Psihologinja Eva Simona u ovom je intervju ponudila svoje intimne odgovore na pitanja koja sama postavlja svojim klijentima, na pitanja koja njoj uglavnom postavljaju, razloge zbog kojih dolaze tražiti savjet i pomoć. Odnosno, barem nam daje natruhe odgovora. Ona je vlastitim riječima: magistra psihologije, praktičarka art terapije; poduzetnica, mama, partnerica; perfekcionistica na odvikavanju; kompleksno ljudsko biće - kao i svi.
Kako imati više radosti u životu?
- Volim objašnjavati to ovako: izdvajanjem par slova iz same riječi radost. D kao dopustiti si radost. Dopustiti si da u svijetu punom i tuge i straha i ljutnje i patnje i sukoba i neizvjesnosti, mi svejedno napravimo prostora za radost, da povjerujemo i osjetimo da je itekako važna, ne samo unatoč svim lošim stvarima koje se događaju, nego upravo zbog njih. Uskraćivanje radosti sebi ne daje više radosti drugima, nego upravo suprotno - čini da su nam baterije manje napunjene, da imamo manje snage za borbu oko onog za što se treba boriti, da imamo manje kapaciteta za pomoć drugima i lakše odustajemo, prepuštajući se osjećaju besmisla. O kao osvijestiti gdje već imamo radosti u životu, a uzimamo to zdravo za gotovo ili ne pridajemo posebnu pozornost tim trenucima. Osvijestiti što se događa u trenutku, ovdje i sada, umjesto da stalno skačemo u pogreške prošlosti i brige budućnosti. Jedna praksa koju preporučujem je vođenje dnevnika radosti, ja to zovem “svakodnevna radost”. To može biti doslovno jedna rečenica svaki dan, ne treba biti veliki pothvat i projekt. Cilj je osvijestiti i zabilježiti barem jedan trenutak radosti iz dana. I onda možemo gledajući unatrag vidjeti da nam je radost uvijek dostupna, i u fazama koje su nam se činile izazovne, u tjednima i mjesecima kad nam se činilo da se malo toga dobrog događa. Uz to, kad imamo postavljenu namjeru bilježenja svakodnevne radosti, onda kroz dan ciljano tražimo takve trenutke, i ako nam se čini da se ne događaju spontano, spremniji smo ih sami stvarati, spremniji smo napraviti nešto lijepo i radosno za sebe ili druge. I to me dovodi do trećeg slova…S kao stvarati uvjete za radost, djelovati u smjeru onog za što znamo da nas čini radosnijima - a nedovoljno često stavimo to kao prioritet. Ili ako i nismo sigurni što je sve radost za nas, u smjeru istraživanja i isprobavanja različitih stvari. S i kao stvarati generalno - stvarati umjetnost, stvarati igru, stvarati odnose, stvarati neke svoje rituale i nove navike, stvarati svoj život kockicu po kockicu, umjesto vožnje na autopilotu. Meni jedna od najdražih definicija radosti je ona koja radost opisuje kao osjećaj veće povezanosti s nekim ili nečim važnim za nas. Već tu je vidljivo koliko radost može biti individualna, i zato je važno istraživati i stvarati svoju vlastitu mapu radosti - što je to važno za nas, s čim i kim želimo biti povezani? To su po meni ključna pitanja, a specifičnih odgovora ima onoliko koliko ima ljudi. S druge strane, postoje i određene karakteristike predmeta i iskustava koje pobuđuju osjećaj radosti kod mnogih. Boje, biljke, balončići, krugovi, konfeti - kod većine će potaknuti radost, a najbolja objašnjenja zašto je to tako nalaze se u knjizi Joyful, jedne od meni omiljenih autorica i istraživačica, Ingrid Fettell Lee, koju svakako svima preporučujem.
Kako biti sretan?
- Ovo je više trik pitanje. Nešto što se puno nas pita i misli da želi ostvariti kao cilj, a zapravo je nedostižna iluzija, jer nitko nije sretan cijelo vrijeme, niti je to uopće u ljudskoj prirodi ili mogućnosti. “Biti sretan” nije destinacija na koju možemo stići i na njoj sagraditi kuću u kojoj ćemo ostati zauvijek, koliko god nam neki pokušavali prodati rješenja za to u 5 koraka. A ako se pitamo kako biti sretniji više vremena nego sad, rekla bih da je jedan od odgovora paradoksalan - prihvaćanjem onih dijelova sebe i svog života zbog kojih mislimo da ne možemo biti sretni(ji), i istovremeno kretanjem prema onome što nam je važno, što nas privlači, u čemu vidimo smisao, onome što čini naš život većim, a ne manjim.
