Znate li reći ‘ne‘

Psihologinja nam objašnjava zašto je važno povremeno izgovoriti tu riječ

25. lipanj 2020.
FOTOGRAFIJE: Imaxtree
Ines Madunić
Ines Madunić

"‘Ne‘ je potpuna rečenica", slavna je izjava Oprah Winfrey koja je ponavljana puno puta. Ipak, treba je ponavljati opet i iznova jer tako malena riječ često nam se čini najtežom za izgovoriti.

Odgajali su nas s naglaskom na pristojnosti i često govorili kako je ta riječ jedan od pokazatelja nepristojnosti. Ne možeš samo tako reći "ne", probaj nekako ublažiti. Dodaj objašnjenje, reci "možda", samo nemoj tako odrješito i finalno odbiti nešto ili nekoga, čak i ako to želiš. Osobno, imam potrebu ispričati se svaki put kad kažem "ne", čak i u najbanalnijim situacijama. Npr. dečko me pita želim li gledati neki film, a ja odgovaram: "Ne, oprosti mi, danas nisam za to, možda neki drugi put, oprostiii", kao da sam mu učinila nešto nažao. 

Ljude koji se usude izgovoriti "ne" kao potpunu rečenicu, s točkom na kraju, često osuđujemo jer su, navodno, sebični. 
Međutim, odbijanje korištenja te riječi dovodi do sasvim drugačijih problema. Ako ne znate reći "ne", čak i onda kad to zaista mislite, u opasnosti ste da postanete osoba koja se brine za sreću i dobrobit svih drugih - osim sebe. A to može biti opasno za vaše mentalno zdravlje. 

"Kada govorimo 'ne', zapravo govorimo o sebi i svojim granicama. Što nam se ne sviđa, što ne želimo, što nam ne odgovara i što nam smeta. A to je jedan od najbitnijih načina brige o sebi i svom mentalnom zdravlju - izražavanje sebe i svojih osjećaja, misli i potreba. Ako zanemarujemo sebe i svoje potrebe i prelazimo svoje granice, nećemo se osjećati dobro. A ako ih ne govorimo, ni drugi neće znati što mislimo i (ne) želimo, stoga može imati utjecaj i na kvalitetu naših odnosa s drugim ljudima. Što je isto jedna od bitnih komponenata dobrog mentalnog zdravlja. Ako govorimo o sebi i onome što želimo, osjećat ćemo se bolje, vrjednije i samopouzdanije. Naravno, preduvjet tome je da smo samosvjesni, tj. svjesni sebe i svojih osjećaja, potreba, želja, misli, kako bismo znali kada nam nešto odgovara ili ne odgovara i kada želimo reći 'ne' na nešto", rekla nam je psihologinja Lana Gjurić iz Zagrebačkog psihološkog društva. 

Ali, što nas onda sprječava da izgovorimo tu riječ? 

"Kroz odgoj i odrastanje nas uče kako se treba ponašati, što treba govoriti, kako se što radi i što se smije, a što ne smije. Obitelji i okruženje u kojima odrastamo različiti su pa prema tome imamo i različite 'modele' od kojih učimo kako se ponašati. Od roditelja, između ostalog, posredno i neposredno učimo i kako brinuti o sebi, kako komunicirati s drugima, kako održavati odnose i kako postaviti granice. Ako naši roditelji ne znaju reći 'ne', boje se zauzeti za sebe i ne znaju se zastupati, nećemo imati dobar 'model' i nećemo to moći vježbati. Isto tako, ako nas uče da je to nepristojno ili nam ne ostavljaju prostora da kažemo 'ne', vjerojatno je da će nam biti teže izgovoriti to 'ne'. Usporedimo to s kuhanjem primjerice - ako smo imali prilike to vježbati u kući, ako nas se uključivalo u taj proces, ako je to bilo nešto pozitivno i dobro, kada sami krenemo kuhati, bit će nam lakše, prirodnije, nego ako to nismo imali prilike vježbati i isprobavati dok smo bili djeca", objašnjava Gjurić. 

