Pročitavši šokantno iskrenu, samoironičnu, emotivnu, duhovitu i intrigantnu autobiografiju jednog od najboljih tenisača u povijesti, Andrea Agassija, pomislila sam da prodornije ne može. Njegov život je čisti holivudski scenarij u kojem upoznajemo šarenu galeriju zanimljivih, slikovitih i bizarnih likova. Krimić. Triler. Ludilo. Sve dok nisam dobila na čitanje radnu verziju autobiografije Darija Srne. Ova moćna knjiga o njegovu životu i potrazi za identitetom nadilazi blockbusterske dimenzije. To je priča o svima nama koji u kostima nosimo duboko pohranjen misterij Balkana i brutalnu različitost standarda koje ostatak svijeta ne smatra normativnim. Darijo Srna je rano shvatio da je njegov dar za nogomet najbolja strategija preživljavanja nad sjenama rata, siromaštva i tereta koji su mu ostavljeni u nasljeđe. Samo što je ovog nogometnog besmrtnika u njegovoj borbi najviše vodilo srce i doza urođenog dječačkog ludila ili, možda bolje rečeno, nadnaravne hrabrosti. Neki neobjašnjivi poriv za slobodom često mu je servirao nokaute u zadanim okvirima života. On nije bježao od rata, ali je rat dolazio njemu u raznim oblicima, ne štedeći ga trauma. Njegov štit, satkan od duboke odanosti obitelji koja mu je u sustav ulila dovoljno ljubavi, sačuvao ga je od svih padova. Ako bi se po svjetskim autobiografijama najboljih sportaša mogli snimati filmski hitovi, onda bi život Darija Srne više pripadao senzibilnosti kazališta ili dobrog europskog filma. Jer njegova duboka emotivnost, rafinirana senzibilnost i čistoća bića probijaju kroz sve pore svakog fragmenta života koji knjiga opisuje. I nije baš slučajno da se preziva Srna, po skladnoj, vitkoj i gipkoj šumskoj životinji savršeno razvijenih osjeta, rođenoj za skokove i preživljavanje. I nije baš slučajno odabrao ranjenu Ukrajinu kao zemlju kojoj je poklonio svoju odanost. I nije baš slučajno za životnu partnericu odabrao poduzetnicu Mirelu Forić, urbanu i snažnu Zagrepčanku koja beskompromisno slijedi vlastiti put. Ona mu kontinuirano daje zrcalnu poruku da uvijek slijedi isključivo sebe. Prošli su kroz slojevite izazove koje ne može neutralizirati ni uspjeh ni financijska sigurnost, ali ostali su u koreografiji snažne ljubavi u formatu nekog sasvim drugačijeg zagrljaja, onog koji ne guši.
Darijo i Mirela dvoje su možda najrazličitijih bračnih partnera koje sam srela, ali ispod te različitosti probijaju iskre privlačnosti, poštovanja, strasti i ljubavi. Probija i neka topla sitcomovska šašavost dvaju protagonista uzbudljive šahovske igre u kojoj jedan igrač vodi crne, a drugi bijele figure - da bi se nakon igre ponovno našli zajedno pomiješani na šahovskoj ploči. O biografiji ne želim otkrivati ni riječi više jer bih time prikratila svakog čitatelja da doživi ono što sam sama doživjela. A o lovu na Srne i danu provedenom u njihovoj šumi otkrit ću vam baš sve. Dok ulazim u njihovo zagrebačko gnijezdo, predivnu kuću s pogledom na čitav grad, odmah uranjam u kauč i ovdje želim ostati. U tijeku je snimanje editorijala koje vodi kreativni mag Romano Decker, poznat po zenovskoj energiji koja više podsjeća na miran filmski set nego na povišenost modnih frekvencija. Mirela i Darijo igraju šah za potrebe fotografije, ali on usput drži predavanje o pravilima ove žestoke igre. Ona podsjeća na profinjene Hitchcockove dive dok bosa pretrčava kroz prostorije, a on na prominentne muške likove iz filmskih hitova Guya Ritchieja. Sve se događa u savršenoj scenografiji prožetoj smijehom jer mi paralelno snimamo, radimo intervju... U pauzi smo svi poredani u kuhinji i upadamo jedni drugima u riječ. Mireli stižu buketi povodom rođendana, a Darijo plamtećih očiju pokazuje snimke Kijeva iz kojeg je stigao autom kasno u noć. "Grad je potpuno živ. Ljudi mirno hodaju ulicama. Život teče kao da se ništa nije dogodilo. I onda nekoliko puta dnevno krenu sirene na koje izmučeni ljudi više i ne reagiraju", prepričava nam.