Kako se nositi sa stresom?
- Ono što se ovdje zapravo pitamo je kako se nositi s nelagodnim osjećajima povezanima sa stresom koji percipiramo kao preveliki pritisak, opasnost za sebe. i ti nelagodni osjećaji, najčešće anksioznost, proizlaze iz kombinacije neizvjesnosti i nedostatka povjerenja u svoju sposobnost nošenja s izazovom koji je pred nama. Ono na što se najčešće fokusiramo u toj situaciji je ova neizvjesnost, i pokušavamo je smanjiti pod svaku cijenu, misleći da kad nju riješimo, sve će biti bolje. A istina je da je život pun neizvjesnosti i nelagodnih osjećaja, i koliko god se mi trudili, ne možemo eliminirati sve, pa čak ni većinu njih. Tako da ono na što bismo zapravo trebali usmjeriti svoju pozornost je naša sposobnost nošenja s izazovima, naše povjerenje u sebe i svoju otpornost. A to se gradi na niz načina od kojih mnogi ne bi stali u ovaj tekst, ali mogu navesti neke od njih. Za početak, važno je dopustiti si da se osjećamo kako god se osjećali. Često u želji da se osjećamo bolje pokušavamo preskočiti suočavanje sa stresom ili teškim i izazovnim osjećajima, pokušavamo pobjeći od vlastite patnje i potrčati prema nečemu što nam se čini lakše. Što je sasvim razumljivo, ali dugoročno nam zapravo smanjuje sposobnost nošenja s izazovnim situacijama - jer ako svaki put izbjegnemo suočavanje s nečim teškim, potvrđujemo si priču o sebi kao nekome tko se ne može nositi s teškoćama, i propuštamo priliku za jačanje “mišića” za nošenje s izazovima. Tako da nam pomoći može i promjena priče koju imamo o stresu ili određenoj situaciji - ne pretvaranje da je ona super cool pozitivna za nas, ako je očito da nije, ali podsjećanje na to da nam je i takva stresna situacija prilika za vježbati određenu vještinu - bilo da je to mindfulness, komunikacija vlastitih potreba, postavljanje granica, suosjećanje prema sebi. U nošenju s bilo kakvim iskustvima, pa tako i stresom, važni su koraci prepoznavanja i imenovanja toga što nam se događa i što osjećamo. Jednom kad osvijestimo koji je to osjećaj ili misao koja nam se vrti po glavi, možemo raditi na tome da ih promatramo sa što manje osuđivanja, a što više znatiželje. Jer sve naše reakcije zapravo imaju smisla u određenom kontekstu, s našim prethodnim iskustvima, u određenoj situaciji. To ne znači da su sve naše reakcije nužno i najbolje za nas ili one oko nas, ali ako im pristupamo sa znatiželjom umjesto osuđivanjem, povećavamo si vjerojatnost da iz tih reakcija izdvojimo i iskoristimo ono što nam je korisno, i promijenimo ono što nas udaljava od osoba kakve želimo biti.
Kako se osjećati bolje?
- Prihvatiti da je normalno i sasvim ljudski i da se nekad osjećamo loše. Podijeliti svoje osjećaje s ljudima koji nas mogu čuti i podržati nas bez da pokušavaju automatski promijeniti naše osjećaje. Pokretati svoje tijela na nama ugodan način. Isplakati se. Otići ranije na spavanje. Otići na psihoterapiju. Slušati unutarnji glas koji nam govori što zaista želimo i trebamo. Popiti kavu na terasi na suncu. Prošetati se uz neku vodu. Istuširati se. Šarati po papiru da izrazimo ono za što nemamo riječi.To su samo neke od stvari koje pomažu meni, a na svakome je da potraži što njemu koristi.
Kako probuditi vlastitu kreativnost?