Odlučnost je u svim udžbenicima naglašena kao poželjna osobina - znati što želimo iznimno je važno u privatnim, ali i poslovnim situacijama. Vođe nikad nisu oni koji uporno govore "možda", nego oni koji odluče i pri svojoj odluci stoje. S druge strane, kad to napravimo, često se susrećemo s osudom. Na poslu možemo biti previše arogantni, bezobrazni i nezahvalni, dok u privatnim, odnosno intimnim odnosima jednostavno "ne" nerijetko u tuđim očima izgleda kao sebičnost, emocionalni fatalizam. 
Pitali smo psihologinju - je li "ne" zaista nepristojna riječ?

"Ne. Mislim da je 'ne' užasno važna riječ. Jednako kao i 'da'. Želimo li nešto ili ne želimo? Sviđa li nam se nešto ili ne? No često je u društvu ona percipirana kao nešto loše, nepristojno ili bahato. Od banalnih situacija poput one kada nije u redu odbiti nešto ako nas je netko već ponudio, do situacija gdje reći 'ne' ispada sebično i bezobrazno. Što nas na kraju može dovesti do nesretnih odnosa i unutarnjeg nezadovoljstva jer ne živimo život onako kako bi ga htjeli živjeti, nego kako su nam rekli da trebamo živjeti", kaže Lana Gjurić. 

Riječ 'ne' je često u društvu percipirana kao nešto loše, nepristojno ili bahato

Koliko ste puta, primjerice, partneru ili partnerici rekli "da", a zapravo ste mislili "ne"? I jeste li nakon toga uspjeli promijeniti mišljenje? Vrlo je teško stalno zanemarivati svoje želje i osjećaje samo kako bi netko bio zadovoljan - ali i opasno. 

Čini se da nam riječ "ne" rijetko kada dolazi prirodno, no to zapravo nije istina. 

"Djeca negdje u 2. godini života uđu u razvojnu fazu gdje postaju svjesni svoje slobode i autonomije i odvojenosti od roditelja i tada krenu govoriti 'ne'. Pa to onda često govore i testiraju svoju moć i utjecaj nad okolinom. To je faza poznatija kao 'terrible two', kada roditelji 'izlude' jer ih djeca konstantno testiraju. I tu je sada izazov za roditelje da postavljaju granice, ali da ne pregaze integritet djeteta, i da mu zapravo dozvole da govori 'ne', ali da ne budu popustljivi. To je jedan od najizazovnijih perioda roditeljstva, i često jedan od najključnijih", objašnjava Lana Gjurić.

Upravo zato dogodi se da "ne" postane jedna je od stvari koje moramo učiti tijekom života. Pojednostavljeno, reći "ne" dio je učenja asertivnosti, odnosno izražavanja svog mišljenja i želja drugima, bez da se bojimo da će nas netko zbog toga osuđivati, da će nas ostaviti (u intimnim vezama) ili da ćemo dobiti otkaz (u poslovnim prilikama). Psihologinja nam objašnjava i kako bismo mogli doći do tog stanja da nam "ne" postane potpuna rečenica. 

"Kao što možemo naučiti kuhati, iako nismo imali prilike vježbati prije, tako možemo naučiti govoriti 'ne'. Malim koracima i po malo. Za početak je bitno da si to možemo dozvoliti. Osvijestiti da je to u redu i da je bitno za nas i naše mentalno zdravlje, a onda pokušati na malim stvarima. Odabrati neku situaciju u kojoj nam se čini da bismo mogli probati reći 'ne' i tako postepeno povećavati broj situacija u kojima govorimo 'ne', kada to želimo reći. S vremenom, ako si damo to pravo i osjetimo pozitivne efekte toga, postajat će nam sve lakše i lakše, a i drugi će se naviknuti na to. A možda i potaknemo nekoga na sličnu promjenu", kaže Gjurić.