Gdje točno pripadate? Gdje je vaš dom? Gdje se najbolje osjećate?
MIRELA: U jednom trenutku imaš dom, osjećaš da negdje pripadaš, a u drugom ga više nemaš. Tako bi otprilike zvučao naš život. Teško je kad zatvaraš vrata stana u kojem si godinama živio i duboko u sebi znaš da se nikada više nećeš vratiti. Neopisiv osjećaj. U Kijevu, ali i u Donjecku, su ostale naše slike, naši albumi, djetinjstvo naše djece i njihove igračke. Tamo smo imali osjećaj pripadnosti. Darijo u Zagrebu nije doma. Ova kuća nama nije dom i kao obitelj tu nemamo previše uspomena. Ni u Metkoviću nismo doma. U Hrvatskoj nismo doma u klasičnom smislu. Nakon što smo se morali iseliti iz našeg stana u Kijevu kad je započinjao rat, moram reći da više ne osjećam da je bilo koji grad naš dom. Tamo smo utkali naš život i od tada se osjećam oslobođena identiteta teritorijalne pripadnosti. Dom nam je kad smo zajedno.
DARIJO: Ma, možemo biti i u hotelu do kraja života, što se mene tiče. Nakon svega što smo prošli, uopće se više ne vežem za mjesta. Više sam živio u Ukrajini nego u rodnom Metkoviću. MIRELA: Kad bih baš morala istaknuti neko mjesto koje bih nazvala domom, onda bi to trenutno bio London, u kojem smo stacionirani jer djeca tamo idu u školu, tamo je naša zona komfora i svi se tamo dobro osjećamo. Darijo je puno opušteniji i neopterećeniji. Djeca i ja isto. Sve je nekako slobodnije. U Hrvatskoj je ponekad nemoguće izbjeći pritisak našeg mentaliteta. Nakon toliko godina provedenih s Darijom zaboravim na njegov status nogometne zvijezde, ali me ljudi ovdje podsjete, prepoznaju, pogledavaju, komentiraju. A u ovoj zrelijoj fazi života više nemam energije za to. Sviđa mi se sloboda i anonimnost koju nam pruža London. Ali i dalje smo poput nomada, nama je normalno živjeti barem na dvije lokacije. DARIJO: Tako smo živjeli od prvog dana pa nam je čudno živjeti na jednom mjestu. Pomalo smo poput ovisnika jer se, nakon što smo negdje duže vrijeme, odmah zapitamo "Ajme, gdje ćemo sad?"
Zaista živite izvan zadanih okvira mita o velikoj partnerskoj ljubavi u kojoj se supružnici ne razdvajaju? Kao da ste osmislili neki svoj format braka.
DARIJO: Oduvijek je tako i mislim da nas je to još više povezalo jer se ne podrazumijevamo. I često si nedostajemo. Naš odnos je normalan i zdrav, kakav bi i trebao biti među ljudima. Zreo odnos muškarca i žene, supruga i supruge koji odgajaju dvoje djece zajedno. I dvoje ljudi koji su prijatelji i partneri koji se poštuju.
MIRELA: Između nas i nakon šesnaest godina postoji ljubav i emotivna povezanost. Postoje veliki testovi života za svaki partnerski odnos iz kojeg slijede uglavnom dva scenarija: ili se ljudi još više povežu ili se udalje i rastanu. Imam osjećaj da kod nas dvoje, što smo duže skupa, odnos raste. Mogu reći da smo zajedno sazrijevali. Čini mi se da je danas naš odnos bolji, kvalitetniji i zreliji nego prije pet, deset godina ili na početku veze. U ljubavi doista ne postoje pravila, ali partneri bi nekako trebali gledati u istom smjeru.
