Ni dva tjedna nakon objave kontroverznog albuma Jedan i jedan rap dvojca Tram 11, izdavačka kuća Menart objavila je da povlači album iz prodaje, ograđujući se od "govora mržnje" koji je na albumu sveprisutan. Ironija je ovog poteza dvostruka: izuzev činjenice da prije puštanja u prodaju nitko iz izdavačke kuće nije pomislio da je nešto na ovom albumu problematično, tu je i činjenica da se tek nekoliko dana prije Menart hvalio velikim brojkama prodanih primjeraka ovog albuma. Ovakvo posipanje pepelom možda jest licemjerno i vjerojatno će uratku dati dodatnu promociju, no u suštini je svakako bolji potez nego stati iza njega.
Prosječan bi se slušatelj ili kritičar prilikom vrednovanja ovog albuma našao u zamci: možda možemo odvojiti umjetnika od umjetnosti, pa makar ona bila problematična? Možda i problematične tvrdnje mogu biti dio vrhunskih umjetničkih ostvarenja? Što je sa slobodom govora i slobodom umjetničkog izražavanja? Naposljetku, radi se o dvojcu koji je uvelike pomogao utemeljenju hrvatskog rapa, ako već ne njegovim najmaštovitijim i najkvalitetnijim iteracijama. Naposljetku, nije li jedan od najtalentiranijih repera i producenata današnjice, Kanye West, imao čitav niz problematičnih postupaka i izjava, od toga da je ropstvo američkih crnaca bilo "izbor" pa do pozivanja optuženog silovatelja Marilyna Mansona na vlastite pjesme?
Hrvatska glazbena kritika podijeljena je mišljenja: dok ima portala koji su zgroženi količinom fašističkih nebuloza, otrovnog nacionalizma, homofobije, mizoginije i poziva na nasilje na ovom albumu, drugi dio kritičara hvali dvojac zbog "beskompromisnosti" i "surovosti", naglašavajući da je sama poanta rap glazbe da progovara o stvarnosti na ovaj način, da joj nasilje i "realnost" nije ništa strano.
Međutim, radi se o zamci iz razloga koji su suštinski vrlo jednostavni. Ovaj se album, naime, ne može vrednovati kao tipično glazbeno ostvarenje niti se njegova poruka može ignorirati ili dekontekstualizirati. Ne vrijedi ga, na kraju krajeva, ni recenzirati, analizirati mu stihove ili provlačiti njegov sadržaj kroz glazbene kolumne. Naravno, u našem je društvu puno pojedinaca različitih mišljenja; možda neki od njih zaista misle da su neki ljudski životi manje vrijedni od drugih, možda čak i da zaslužuju smrt zbog toga, možda isti ljudi doista smatraju da su Jasenovac ili korona "mit" ili da najveću prijetnju demokraciji predstavljaju nevladine udruge. Dvojac će reći da je to slika stvarnosti koju oni hrabro i u duhu žanra prokazuju.
Međutim, kad bi se netko htio pozvati na to da rap kao žanr zaziva ovakve teme, onda ta osoba nije dovoljno upoznata s poviješću žanra. Naime, "surovost" i "realnost" rap glazbe proizlazi iz surovosti i realnosti života marginaliziranih skupina koje su ovaj tip glazbe etablirale i popularizirale. Od samoga početka rapa u sedamdesetima pa sve do "zlatnog doba" u devedesetima, "surova društvena stvarnost" bila je jedna od glavnih žanrovskih tema jer je takav bio život američkih crnaca. Stihovi o policijskom nasilju, ekonomskoj nejednakosti i sukobima između uličnih bandi bitan su dio ovog nasljeđa, no ti su izvođači progovarali o društvenoj stvarnosti odozdo, iz pozicije najpotlačenijih u američkom društvu, prozivajući sistem kojeg su i sami žrtve, ukazujući na probleme koje društvo ignorira. Jasno je, dakako, da to nije ni približno isto kao kad dvojica privilegiranih sredovječnih muškaraca iskoriste svoj prvi album u više od dvadeset godina za fašističku prozivku društveno ugroženih skupina pomiješanu s nebuloznim izjavama desničarskih portala i teorijama zavjere. U prvom se slučaju radi o društvenoj kritici, a u potonjem o nasilnoj propagandi i iživljavanju.
