Ona je doktorica psihologije, geštalt psihoterapeutkinja i supervizor u psihosocijalnom radu. Uz svoju privatnu praksu, surađuje s udrugom "SVE za NJU" kao i sa savjetovalištem Društva za psihološku pomoć. Piše interesantan blog viseodideje.hr na kojemu možete saznati mnogo korisnih stvari, poput: što je psihoterapija do toga koje radionice i gdje zapratiti.
Kao djevojci, mama mi je znala reći da sam paradoksalno nesretna. Pomalo mi je laskalo biti tako neshvatljiva, komplicirana; istovremeno sam pred tim riječima osjećala krivnju i duboku usamljenost. Jer, biti paradoksalno nesretna je zapravo značilo da sam nesretna bez razloga, štoviše, nesretna usprkos svim mogućim razlozima da budem sretna. Dakle: nezahvalna prema životu i čudna. Od idućih dvadesetak godina sam barem polovicu provela u ovom ili onom obliku osobne psihoterapije, gdje se ispostavilo da moja tadašnja nesretnost i nezadovoljstvo nisu baš tako paradoksalni. Naprotiv, oni su bili izraz moje čežnje da budem prihvaćena onakva kakva jesam, čežnje koju nisam mogla ostvariti jer sam se slabo usudila pokazivati se drugima na autentičan način. Nesigurnu emotivku željnu bliskosti prikrivala je cinična, pretjerano sigurna pametnjakovićka. Sat po sat psihoterapije, godinu po godinu života, odmotala sam se u veću spontanost, autentičnost, hrabrost da budem i činim ono što je po mojoj unutarnjoj mjeri. Onaj osjećaj uporne nesretnosti – kroničnog nezadovoljstva, dosade, promašenosti – je blijedio, dok se nije sveo na činjenicu moje biografije koje mi pomaže razumjeti druge kada im je tako. I bila sam ponosna na sebe što to stanje poznajem, ali već dugo nije moje.
I onda se dogodila ova zima, koja je počela užasnutošću zbog potresa, a nastavila se turobnošću hladnog i zatvorenog Zagreba. Primjećivala sam da imam sve manje energije i da ne mogu povratiti elan koliko god se odmarala. Govorila sam si da su teška vremena, da je meni još i odlično kako je drugima, neprilično je žaliti se. Pljuskala sam tako sebe iznutra, misleći da se hrabrim, i gurala dalje. Osjećaj nezadovoljstva i praznine u meni je polako rastao, a mene je hvatala tiha panika da se vraćam na staro: možda sam ipak sklona paradoksalnoj nesretnosti, osuđena na to da mi nikad ništa nije dovoljno dobro? Pa sam se trudila začepiti nos, praviti se da se ništa ne događa i čekati bolju fazu hormonalnog ciklusa, proljeće, kraj pandemije, iduće praznike. Srećom, onda mi je pao imunitet. Tada, kad me boljelo cijelo tijelo, kad nisam mogla disati, a u sinusima mi je bubnjalo, nisam mislila da je to baš neka sreća, naravno. Ljutila sam se što me tijelo moralo zaustaviti, kad već glava nije mogla. Iritiralo me što moram leći mirno i napokon se upitati kako sam i što mi zapravo treba. Bojala sam se što ću otkriti gledajući u to svoje nezadovoljstvo i sram što ga uopće osjećam. Samo sam željela da ta moja nedaća ode i pusti me na miru i samu sebe uvjeravala da je sve to odraz viroze koja me uhvatila. Psihološkim rječnikom, racionalizirala sam si svoje stanje, pokušavajući si prodati dobre razloge svog stanja, umjesto da se pozabavim pravim razlozima. Ako sam samo iznurena lockdownom, zimom i virozom, onda ću se naprosto početi opet dobro osjećati kad se okolnosti promijene, a da ja ne moram po tom pitanju ništa učiniti.
Kupila sam masu suplemenata i religiozno ih uzimala. Otišla sam i doktoru, koji je rekao da mi nije ništa posebno. Fizički sam bila bolje, ali nesavladivi umor je i dalje bio tu, zajedno s tjeskobom i nedostatkom prave volje za išta. Prijateljica, također psihologinja i ja smo umirale od smijeha – možda je štitnjača! – jer je postajalo očito da je moja kriza ipak više psihičkog tipa.
Kao neka punašna baka, ta je moja kriza zasjela na moj kauč, pijuckala kavu i s blagim smiješkom čekala da se prestanem vrzmati. Shvatila sam da moram sjesti s njom, jer je to jedini način da ona pristane otići svojim putem, bar do sljedeće prilike. Kad sam si priznala da sam u krizi, već je bilo malo lakše, jer se više nisam morala sama sa sobom praviti da je sve u najboljem redu. Sinulo mi je da se u teoriji psihoterapije ovakve krize zovu impasse: mrtva točka u kojoj se nešto staro srušilo jer nam više ne koristi, a novo se još nije stiglo izgraditi. Olakšanje! Znala sam – jer sam već puno puta bila u toj mrtvoj točki – da je ona neugodna, da s vremenom prođe i da za sobom redovito ostavi neku vrijednu promjenu, samo ako joj dam poštovanja.
Sad kad su panični pokušaji da je zaobiđem splasnuli, mogla sam krizi pristupiti kao nečemu što je neugodno, ali je na moju buduću korist. Odjednom mi je moj umor imao puno smisla. Izbjegavati misliti o onome što mi je teško i što traži promjenu i još se boriti s nemirom u koji se moji osjećaji pretvore kad ih ignoriram – nezahvalan je i zamoran, cjelodnevni posao. Jasno da sam bila smoždena. Intimnim proglašavanjem kriznog stanja, prihvatila sam da je vrijeme za poseban režim: čuvanje resursa, fokusiranje na bitno, traženje podrške. Obratila sam se mudrim ženama, psihoterapeutkinjama mnogo starijima od mene, koje kao i ona moja baka-kriza imaju strpljenja čekati da se prestanem vrzmati i sjednem im nasuprot. One mi, svaka na svoj način, stvaraju siguran prostor da razgovaram sa samom sobom i da počnem razabirati što me to novo kriza tjera izgraditi. Pitanje kojim se bavim na svojoj terapiji je ono vječno i univerzalno pitanje kojim se, na ovaj ili onaj način, bavi svatko od nas kad sjedne preko puta psihoterapeuta: od kojih davno usvojenih ideja trebam odustati da bih mogla rasti? I vjerujem da je to jedno od šačice pitanja kojima ću se baviti do kraja života. Odgovori na to pitanje će me sigurno ponekad činiti nezadovoljnom, žalosnom, ljutom, zbunjenom, usamljenom, pa i nesretnom – ali nikad paradoksalnom.