DARIJO: U našem životu svatko ima svoj prostor i slobodu. Mirela odvojeno od moje nogometne karijere vodi svoj posao. Mi se možda ne vidimo svaki dan, ali se vidimo dovoljno često da se nikad ne izgubimo. Ne znamo za drugo. Otkad smo se upoznali, tako živimo i nama je to normalno.
Koji je bio najbolniji period vašeg zajedničkog života?
DARIJO: Definitivno priča s dopingom. Tad sam se ugasio. To je bio najveći šok u mojem životu i najveći stres za psihu i tijelo, a prošao sam bol rata i tatinog odlaska. Ovo je bilo nešto sasvim drugačije. Udarac na cijelo moje biće i moju karijeru. Nisam mogao ništa jesti. Otupio sam. Da nisam imao Mirelinu bezuvjetnu podršku, ne znam kako bih to izdržao.
MIRELA: Toga mi se mučno prisjećati i danas kada je sve iza nas. Doživjeli smo ogroman šok. Kad u životu ideš u neki rizik, svjestan si mogućih posljedica. A ovako imaš osjećaj da ludiš. Bolno mi je bilo promatrati Darija, koji je uvijek dobre volje, generator pozitivne atmosfere u kući, kako danima gleda u jednu točku ispred sebe i uopće ne vidi ni djecu. Kad živiš s nekim toliko godina i odjednom ga ne prepoznaješ. Pitala sam se hoće li on opet biti osoba kakvu sam poznavala, a istodobno sam i sama strahovala da će nam se život u potpunosti promijeniti.
Sve je ipak dokazano i završilo je sretno...
DARIJO: Da, ali je bilo traumatično. Ujedno je to bilo nevjerojatno iskustvo u kojem smo naučili puno o samima sebi. Ustvari, to i jest život, simetrično doigravanje dobrih i loših iskustava. Cijelo moje djetinjstvo bilo je slično.
Što ti daje uzemljenje i snagu u takvim situacijama? Zanimljiv mi je dio u knjizi u kojem spominješ svoj odnos prema vjeri. Kome se obraćaš u sebi kad ti je najteže?
DARIJO: Vjerujem u dobro. Vjerujem u sebe. Nekako vjerujem u onu najjednostavniju i najčišću filozofiju: kad činiš dobro, vrati ti se dobro. Vjerujem u ljudske vrijednosti. Nije bitna rasa, podrijetlo, seksualna orijentacija. Tako sam nekako odgojen. Ali od najranijeg djetinjstva znam da u realitetu života stvari nisu tako postavljene. Često se obratim ocu kao simbolu snage i izdržljivosti u mojem životu. Vjerujem da me iz neke druge dimenzije prati, da me čuva, da mi poručuje da će biti kako treba biti. Ako sam zaslužio da bude loše, neka bude i loše.
MIRELA: Jednom su mi rekli da Darijo živi vjeru više nego mnogi drugi, iako se ne izjašnjava kao vjernik. I to je istina. I sama vjerujem da svaki čovjek duboko u sebi zna što je ispravno i što podrazumijeva ono iskonsko poštenje prema drugima i prema samome sebi.
Brutalno ste različiti u svakom smislu. Energetski, fizički, karakterno. To se vidi na prvi pogled. Koji dijelovi Darija popunjavaju ono što ti nemaš, a da su ti ispunjavajući i hranjivi? Da to vašoj obitelji daje neku novu dimenziju?
MIRELA: Emotivna sam, ali za razliku od njega s godinama sam podigla zid oko sebe, a on u meni pobuđuje da baš taj emotivni dio izađe na površinu. Jako je moralan. Uvijek će napraviti pravu stvar, uvijek je generator dobre atmosfere i jedino me on može dignuti iz bilo kojeg stanja tuge. Beskrajno je duhovit, ima predivno srce i tu neku iskonsku dobrotu. Kad imam neki problem, znam da će on napraviti sve da ga riješi. Znam da ga možda i neće riješiti, ali taj osjećaj da je uvijek tu za mene mi je neprocjenjiv.
