Sasvim logično, svaki se put veselim godišnjem odmoru, ali kada konačno dođe taj dan i napokon se probudim bez obaveza, kao da ne znam što bih od sebe. Pokušavam shvatiti koncept u kojem ne moram ništa raditi, ali džaba, nešto mi ne da mira, ne mogu sjediti i ne raditi ništa, već brže bolje izmislim par stavki na to-do listi, čisto onako, da moram navinuti sat i osjećati se živim. Priznajem, mazohizam u svojoj punoj definiciji čuči u meni i čeka pogodnu situaciju da se izrazi - baš kao što je odlazak na more, gdje bi svatko normalan poželio uživati u miru i u zalasku sunca, ali ne, to ne vrijedi i za mene. Tako, dok svi žele plivati, ja sjedim obučen na plaži, dok svi mirno čitaju svoje "debele" knjige, ja se foliram da čitam, dok svi žele spavati pod vedrim nebom, mene muči nesanica.
Ove godine sam odlučio svoj odmor provesti u nudističkom naselju, u istom onom ambijentu gdje je snimljen čuveni film "Ljepota poroka", s uvjerenjem da ne bih trebao imati problema s odmaranjem. U pitanju je koncept ljetovanja u kojem nemate baš mnogo izbora, s obzirom na to da imate dojam kao da ste zaista došli na kraj svijeta, negdje gdje je vrijeme zauvijek stalo. Žega, vrući pijesak, gola tijela, horizont koji pod silinom Sunca treperi. Dakle, manje više, kao da vam se auto pokvario usred pustinje. Idealna prilika da sve prestane raditi, da se totalno isključite iz svih tokova, jer pored te ultimativne total off atmosfere, ni signal telefona vam ne nudi vezu s ostatkom svijeta. I tako u bazenu mogućnosti da budete usresređeni sami na sebe, moja glava je puna ideja što bih sve mogao raditi da nisam tu. Ili što sve propuštam dok pokušavam otresti pijesak sa sebe koji se iznova lijepi gdje god stigne. I tako u tim naletima bujice disfunkcionalnih misli koje mi ruiniraju tu bijednu količinu slobodnih dana na godišnjem nivou, zapažam stvari koje mi izmiču u drugim slučajevima.
Prva je svakako koliko smo svi fizički različiti i koliko je ljudsko tijelo zapravo promjenjiva kategorija, naročito kada vam se nudi ovako na tacni, bez i jedne barijere, kupaćeg kostima ili krpe koja može sakriti nedostatke, ožiljke ili tetovaže u intimnim zonama. Zanimljivo je promatrati sve te oblike, kao dijete koje prvi put vidi golotinju, te se počnete pitati kako vi djelujete svim tim golim prolaznicima koji vam se osmjehuju u prolazu. Čak i ako ste uvjereni da ste sve vidjeli na internetu, nudistička plaža vas demantira. Ipak, uvijek se nađe neko tko vas iznenadi i samo molite boga da ne sretnete nekoga koga možda znate, jer tada iznenađenja postanu još intenzivnija.
Druga zanimljiva stvar koja mi je ovog ljeta zapala za oko je činjenica koliko smo mi na Balkanu opčinjeni televizorom. Usprkos činjenici da smo preko telefona intravenozno povezani sa svim događanjima, svaki prostor, i onaj najmanji, poput pekare ili lokalnog bara ima prozor u svijet u obliku flat televizora. Interesantna je potreba da se uvijek nešto "vrti" ili emitira u javnom prostoru iako nitko posebno ne obraća pažnju na to - kao što kanal za prikazivanje recepata i pripremu hrane oplemenjuje ambijent lažnog talijanskog restorana ili Fashion TV na "mute" modeu preskače u bircu na uzavreloj magistrali. Čak i ja koji ne posjedujem TV prijemnik kod kuće, buljim u slike koje se smjenjuju, možda i više od ostalih, jer kao da mi se vrati ona navika iz djetinjstva, prije interneta, kada je to bio jedini sadržaj i mogućnost da se odvojite od realnosti. Televizijski program bio je nešto najuzbudljivije što je život nudio u tom periodu odrastanja, bili su to MTV početci kada smo preko muzičkih spotova upijali pjesme i pokušavali pratiti posljednju modu. Doduše, televizija više nije ono što je nekad bila, ali na ovim prostorima i dalje ima tu neku magičnu moć da vam zaokupi pažnju premda i na najglupljem mjestu dok naručujete burek ili plaćate turističku taksu na recepciji.
I tako između TV frekvencija kuriranih od strane lokalnih konobara i defilea golih, preplanulih tijela, moj godišnji odmor se lagano završava u sveopćem transu pokretnih slika, ne dajući mi mogućnost da promijenim kanal, jer u oba slučaja netko drugi drži daljinski upravljač i stvara atmosferu čekaonice. Kada malo bolje razmislim, možda tako i treba izgledati pravi godišnji odmor - kao jedan dosadan televizijski program.