- Za početak važno je zaista povjerovati ili prisjetiti se da je svi imamo, čak i ako ne izgleda onako tipično kako možda očekujemo, a to je obično skoro isključivo u obliku talenta za crtanje ili slikanje. U art terapiji koristimo i crtanje i slikanje, da, i još puno toga, ali kao način komunikacije sa samim sobom, kao način izražavanja onoga što je u nama, a ne kao mjeru likovnog talenta. Jer kreativnost je toliko šira i moćnija od toga, kreativnost je u našoj svakodnevici - u stvaranju jela, u odgoju djece, u razgovorima s bliskima, u rješavanju logističkih zavrzlama, u poslovnom okruženju - u svemu. Samo je često uzimamo zdravo za gotovo i ne dopuštamo si razmišljati o sebi kao kreativnim osobama, jer imamo određenu ideju kako točno “kreativne osobe” izgledaju, kako se ponašaju, što žele - i sebe ne pronalazimo u toj ideji. A kreativnost je zapravo u ljudskoj prirodi, u podlozi ljudske sposobnosti za prilagodbu i preživljavanje. Bez kreativnosti ne bismo bili tu gdje jesmo. Kreativnost je i način gledanja na svijet - perspektiva u kojoj vidimo niz različitih mogućnosti, a ne samo jedan određeni put ili jedno moguće rješenje, u kojoj cijenimo raznolikost, u kojoj fleksibilno pristupamo stvarnosti. Jednom kad vjerujemo da kreativnost već imamo i da se zaista radi samo o njenom prepoznavanju i buđenju u sebi, onda možemo poslušati unutarnji glas znatiželje koji će nas odvesti do nečeg što nam je privlačno, nečeg za što imamo bar neku naznaku da bi nas moglo pokrenuti, da bismo se mogli osjećati više živima u tome. To može biti odlazak na neku radionicu ili edukaciju čija tema nas bar malo zaintrigira, isprobavanje nekog novog hobija, isprobavanje nečeg novog u obitelji ili s prijateljima - novog načina provođenja vremena, novih tema za razgovor. Može biti vođenje dnevnika u nekom obliku - vođenje dnevnika ne mora značiti ispisivanje niza stranica svaki dan, dnevnik može biti i u obliku slike, jedne rečenice, jednog crteža. Može biti odabir nekog 30 – dnevnog ili manje ili više – dnevnog osobnog izazova u kojem ćemo isprobavati nešto novo.
Kako znati što želim/o?
- Kao i s prethodnom temom - primijetit ćete da je to česti prvi korak. Trebamo si prvo dopustiti da želimo, povjerovati da je ok da želimo i da barem neke od svojih želja pokušavamo i ostvariti. Kreativnost i želje su za mene usko povezani, i nema buđenja kreativnosti bez buđenja vlastitih želja, vlastitog željenja. Tako da zapravo vrijede isti savjeti kao i za buđenje kreativnosti - pratiti tračak svoje znatiželje, koliko god malen bio, i dopustiti mu da raste, da nas vodi. Ako znamo samo što NE želimo, ok, i to može biti početak. Ono što je važno je ne zapeti u samom razmišljanju o svojim željama bez isprobavanja ičeg u stvarnosti. Najčešće tek iz djelovanja, iz isprobavanja, iz poduzimanja koraka možemo vidjeti je li to nešto što želimo ili ne, i onda prilagođavati svoje ponašanje. Ali uporno pokušavati samo u glavi dokučiti što želimo je kao čitati kuharicu i pokušavati osjetiti okus gotovog jela - nemoguće.
Kako živjeti bogat, ispunjen, smisleni život?
- U terapiji prihvaćanjem i posvećenošću (eng. Acceptance & Commitment Therapy, ACT), koju primjenjujem i profesionalno i privatno, početak odgovaranja na ovo pitanje sadržan je u jednoj rečenici: “otvoriti se, biti prisutan, činiti ono što je bitno”. Otvoriti se iskustvima - i ugodnima i neugodnima, dopustiti da različiti osjećaji i misli prolaze kroz nas bez da se stalno lijepimo za njih, jer su svi različiti osjećaji i misli dio života. Biti prisutan - usmjeravati svoju pozornost na ono što je pred nama u sadašnjem trenutku, umjesto stalnog skakanja u prošlost ili budućnost. Činiti ono što nam je bitno - osvijestiti koje su to vrijednosti koje su važne, i nama osobno i za društvo, i ponašati se u skladu s njima, što znači djelovati u smjeru koji nas približava osobama kakve želimo biti, odnosima kakve želimo imati i davanju doprinosa svijetu kakav želimo davati. A zašto kažem da je to samo početak odgovaranja? Zato što je to okvir, kostur, smjernice, a na nama svakom je da istražujemo i otkrivamo što svaki od tih elemenata točno znači za nas, kako ih možemo primjenjivati u svom specifičnom životu. Ako zamislimo da je ta rečenica zidovi kuće, onda su jedinstveni elementi našeg života sve ono što čini jednu kuću različitom od druge: tlocrt, lokacija, broj katova, boje zidova, namještaj, ukrasi, količina svjetla, i još cijeli niz karakteristika. Ono što bogatstvo, ispunjenost, smisao znače za mene, nikad neće biti identično onome što znače za tebe, i ne treba biti. Ali na svakome je da si postavlja ta pitanja i traži svoje odgovore.