DARIJO: Mirela je prije svega stabilna i snažna žena. Ona je potpuno svoja i to me je oduvijek privlačilo. Uvijek igra na sigurno, dok ja volim riskirati. Potpuno joj vjerujem, znam da će ona pronaći najbolju školu za djecu, najboljeg doktora za sve nas. Ona savršeno hendla život i nevjerojatno je zrela i odgovorna. Nikad me nije razočarala. Ja sam više onaj koji lebdi, brzoplet sam.
Kakav je Darijo kao tata, kako bi ga opisala?
MIRELA: Mi u tom smislu imamo atipičnu situaciju s obzirom na njegov posao. On nikad nije bio s djecom u kontinuitetu poput mene. On je otac koji je barem polovinu njihova života bio na poslovnom putu. Dakle, automatski im nedostaje i kad dođe, on im je sve na svijetu. Tada ja koja svakodnevno čitam i pišem zadaće s njima, koja se borim za disciplinu i red, odmah padam u drugi plan jer je on tu ta dvatri dana i ne može im ništa zabraniti, popušta im u svemu. Znači, ja držim red, strukturu i disciplinu života, a on je čista emocija. I on je taj koji će se uvijek s njima igrati, za što ja često nemam snage nakon svih dnevnih obaveza. Njemu nikad ništa nije teško. On će ih strpati u auto i voziti na kraj svijeta samo da se zabave. On ruši sve što ja u smislu discipline sagradim dok ga nema. Ali to je čista ljubav i što da radim.
A Mirela kao mama?
DARIJO: Ona je najbolja mama na svijetu. Stvarno najbolja. To sve što ona daje djeci, ja ne bih mogao. Tako da se savršeno nadopunjavamo u roditeljskim izazovima. Mi se volimo i tu nema laži. Mislim da je to za Kasiju i Karla ipak najvažnija dimenzija u njihovu odrastanju.
A kakvi su Kasia i Karlo karakterno?
MIRELA: Potpuno različiti, iako su oboje Rakovi po horoskopu. Kasia je velika emotivka, a Karlo samoživ i 39 snalažljiv. Pravi frajer. Promatrala sam ga ovo ljeto kako i kad padne, iste sekunde ustaje energično kao da se ništa nije dogodilo. Dok je ona više mirna promatračica.
DARIJO: Djeca su nam puna energije, sretna i vesela. Imaju sve što im je potrebno i puno više od toga, ali u životu se nikad ne zna što nas čeka, tako da nam je najvažnije da dobiju kvalitetno obrazovanje i sposobnost da samostalno biraju svoj put jednog dana. I oni su nomadi poput nas. Od Kijeva do Zagreba pa do Londona i Metkovića. Mislim da su kroz sve te dimenzije dobili jednu širinu i slobodu. Moja baka, uz koju sam iznimno vezan i koja me odgajala jedan dio djetinjstva, živi pet kilometara od Metkovića i dandanas kad Karlo dođe, prvi dan ide u to selo. Prije tri godine poslali smo ga iz Zagreba u Metković i lijepo ga obukli za posjet rodbini, a on čim je došao, otišao direktno u stado krava i ovaca (smijeh). Bio je k‘o mali princ među ovcama! Mi smo odgajani najnormalnije i došli smo iz normalnih obitelji pa tako i njih odgajamo. Osim što su, kao i sva djeca, umjetnici laganja. Nekidan sam ih vozio i pronašao zalijepljenu žvaku u autu. Pitam ih tko je to napravio. Karlo optuži Kasiju, a Kasia Karla. Naravno da je Karlo.
Vas dvoje evidentno imate strastveni odnos? Doživljavam vas kao dva suprotna pola. Ta različitost je uvijek neki prostor za intenzitet u razgovorima i sukobima mišljenja.
MIRELA: On će za svakog napraviti sve i uvijek mu je stalo do mišljenja drugih ljudi, dok ja toliko ne držim do toga. Nemam kočnicu i kad nešto govorim, idem do kraja, do najsitnijih detalja, iskreno.
DARIJO: Ma ni "do kraja" nije rješenje.
MIRELA: Možda nije uvijek, ali ja se nemam potrebu svidjeti svima kao ti. Darijo je tip koji mene pusti, ali tako da ja znam koje su njegove granice i do koje granice mogu ići. On sve kao "Može, može, može", ali kad je "Dosta", onda to poštujem.
