanimljivo je kako sam došla do nje. S jednom drugom nakladničkom kućom dogovarala sam prijevod "Genijalne prijateljice" - to je trebao biti dio većeg projekta i bili smo nadomak toga. Strašno sam je željela prevoditi jer sam odmah osjetila ton njezinih tekstova, prepoznala ga. No, urednica mi je javila kako je ipak nisu uspjeli dobiti, što me prilično rastužilo. Odmah sam se počela tješiti kako će već doći neka druga autorica. Ubrzo nakon toga nazvala me urednica Adriana Piteša iz Profila i rekla mi da ima jednu knjigu koju bi voljela da prevedem. Istog časa sam znala o kome je riječ. I zaista je to bila Elena Ferrante. Vratila mi se. Iako sam predlagala "Genijalnu prijateljicu", prvo sam dobila na prijevod njezin roman "Dani zaborava". Urednica je željela da krenemo s tim romanom pa da onda prevodimo "Napuljsku tetralogiju". Tako da mi se Ferrante vratila i bila sam jako sretna. Vjerovala sam u nju jer je to naprosto odlična literatura.
Koji vam je njezin najdraži roman?
- Posljednji roman "Lažljivi život odraslih" mi je odličan, jer je malo siroviji od prethodnih, ali svaki mi je na svoj način poseban. "Dani zaborava" su mi genijalni zbog načina na koji je autorica prenijela očaj, ljutnju, prezir i nemoć u trenutku kad si ostavljen. Ti unutarnji potresi su iskreni i izvrsno ih je prenijela. Ono što mi se sviđa kod Ferrante je to što iznosi neke istine iz života koje ćemo si možda nerado priznati i zato ih je teško čitati. Meni je strašno teško pala treća knjiga "Genijalne prijateljice" kada se glavni lik, Elena, bori između majčinstva i karijere. Počinje se ostvarivati, a tu su muž i djeca. Nevjerojatna je ta borba žene koja se želi ostvariti i u poslu. I sama sam to doživjela.
Što vam je prošlo kroz glavu kad je prije nekoliko godina talijanski novinar otkrio njezin pravi identitet i tvrdio da su ona i suprug skupa pisali njezine knjige?
- Prvo sam pomislila da će možda napokon moći doći da je upoznamo, a kad sam shvatila na koji način se došlo do tih informacija, malo me i naljutilo. Ona je ustvari velika zvijezda u svijetu i to je ono što mnoge najviše boli – kad netko postigne toliki uspjeh, a još je k tome i žena. Na kraju krajeva, koga briga tko je napisao te knjige, najvažnije je da su dobre.
Koliko je zahtjevna za prevođenje?
- Kod nje je zahtjevno to što moraš postići brzinu, tu lavinu osjećaja i silne potrese. Teško je pratiti taj ritam a da u prijevodu ne ispadne drven i neprirodan. U njezinu pisanju baš je specifična ta brzina i vrtložni tijek priče koju moraš prevesti.
Za Elenu Ferrante kažu da je čarobnjakinja riječi. Koliki je teret na prevoditelju da čitatelju prenese tu njezinu čarobnost?
- Želim da čitatelj osjeti sve što je u knjizi. Sve što je lijepo, i sve što je ružno. To je dužnost i odgovornost prevoditelja. I zato je taj posao vrlo zahtjevan. Čitatelji imaju pravo čitati roman onako kako zvuči u originalu.
Možete li spasiti loš tekst?
- To je pitanje kojem se često vraćamo i o kojem se često raspravlja u Društvu - popravljati ili ne popravljati. Je li naša zadaća spasiti roman. Vjerojatno se dogodi, ali to nije zadatak prevoditelja. On treba prevesti to djelo da zvuči kao što zvuči na stranom jeziku. Dobri prevoditelji to samoinicijativno rade jer im je teško složiti lošu rečenicu. Ali nisam sigurna koliko može spasiti loš tekst.
Koji je vaš najdraži prijevod?