Što vaše terapijsko iskustvo govori: zašto je toliko teško preuzeti odgovornost za one stvari koje jesu pod našim utjecajem?
- Zbog straha, zbog pokušaja zaštite sebe samih od patnje i boli. Jer ako preuzmemo odgovornost, ako zaista unesemo sebe u nešto, ako prestanemo odgađati i usudimo se pokušati, onda se izlažemo riziku da svejedno ne uspijemo, a trudili smo se, i usudili smo se povjerovati da možemo uspjeti. I često nam se čini “sigurnije” ni ne probati, i samo se prepustiti strujama života da nas nose i bacaju kako žele, dok mi plutamo negdje na površini. Jer sve dok nismo stvarno pokušali, možemo se na određeni način tješiti mišlju da smo mogli uspjeti, držati se za iluziju da je moglo biti bolje. A ako preuzmemo odgovornost, ako poduzmemo neki korak koji želimo, onda više nema iluzije, onda ostaje samo stvarnost baš takva kakva je, i stvarni ishod tog našeg ponašanja, kakav god taj ishod bio. U drugu ruku, čak i ako uspijemo u tom nečem što smo se usudili, i to može sa sobom donijeti izazovne doživljaje! Možemo osjetiti tugu što nismo to napravili ranije, tugu zbog doživljaja da smo protratili vrijeme. Možemo osjećati krivnju što smo mi uspjeli u nečemu i dobili nešto što želimo, a netko drugi nije. Možemo osjetiti usamljenost, udaljavanje od bliskih ljudi koji su otišli u nekom drugom smjeru. Sve se opet svodi zapravo na izbjegavanje nelagodnih emocija i doživljaja, i ako u ičemu, ključ “sreće” u životu je u tome - u spremnosti na suočavanje sa svim nijansama života, a ne kontinuiranom izbjegavanju bilo čega što bi nas moglo dovesti do boli.
Što znači stvaranje prakse povjerenja u sebe, ono je nužno povezano s povjerenjem u druge?
- Stvaranje prakse povjerenja u sebe znači izgradnju podržavajućeg unutarnjeg glasa, što god se događalo oko nas. To znači imati unutarnjeg roditelja koji nas ohrabruje, tješi, osnažuje i bezuvjetno voli. Možda smo imali sreću imati jednog ili oba takva roditelja u stvarnosti, možda nismo, u svakom slučaju ta vrsta podrške je nešto što si možemo naučiti i sami pružati kao odrasle osobe. Kad imamo povjerenje u sebe znači da smo uvijek na svojoj strani, da ne napuštamo sami sebe u teškim trenucima, da vidimo svoju ljudskost i svoju vrijednost i kad griješimo ili ne radimo ono što mislimo da bismo trebali raditi. To ne znači da smo uvijek u pravu, da se ne trebamo ispričavati, da smo uvijek fokusirani samo na sebe i da uvijek radimo ono što nam puhne bez imalo obzira za ljude oko nas. Mi smo uvijek dio različitih sustava i odnosa, i naši odnosi su, ako imamo sreće i upornosti, nešto iznimno vrijedno što treba njegovati, nešto u čemu se daje i dobiva, griješi i popravlja. Povjerenje u sebe znači da se usudimo isprobavati nove stvari jer vjerujemo u svoju sposobnost nošenja s bilo čim što se može dogoditi, vjerujemo i u svoju sposobnost traženja pomoći kad treba. Tako da je u tom dijelu povezano s povjerenjem u druge, da. Mislim da je teško imati povjerenje u sebe bez imanja povjerenja i u druge, jer nas sve veže ta naša ljudskost, ta naša ranjivost. Ako imam povjerenje u sebe i znam da vrijedim kao osoba - i sa svojim šašavim, nespretnim, glupastim, okrutnim, sramotnim, uplašenim i svim drugim dijelovima - onda je teško to ne vidjeti i u drugima, i ne dati drugima tu istu blagost i razumijevanje koje dajemo sebi.