DARIJO: Znam da ako ja nju i povrijedim na neki način, ona će to prihvatiti u tom trenutku, ali kasnije će me duplo više povrijediti. Ja ću se naljutiti, ali nikad kao ona.
MIRELA: Možda sam glasnija i intenzivnija, ali i ti se znaš naljutiti.
Kakav odnos imate prema novcu i materijalnome?
DARIJO: Ja bih ga nazvao jednim zdravim i umjerenim hedonizmom. Volim dobre restorane, putovanja, odjeću i dobro uređen prostor u kojem živimo, ali novac mi nema težinu i nije mi opsesija. Da ga ponovno nemam, bio bih ista osoba i spreman da ga zaradim ispočetka. Vjerojatno ima nešto u toj satisfakciji da sam ga pošteno i samostalno zaradio.
MIRELA: Ja se nekako više bojim nego on jer mi novac ipak predstavlja neku dugoročnu sigurnost i stabilnost. Ali, mislim da ni jedno od nas nije definirano ni opterećeno materijalnim kao preduvjetom životne sreće. I oboje znamo da smo ga sposobni svojim radom steći.
Darijo, iako ne govoriš o tome, znam da si iznimno aktivan u humanitarnim akcijama...
DARIJO: Jesam. Veliki sam humanitarac i pogađa me kad vidim teške situacije, osobito u dječjim životima. Organizirao sam sad pomoć dječaku iz Mariupolja koji je u napadima ostao bez roditelja. To mi je jako teško palo. Kada to ispričaš nekom, brzo se na to zaboravi, a ja to baš duboko proživljavam. Ne moram ti reći da mi je malo nedostajalo da ga dovedem u Hrvatsku i kažem Mireli da on odsad živi s nama. Teško mi je kad pomislim da to dijete sutra mora samostalno živjeti i imati budućnost bez podrške roditelja. Smeta mi taj nedostatak empatije, to mi je neprihvatljiva patologija vremena u kojem živimo.
Zanima me kako planirate ostarjeti. Postoji li neki idealni fragment te slike?
MIRELA: Postoji. Prije pet godina kupili smo zemlju pokraj Dubrovnika i kad sredimo papire, tamo planiramo sagraditi kuću. Zamišljam starost na terasi te kuće, s knjigom u ruci, bocom vina na stolu. Djeca su negdje daleko, ali im je sve dobro i sretna su. Gledamo more, čitamo knjige, Darijo peče roštilj i iz čistog gušta odleti na pokoju utakmicu pa se vrati u našu oazu.
DARIJO: Ja sam u toj slici.
Nakon svega što si prošao, a tek kad čitatelji pročitaju knjigu, bit će im jasno o čemu govorim, postoji li išta čega se Darijo Srna boji?
DARIJO: Samo bolesti. Ljudi često preburno reagiraju i boje se svega, a onda se nađeš u životnoj situaciji kad vidiš da se ne vrijedi živcirati zbog sitnica. Kad vidiš čovjeka koji se cijeli život borio za sebe i svoju obitelj i kad vidiš što je sve prošao kroz život pa još dođe i bolest, onda shvatiš što je bitno, a što nebitno. Bez obzira na materijalnu situaciju pred životnim izazovima si i dalje nemoćan. Čak i smrt doživljavam kao dio života, samo me agonija bolesti užasava. I više se bojim za svoje bližnje nego za samog sebe. Sve ostalo je zapravo smiješno.
Je li prestanak igračke karijere bio bolan?
DARIJO: Ma nije. Kompenziram ga onim što jesam. Uopće nisam osjetio taj prelazak iz nogometne karijere u nešto novo. Mislim da sam na pravom mjestu.
Tko su vaši ljudi, vaši prijatelji? I kako izgleda vaša zona komfora?
DARIJO: S godinama smo stekli zajednički krug prijatelja vezanih uz gradove u kojima smo živjeli, ali smo jednako tako sačuvali i odnose sa svojim prijateljima iz djetinjstva. Imamo jedan naš mali krug velikih ljudi.
MIRELA: Neki su prijatelji s njegove strane, neki s moje. Mi smo dva različita svijeta, a napravili smo jedan zajednički. Upoznali smo se jako mladi, imala sam samo 23 godine i tako smo putem kroz život stjecali prijatelje.
