Već više od godinu dana naši su životi poprimili oblike koje nikad nismo mogli zamisliti. Da, mjere su popustile i popuštale su u više navrata, no većina nas ipak se još nije vratila svakodnevnom odlasku na posao, većim i češćim druženjima i izlascima. Pitanje je i kad će se to dogoditi, bez obzira na procijepljenost i otvaranje. Pandemija koronavirusa donijela je neke situacije i osjećaje kojih prije nismo bili svjesni ili ih je samo intenzivirala. Jedan od njih je usamljenost. Odjednom su se mnogi našli u situaciji da su potpuno sami, bez fizičkog kontakta ikakve vrste.
Izolacija može pogubno djelovati na naš um i mentalno stanje jer ljudi su društvena bića. Problem usamljenosti prepoznat je i prije pandemije - osim što loše djeluje na psihičko zdravlje, šteti i fizičkom stanju. Smanjuje imunitet te aktivira kortizol, hormon stresa, a posebno je pogađao stariju populaciju, a s pandemijom se proširio i na mlađe ljude. Istraživanje provedeno prošle godine i objavljeno u Medical News Journalu pokazalo je kako ljudi koji se osjećaju usamljeno često imaju i osjećaje tjeskobe, depresije te isključenosti, a 58 posto njih reklo je da su konzumiraju više alkohola zbog toga, dok 56 posto njih koristi i droge.
Ipak, pandemija je osvijetlila još jedan problem, i to onaj potpuno suprotan. Naime, sve više ljudi osjeća se kao da nemaju dovoljno vremena za sebe, odnosno da ne provode vrijeme sami, zbog čega se osjećaju jednako loše kao i oni koji su usamljeni. Psiholog Robert Caplan i njegovi suradnici s kanadskog Sveučilišta Carleton nazvali su taj osjećaj "aloneliness".
Radi se o zrcalnom osjećaju usamljenosti; javlja se kad imamo želju provoditi vrijeme sami sa sobom, ali to nismo u mogućnosti. Zvuči poznato? Ako ste u pandemiji vi i vaš partner/ica počeli raditi od kuće, uz to možda imate i djecu koja pohađaju online nastavu, vrlo vjerojatno znate o čemu se radi. Posljedice su vrlo slične kao i za usamljenost: doprinosi osjećaju nezadovoljstva, uzrokuje loše raspoloženje, razdražljivost i tjeskobu.
Paradoksalno zvuči da istovremeno možemo osjećati usamljenost, ali i taj drugi osjećaj, nesamoće. Naime, kako piše Lana Gjurić za Zagrebačko psihološko društvo, postoje tri vrste usamljenosti - intimna (kad želimo duboku intimnu, emocionalnu povezanost s bliskom osobom), društvena (kad nam nedostaju prijatelji) i kolektivna (fali nam povezanost sa zajednicom). U trenucima dok smo usamljeni jer nam fale prijatelji i šire društvo, odnosno način života koji smo prije imali, možemo osjećati i da nam je potrebno provoditi više vremena bez ikoga.
"Provođenje vremena sa samim sobom ima prilično lošu reputaciju. Povijesno, ljudi su uvijek povezivali samoću s usamljenošću, očajem i depresijom", kaže Coplan, no ističe kako iste posljedice možemo imati i ako nemamo priliku biti sami duže vremena.
Samoća i usamljenost nisu jedno te isto te zato nemaju isti učinak na ljude. Samoća može biti namjerna ili slučajna, dok je usamljenost uvijek nenamjerna, odnosno - nitko ne želi biti usamljen jer u tom stanju nema benefita. Samoća, s druge strane, ima benefita i postiže se, između ostalog, i s namjerom. Znanstvenici kažu da je sve individualno i svi mi imamo drugačije želje i očekivanja pa nema univerzalnog rješenja. Neki ljudi ne žele, ne vole i ne mogu provoditi vrijeme sami, dok je drugima to potrebno u velikoj mjeri kako bi se osjećali dobro.
"Ljudi koji su imali negativno iskustvo samoće pa su se zbog toga osjećali usamljeno, dosadno ili u bilo kojem smislu negativno, kasnije neće htjeti ostati sami i žele biti okruženi ljudima jer poistovjećuju samoću s negativnim osjećajima", rekla je Virginia Thomas, asistentica na odsjeku za psihologiju na koledžu Middlebury.
Coplanovo istraživanje pokazuje i da je važna kvaliteta samoće. Ako to vrijeme posvetite hobijima, odnosno ako ga provodite onako kako želite- čitajući knjigu, gledajući seriju, šetajući prirodom - bit ćete zadovoljniji. Ali ako ga posvetite stvarima koje morate napraviti, raznim obavezama u kojima ne uživate, mogli biste svejedno osjećati "aloneliness" jer samoću niste kvalitetno proživjeli.
Iako se često pretpostavlja kako taj osjećaj "nesamoće" prati samo introverte, to nije pravilo. Najviše ovisi o vanjskim utjecajima. Samoća pridonosi smanjenju stresa i regeneraciji psihe pa je svima u nekom trenutku potrebno biti sam.
I to je otprilike jedino što može "izliječiti" taj osjećaj - potruditi se da provedete kvalitetno vrijeme sami sa sobom. Zvuči jednostavno, no znamo da u praksi nije. Mnogi se boje da će povrijediti partnera/icu ako zamole za malo samoće. Probajte objasniti svojim bližnjima kako vaša potreba da budete sami neko vrijeme ne znači da ih manje volite jer ona zapravo nema veze s njima u negativnom smislu. Ne zaboravite da imate pravo na vrijeme za sebe i da vam to nitko ne može oduzeti, a imajte i razumijevanja prema bližnjima kad oni izraze tu potrebu.