Što vam se čini da ljudi uglavnom misle da žele kada traže pomoć?
- Vjerujem da se svi najčešće želimo osjetiti viđeno i prihvaćeno i voljeno, baš takvi kakvi jesmo, bez potrebe da nešto popravljamo. To ne isključuje želju ili mogućnost da nešto mijenjamo,nipošto. Ali to je jedan od životnih paradoksa, da tek ono što prihvatimo kao istinito i prisutno, tek to zapravo možemo stvarno sagledati i odabrati mijenjati.
Kakve slike, prave i iskrivljene, ljubavi i sreće dominiraju našim društvenim prosjekom? Iz vašeg iskustva......
- Po meni je u ovom kontekstu dosta nezahvalno pričati o nekim društvenim prosjecima ili dominantnim slikama. Ja imam kontakt s pojedincima, s ljudima od krvi i mesa, od kojih je svatko sa svojom nekom pričom, životnim iskustvima, idejama, strahovima, željama, slikama. Vjerujem da u podlozi svi čeznemo za ljubavi i srećom u obliku osjećaja prihvaćenosti, pripadanja, slobode da budemo takvi kakvi jesmo. Na tu podlogu onda dolaze različiti slojevi i filteri - kakvu smo ideju ljubavi i sreće stekli u svojoj obitelji i što smo iz tih iskustava, svjesno ili puno češće nesvjesno, zaključili koja je cijena koja se plaća za ljubav i sreću, o kakvim ljubavnim pričama najčešće čitamo, slušamo, gledamo. Potom, kakvim smo ljudima i pričama okruženi u svom svakodnevnom, intimnom životu, koliko smo u kontaktu sami sa sobom, koliko smo sposobni, sami ili uz pomoć drugih, raspetljati svoje vlastite priče, prepoznati svoje vlastite želje i potrebe, osvijestiti što je ljubav i sreća za nas konkretno. To je ono na što se stalno vraćam, jer je to ono što mi je i u mom radu i životu najbitnije. Ne pričati o apstrakcijama društva, nego spuštati stvari na opipljivu i osobno - specifičnu razinu, na razinu osjetila, tijela, svakodnevice, stvaranja. Kakav si dan stvaraš kad si sretna? Kako izražavaš ljubav i kakvo izražavanje očekuješ od drugih? Koliko otvoreno dijeliš svoje osjećaje i ulaziš u stvarni susret s drugom osobom? Što želiš gledati oko sebe, čime biti okružena, što nositi, što slušati, o kojim temama razgovarati i s kim, što raditi s rukama i ostatkom tijela da bi imala osjećaj da živiš život kao osoba kakva želiš biti, da radiš ono što ti je bitno? To je ono što mene zanima, i što podržavam druge da istražuju i osvještavaju.
Koje sve oblike rada nudite svojim klijentima?
- Od 2017. održavam kreARTionice, koje sam osmislila kao grupne psihološko - kreativne radionice za odrasle, kao mjesto na kojem se uz pomoć tehnika art terapije odrasli mogu igrati, opuštati i uživati, a istovremeno upoznavati sebe kroz stvaranje i dobivati nove perspektive, ideje i osjećaj podrške, u sebi i oko sebe. kreARTionice su moja prva stvaralačko - poslovna ljubav, i posebno su mi drage. Svaka kreARTionica ima neku svoju temu, npr. tko smo mimo svojih uloga u životu, postavljanje namjera za godinu, kreativni osvrt na godinu iza nas i može biti odličan način upoznavanja s art terapijom ili oblik uzimanja 2 - 3 h za sebe bez obvezivanja na sudjelovanje u nekom dužem programu ili ciklusu. kreARTionice trenutno održavam povremeno, nekoliko puta godišnje, i obavijesti o novim temama i terminima prvo se nađu na mom Instagramu, kao i u mom newsletteru Pisma iz sredine, za koji je moguće prijaviti se na mojoj web stranici, evasimona.com.