DARIJO: I na svim novim adresama stekneš nove ljude, novo društvo, nove prijatelje. A mi smo bili svuda, od Zagreba, Metkovića, Splita, Kijeva, Donjecka pa sve do Londona…
Na koji se način najljepše zabavljate u ovoj fazi života?
MIRELA: Ja pjevam.
DARIJO: Neće više jer ne zna pjevati (smijeh). Svake godine obiteljski idemo na Maldive i svake godine idemo i u Metković. Tradicionalno Mirela i ja odemo u Veneciju sami na dva dana.
MIRELA: Provedemo zajedno kvalitetno vrijeme, s obzirom na stil života i njegov posao. Tad smo u miru i tišini negdje zajedno. Nismo baš tipovi za lude izlaske, više smo kao penzioneri koji u 22 sata idu spavati.
DARIJO: Razlika između mene prije i mene danas je ta što sam u svoje vrijeme prošao sve što sam trebao proći po pitanju izlazaka i provoda.
MIRELA: Kad smo slavili njegov rođendan u Kijevu, potjerao je ljude doma. Došli su nam prijatelji s raznih strana svijeta, ali Darijo je u trenutku kad je osjetio umor odlučio prekinuti party i zamolio goste da krenu u hotel jer je ujutro imao trening.
A kako je nastala biografija i zašto izlazi u ovom trenutku? Je li to najava nekog novog ciklusa života, neke transformacije?
DARIJO: Ta priča traje već nekoliko godina. Klub u Kijevu naručio je jednog novinara koji je sa mnom trebao napisati moju autobiografiju. Već nakon nekoliko susreta znao sam da on nije taj i napravio sam pauzu iako je on već počeo pisati knjigu. Naprosto to nije bilo to.
MIRELA: Pozvali su i mene iz kluba da se uključim. Nakon razgovora s tim čovjekom odmah sam rekla Dariju da on nikad neće uspjeti ispričati njegov život. A onda sam jednu noć sanjala Darija i dobila viziju tko bi to mogao napraviti. Ujutro sam ga nazvala i rekla: "Znam tko ti jedini može napisati knjigu! Milana Vlaović. Ona je, kao prvo, iz Metkovića, poznaje mentalitet, odrastala je u tom okruženju i mlada otišla. Drugo, živjela je osamnaest godina s nogometašem i zna cijeli taj mindset, tj. kako to funkcionira. Kao treće, bavi se psihologijom". Shvatila sam da će ga jedino ona istinski osjetiti. Ono što je on s njom radio bila je na neki način i psihoterapija jer zatvaraš jedno poglavlje života i ona je to najbolje mogla razumjeti.
DARIJO: Mirelin san je bio proročki jer je knjiga materijalizirana i uskoro izlazi.
MIRELA: Knjiga, između ostalog, pokazuje kako zapravo izgleda put do uspjeha, da je taj put uvijek težak i velika borba. Ona otvara jednu ranjivost prema životu općenito. Čak ni ja neke stvari nisam znala o Dariju i moja je želja bila da se one zapišu da bi Kasia i Karlo jednog dana kad je pročitaju mogli spoznati svoje korijene i odakle dolaze.
DARIJO: Zaista sam iskreno prepričao svoj život u ovih četrdeset godina, bez smišljene strategije i plana. Moja igračka karijera je završena. Jedno poglavlje prve polovice života je zatvoreno i zato ima smisla da knjiga izlazi baš sada, iako se to dogodilo nekim svojim prirodnim tijekom. A što će biti dalje, nitko ne zna.
Mirela, kako si se osjećala kad si pročitala autobiografiju u kojoj je jedan važan segment i vaš zajednički život? Poznato je da čuvaš svoju privatnost i da nisi sklona izlaganjima...
MIRELA: Prvi dojam mi je bio, kad sam pročitala, da smo se previše izložili. Ali meni je bilo koji oblik izlaganja oduvijek previše. Ovo je njegova knjiga i njegova priča i njegova percepcija života. Samim time je poštujem.
U jednom trenutku Srne su morale krenuti. Nekim novim šumskim stazama. Bilo mi je teško napustiti njihovo prirodno stanište jer su me omađijali svojom ljepotom…