Daleko od toga da je povijest rapa neproblematična i "politički korektna": u nekima od klasičnih ostvarenja bilo je i seksizma i poziva na nasilje, no ni takve stihove ne možemo izvući iz konteksta. Rap devedesetih nastao je u veoma drugačijem društvu od današnjeg, ali brojne legende tog doba nastavile su rasti i mijenjati svoj jezik onako kao što se društvo mijenjalo. U tome leži kvaliteta ove glazbe – teme i motivi mijenjali su se kako se mijenjalo i društvo, a pravi umjetnici nikad nisu morali podleći niskim strastima i populizmu da bi ostali relevantni. Imamo tako Nasa, pravu legendu rapa koji je krajem prošle godine objavio svoj četrnaesti i petnaesti studijski album, koji ga samo potvrđuju kao jednog od najboljih u žanru. Imamo i cijeli niz mlađih generacija repera s recentnim izdanjima, od Earla Sweatshirta, Davea i Mach-Hommyja pa do regionalnih Grše ili Marčela, koji o gorućim društvenim problemima progovaraju detaljno i kompleksno, ne spuštajući se na razinu primitivizma i jeftinih političkih parola. Situacija Menart i Tram 11, doduše, ukazuje na puno veći problem od problema žanrovske odrednice. On nastaje kada se ovakvim mišljenjima dopusti ulazak u javni prostor pod okriljem "slobode govora" ili "umjetnosti".
Prije svega, ovdje se ne radi o umjetnosti, nego o propagandi. Na stranu stvarna mišljenja Generala Wooa i Targeta kao ljudskih osoba, ali stihovi izneseni na ovom albumu predstavljaju upravo onaj fašistički oblik jednoumlja kojem se dvojac nominalno suprotstavlja – ili protivi, uzevši u obzir da tvrde da govore "ono što svi misle, a nemaju hrabrosti reći". Tu dolazimo do paradoksa slobode govora – ako u javnom prostoru dopuštamo svaki govor, uključujući onaj koji dovodi u pitanje vrijednost marginaliziranih društvenih skupina, onda ne branimo slobodu govora nego ju zapravo napadamo. Glavni temelj demokratskog društva jest uvjerenje da su svi ljudi jednako vrijedni – ako se netko s ovim ne slaže, on ne može biti konstruktivan dio demokratskog društva niti pomoći napretku demokracije. Baš suprotno, takav stav postaje prijetnja demokraciji, a time i slobodi govora – on je izraz nametničke pozicije nekoga tko koristi vlastitu privilegiju u demokratskom sustavu kako bi ukazao da ju drugi nisu zaslužili. Drugim riječima, demokracija ne može opstati ukoliko u njoj ostavljamo prostora za mišljenja koja se demokraciji sustavno protive. Demokracija i sloboda govora nisu samo prazne parole kojima će se radikalni desničari razbacivati kako bi opravdali vlastita neinformirana uvjerenja – one su obveza za sve članove društva da se suprotstave onome što društvo ugrožava.
Naravno, ne postoji apsolutno ništa posebno hrabro u napadanju najranjivijih, kao ni u iznošenju fašističkih stavova u državi gdje ih brojni političari ponosno nose. Hrvatska je veoma daleko od progresivnijih država Europe koje su se sa svojim fašističkim nasljeđem obračunale na zdravije načine, zbog čega za ovaj dvojac i jest olakotna okolnost da su svoj projekt objavili ovdje, a ne primjerice u Njemačkoj ili Italiji, gdje bi ih potencijalno dočekala zatvorska kazna. Činjenica da se ovakav projekt morao prvo naći u hrvatskoj javnosti da bi bio prepoznat kao zločinački čin veliki je svjedok manjkavosti našeg zakonodavnog sustava, kao i umjetničkih organizacija koje ovakvim djelima daju prostor. "Hrabrost" koja se iza ovog djela skriva jednaka je hrabrosti školskih nasilnika koji napadaju one koje procijene kao najslabije u razredu.
Ostaje nam pitanje: kako postupiti s ovakvim djelima? Vrlo jednostavno rečeno, ključno je da ih se osudi i oduzme im se javni prostor. Umjetnost možda dolazi u puno različitih oblika, ali fašizam ostaje fašizam bez obzira u kojem se obliku pojavio. Hrpa je kvalitetnih glazbenih ostvarenja, što domaćih što stranih, koja su vrijedna pažnje hrvatske glazbene kritike, stoga nema potrebe da se usredotočavamo na analizu ili racionalizaciju nečijeg govora mržnje. Njega treba osuditi, a potom razmisliti što možemo napraviti da onemogućimo da se on i dalje pojavljuje u našem javnom prostoru.
Dvojac je u jednom od promotivnih intervjua najavio svoju kvazimesijansku ulogu u "razgolićenju političke scene" i "upozoravanju na bolesti društva". Paradoksalno, upravo se ovo i dogodilo, budući da su se ovim albumom General Woo i Target uistinu "razgolitili" i prokazali sami sebe kao pravu "bolest društva" – manje, doduše, kvalitetom stihova, a puno više samim činom objave ovog uratka. U doba pandemije i različitih virusnih varijanti koje testiraju granice našeg zdravstvenog sustava, ovo je zaista neočekivan obrat. Možda je istinska pandemija zapravo skup stavova iznesenih na ovom albumu? Zbrojite jedan i jedan.