Jedan novi oblik rada sa mnom je moj novi program Mozaik majčinstva, 6-tjedni program psihološko-kreativne podrške za mame. U njemu kroz 6 online radionica isto uz tehnike art terapije prolazimo kroz najveće teme u majčinstvu, od promjene identiteta i osvještavanja vlastitih potreba kao mame, preko krivnje i ljutnje u majčinstvu, do radosti i osjećanja majčinstva kao prilike za rast. Otkad sam prije 3 godine i sama postala mama, ove teme su mi iznimno značajne, a iz vlastitog i iskustva brojnih žena oko sebe, znam koliko je važno i osnažujuće povezivati se s drugima u tim temama, pričati svoje priče i slušati priče drugih, ali u jednom podržavajućem i njegujućem okruženju, bez pretvaranja majčinstva u stalno natjecanje u kojem na kraju svi gube.
Jedan pomalo neobičan, i koliko znam, jedinstven, barem se ja dosad nisam susrela s nečim sličnim, način rada sa mnom je kroz Putokaze. Putokazi su individualni personalizirani psihološko - kreativni poticaji, a to konkretno znači da mi se ljudi jave s određenom temom, pitanjem, dilemom koju mi ukratko opišu, a ja im na to šaljem dokument s 10 poticaja na promišljanje i osjećanje, koje odabirem specifično za njih i njihovu temu. Poticaji su u različitim oblicima - slike asocijativnih karata s različitim pitanjima o situaciji, citati, poezija, umjetnička djela, linkovi vezani uz temu, ideje za pisanje dnevnika ili crtanje. Putokazi su susret moje inspiracije, pod utjecajem mog stručnog i životnog iskustva, s tim specifičnim pitanjem te specifične osobe, oni su poziv na osluškivanje odgovora iznutra. Iz vlastitih reakcija na poticaje dobivene od mene osoba može doći do boljeg razumijevanja svog stava o tom vlastitom pitanju, jer joj ti moji poticaji posluže kao ogledalo, i u njima će ili pronaći inspiraciju jer će je neki poticaji privući, ili će pronaći jasnoću jer će je neki poticaji odbiti pa će je tako uputiti u nekom drugom smjeru. Teme s kojima su mi se dosad ljudi javljali uključuju izbor između dva posla, odluku o (ne)imanju djeteta, želju za više uživanja u svakodnevici, odnos s unutarnjim djetetom, nošenje s privođenjem doktorata kraju, odnos prema seksu, i niz drugih, i reakcije su zaista dobre. Često nije lako odlučiti se na neki tako nekonvencionalan korak, ali jednom kad se odlučimo isprobati nešto novo, možemo otkriti cijeli jedan novi način gledanja na svijet i sebe, s fokusom na ono što je moguće, što je dobro, što nam je sočno, što nam je zanimljivo, što nas veseli.
I za kraj, radim i individualno s klijentima, iako imam vrlo ograničene kapacitete za takav oblik rada s obzirom na trenutnu životno - poslovnu fazu, tako da trenutno mogu primiti još jednu ili dvije klijentice. Kao i s grupnim programima, radim primarno s temama traženja radosti, smisla, smjera u vlastitom životu, povratka sebi uz majčinstvo, osnaživanja vlastite kreativnosti i sl.
Kako umjetnost pomaže/odmaže pronalaženju životne adekvacije?
- Umjetnost, kad je upijamo - daje nam osjećaj povezanosti s nečim većim od sebe. Ona je ogledalo naših ljudskih iskustava, i u njoj možemo pronaći i svoju tugu, ljutnju, radost, nemoć, patnju, strast, ljubav. Ona nam je podsjetnik da nismo sami, da nismo jedini koji proživljavamo ili smo proživjeli to što jesmo. A isto tako, može nam biti prolaz u druge svjetove koje nismo i nećemo iskusiti, a svejedno su isto tako ljudski, i mogu nam biti isto tako zanimljivi. Umjetnost - kad je stvaramo, u najširem smislu te riječi - omogućuje izražavanje osjećaja i doživljaja mimo riječi i jezika, omogućuje izražavanje neizrečenog i neizrecivog. Kreativno izražavanje aktivira različite dijelove mozga, pomaže u integraciji iskustva i dobivanju novih uvida. Omogućava upoznavanje i istraživanje različitih dijelova sebe i svog iskustva, dijelova koji nisu lako dostupni na isključivo verbalni i kognitivni način. Pogotovo ako smo skloni stalnoj analizi sebe i svojih misli, ako smo navikli o svojim doživljajima samo pričati - često i u krug i bez ikakvog osjećaja razrješenja - umjetnost i kreativno izražavanje pružaju nam priliku za otkrivanje novih perspektiva zaobilaženjem uobičajenih obrazaca razmišljanja i ponašanja.
