Postoje oni ljudi (svi ih znamo) koji će prići osobi i reći joj da se udebljala, da joj je kosa danas užasna, da joj ta majica nikako ne stoji, i to sve pod izlikom da su oni - "jednostavno iskreni". Poznato? Osobno sam se mnogo puta u životu susrela s takvima, a još uvijek ne znam kako im točno odgovoriti. Zahvalna na velikodušnoj opservaciji nisam, nastavljati razgovor mi se ne da, a nažalost, nemam u sebi tu "snagu" da im uzvratim istom mjerom.
Logika koja mi se čini adekvatnom je sljedeća: ako nekoga tražite za mišljenje, tada je njegova "dužnost" biti iskren, ali ako ga niste ništa pitali, a on vas svejedno obdari svojim uvidom u stvar, u pitanju je čisti bezobrazluk. Takvi se najčešće skrivaju iza uvjerenja da su oni misionari svijeta, oni koji donose svjetlo u tamu, prenositelji istine, oni koji serviraju činjeničnu hranu neinformiranima i potrebitima. Problem je, pak, u tome što smo svi mi zapravo "informirani". Malo tko se udeblja a da ne zna da se udebljao, malo tko ima problema s dlakavošću a da toga nije svjestan svakog bolnog dana svog čitavog čivota. Također, konstatacija redovito dolazi bez savjeta. Naravno da bi savjet pritom dodatno iznervirao žrtve istinonosaca, ali posebno je iritantno i kad se njihova opaska zadrži samo na tome - na opasci. Nikad od takvih nećete čuti korisnu uputu ili preporuku za super liječnika, već će se uglavnom zadržati samo na komentaru. "Moram ti reći da si se udebljala." Ne, ne moraš, u redu je, zaista.
Iskrenost je jedna od onih vrlina koja se popela na tron nepropitkive moralnosti. Tko bi se usudio ukaljati sveti gral iskrenosti? Ona je nepobjedivo dobro. Onaj tko odbija čiju iskrenost, kroz narodne će krilatice biti portretiran kao slab i nedostatan. Onaj tko jest iskren - u svakom trenutku, oko svakog pitanja - bit će viđen kao heroj, kao neshvaćeni vitez koji ostaje bez vjernih prijatelja zbog svoje nesmetene vrline koja natkriljuje mediokritet. Osobno mišljenje: nije baš tako. Ne ostaju heroji bez prijatelja zbog vrline, već zbog bezobrazluka. Srećom postoje i one mudrosti koje se ističu u moru ponavljajućih, a koje to potvrđuju. Primjerice, Tacitova, koja kaže da "iskrenost i darežljivost, ako se ne ublaže potrebnom umjerenošću, vode u propast", ili Shakespearova, koja nalaže da pretjerana iskrenost jednostavno "nije sigurna".
"Budi iskren kao dijete", često ćemo čuti. Dječja iskrenost uzdiže se u nebesa, romantizira, idealizira. Zaboravljamo pritom na to da djeca često lažu, a isto tako često i povrjeđuju. Petogodišnje dijete reći će vam bez pardona da smrdite ili da su vam odvratni ti prištići. Pitat će vas zašto imate kvrgav nos nerazmišljajući o tome da vas možda svijest o tome boli i da ste proveli cijelu adolescenciju boreći se s prihvaćanjem tog dijela tijela. Tko ih može kriviti - slatki su i dragi, i nemaju nikakvu lošu namjeru. Ključna razlika između djeteta i odrasle osobe je u tome što dijete ne zna, i nije dužno znati što su to društvene norme. Ono ne zna da nešto jednostavno nije pristojno reći - i na odraslima je da ih to nauče. Idealano očekivanje bilo bi ono u kojem tražimo od osobe da sama procijeni (i to točno) što treba, a što ne treba izgovoriti, kao i da odabere pravi trenutak za to i zapakira istinu u najljepše moguće riječi.
Uvijek će istinonosci misliti da je problem u onima koji istinu smatraju suvišnom, a oni koji istinu smatraju suvišnom krivit će istinonosce. Taj se jaz nikada neće premostiti. Istinonosci često misle da oni sami nemaju mana i da im se ništa ne može prigovoriti, jer da može, to bi već netko i učinio. Važno je za dobrobit sebe naučiti tolerirati različitosti i naći mehanizam kojim ćemo se jedni od drugih obraniti. Na vagu, preko puta čovječje potrebe za iskrenošću, neophodno je staviti i potencijalne posljedice koje bi ta iskrenost mogla donijeti. Paradoks istinonosaca višeslojan je. Uvjereni da čine dobro i da im je namjera pomoći drugoj osobi, uopće ne propitkuju to kome zaista pomažu, odnosno tko im je zaista prioritetan. Ne zapitaju se što koja osoba treba čuti, ne mare za kontekst, ne sumnjaju u svoj način i vjeruju u samo jednu jedinu vrstu pomoći, univerzalno primjenjivu na sve ljude i probleme diljem svijeta.
Od malena nas se uči da ne smijemo lagati, da laž donosi zlo i da su posljedice laži brutalne. Ali tek kad zaista odrastemo, shvatit ćemo da je većina prelijepih prijateljskih, obiteljskih i ljubavnih odnosa zasnovana na benignoj, slatkoj maloj laži. Na prešućivanju iz ljubavi, na zadržavanju netraženog mišljenja za sebe, na toleranciji i empatiji. Čime završiti, nego još jednim citatom, ovoga puta filipinskog književnika Dannyja Sillade: "Ponekad izgovaramo benigne laži kako bismo sakrili neugodnu istinu o sebi ili izbjegli da uvrijedimo druge jer govore istinu o njima. To je pomirljiva laž. Iako nepotrebna, ona otkriva skromne i nježne strane naše ljudskosti."