- Sve ih volim, jer iskreno vjerujem u autore koje prevodim. Jako volim Melaniju Mazzucco i stvarno mi je drago da je čitateljima napokon dostupna na hrvatskom. Da sam pak književnica, voljela bih pisati poput Paola Cognettija. Volim takav način pisanja, a čarolija koju on postiže svojim tek naizgled jednostavnim rečenicama nevjerojatna je. Takvi su mi prijevodi možda i najzahtjevniji. Oni u kojima važeš svaku riječ, svaki zarez, kad nema ukrasa, figura, kad je goli tekst koji budi takvu emociju i pomisliš kako ću sad staviti zadnju točku. Da sam spisateljica, voljela bih pisati kao on.
Imate li vremena za čitanje?
- Premalo. I to je nešto što uporno pokušavam promijeniti, ali uz sve aktivnosti premalo uspijevam čitati. Kad ne čitam domaće autore, djela često biram i po prevoditeljima, a ne samo po autorima koje želim čitati jer kad čitam, onda to radim i zbog profesionalnog usavršavanja.
Zašto baš talijanski?
- Ja sam s Lošinja, mama mi je s Cresa. S bakom sam uvijek govorila talijanski, a kako smo bili blizu Italije, uspijevali smo loviti njihove TV kanale, čitala sam talijanske stripove. Jednostavno je talijanski bio u meni.
Jesu li književni prevoditelji u određenoj mjeri i pisci?
- Oni jesu pisci. Višnja Machiedo u jednom je svojem eseju opisala književno prevođenje kao drugo pisanje. Mi jesmo pisci, ali problemi, strahovi i zadovoljstva na koja nailazim u svome poslu različita su od onih s kojima se susreću pisci. Vjerujem da se autoru kad počinje stvarati svoje djelo nameće jako puno problema i strahova s kojima se bori. Prevoditeljima je utoliko lakše jer već imaju tekst - imamo što, ali ne i kako. Mi nanovo pišemo djelo baš zato što su ti mehanizmi kojima barata i jedan i drugi jezik različiti. To jest pisanje, samo je ono drugo pisanje. Prevoditelj za razliku od pisca ima predložak.
Jedan mađarski pjesnik je rekao da je prevođenje pokušaj plesanja sa svezanim udovima.
- To je to, jer je prevoditelj ograničen tekstom izvornika. Smatram da je suradnja s lektorima i urednicima strašno važna, da je važno da taj tekst netko detaljno iščita nakon prevoditelja jer smo mi taoci izvornika i taj izvornik guši, drži, veže... Prevoditelj želi biti što vjerniji, a opet nije moguće do kraja biti vjeran. Ali kad zajedno s urednikom iščitavaš tekst, moraš razvezati te udove da tekst prodiše, da možeš zaplesati, a onda na kraju i čitatelj. To je jedan potpuno drugi set problema od onih s kojim se susreću pisci.
Poznaju li prevoditelji bolje pisca od njegovih čitatelja?
- Prevoditelj je najpomniji čitatelj nekog autora. I znat će mu sve mane, a pogotovo kad istog autora prevodi nekoliko puta. Upoznat će ga bolje nego bilo koji drugi teoretičar, kritičar ili čitatelj. Zato što ga prati i zato što se kao prevoditelj moraš osvrnuti na svaku riječ i ništa ti ne smije promaknuti.
Kako se osjećate kad stavite točku na posljednju rečenicu?
- To mi je strašno stresno. Znam se s kolegama čuti baš zbog zadnje rečenice. Vjerujem da je piscima teško staviti točku i pustiti takav kraj, teško im je presjeći pupčanu vrpcu, gdje i kako završiti roman, ali teško je i prevoditelju.
A kad vidite knjigu koju ste prevodili u izlogu knjižare? "Lažljivi život odraslih" je odmah išao u dotisak...
- Predivno je da ljudi čitaju, da razgovaraju o knjigama i o tome što se čita. Predivno je što posjećuju književne festivale. Knjige nas hrane i obogaćuju nam život. Drago mi je vidjeti da sam i ja mala kap koja omogućuje čitateljima da uživaju.
