Osim što je glumica s više od 20 uloga u domaćim i stranim filmovima, Lana Barić je i scenaristica, a korona je zaustavila i snimanje njezinog kratkoometražnog redateljskog prvijenca. Umjetnost, stanje i budućnost kulture u Hrvatskoj, majčinstvo, beauty rituali u karanteni, teme su koje smo pretresli na daljinu, i to taman nekako u vrijeme dok je Zagreb pogodio još jedan manji potres. To nam, ipak, nije bila tema, ali korona jest.
Kako podnosite karantenu? Jeste li optimistkinja ili pesimistkinja?
Nisam ništa. Mozak mi je na pauzi. Čekam da prođe. Svakako nisam od onih kreativnih što uče nove vještine ili stvaraju nova djela. U početku sam uglavnom buljila u zid, a sad dosta vremena boravim u prirodi, puno hodam, vježbam, istražujem. Nastojim se umoriti da što manje mislim. Igram na iscrpljivanje.
Što vam najviše nedostaje i čemu se najviše veselite kad sve završi?
Nedostaje mi da mogu što hoću i kad hoću čak i ako neću. Sloboda mi nedostaje. Nedostaje mi neki dnevni ritam koji sam prije imala, i posao. Nedostaju mi aerodromi. I putovanja. Nedostaju mi druženja s prijateljima. Općenito mi je previše onlajna.
Očito nas očekuje neki novi svijet nakon svega. Smijemo li se nadati da će biti bolji nego onaj prije?
Zaista ne znam što nas očekuje. Sumnjam da ćemo biti bolji nego prije, mislim da ćemo biti isti ili gori. Pritom ne mislim da sam pesimistična nego nekako realna. Imali smo i rat i poplave i požare i nismo izašli bolji ni iz čega, glupo je očekivati čuda. Mislim da će ljudi još intenzivnije biti fokusirani na sebe.
Što vam neće nedostajati iz vremena prije korone?
Moj život prije korone je bio dobar, moj život je i sad dobar, jer sam u glavi posložila da tako bude. Moji prijatelji i familija su zdravi, u tom smislu sam donekle mirna. Poštujem odredbe, ali živim svoj život i odbijam biti svedena isključivo na biologiju. Ako trebamo nestati kao vrsta, bilo bi mi strašno da je ovo način, očekivala sam puno više od apokalipse, ovo je stvarno razočaravajuće. Također, ako se kao civilizacija u ovom stoljeću ne možemo civilizirano izboriti s ovim virusom, možda ne trebamo ni postojati. Ostaje da se vidi. Complete lockdown nije život i ne može se etablirati kao način života.
Mnoge žene odmaraju se od šminke, mode, očekivanja koje društvo ima ili je imalo od njih. Jeste li i vi jedna od njih? Je li se i kako promijenio vaš odnos prema vanjskom, fizičkom? Nedostaje li vam uređivanje ili ste jedva dočekali malo odmora?
I inače se jako malo šminkam, tako da mi je i po tom pitanju isto. Uređivanje i šminkanje mi je zapravo isto naporno, ni za svoje vjenčanje se nisam posebno sređivala, za premijere se sredim, ali dok izađem na taj tepih već sam se dvaput umorila. To doživljavam kao svojevrstan dress up party, ali mi je zapravo često naporno. Svaki put kad se spremam za red carpet ko' da se za pir spremam. Mada, budem sretna s krajnjim rezultatom, ali previše je truda, bilo bi super da sad tri dana mogu hodat tako namontirana.
U ovoj situaciji mnogi nisu ni svjesni da nas "izvlači" umjetnost - svi gledaju kazališne predstave, filmove, serije, slušaju glazbu... Istovremeno, mnogi umjetnici u Hrvatskoj našli su se u bezizlaznoj situaciji, otkazani su brojni projekti, neki su ostali bez ikakvih prihoda. Koliko su umjetnost i kultura uopće važni ovom društvu? Odnosno, što bi se trebalo dogoditi/napraviti da se važnost umjetnika podigne u društvu?
Ja sam na plaći u HNK-u pa mi je svakako lakše i komotnije, mada stalno čujemo priče o rezanju koje slijedi, ali ni toga se ne bojim. Ne da mi se kukati, smislit ću nešto ako do tog dođe. Naravno da smo mi svi skupa u kulturi nevažni, jer ne donosimo profit, mi smo kao neki loš dekor kapitalističkom društvu, kao neki benigni tumor. Sama činjenica da kontinuirano pokušavamo dokazati i pokazati da smo važni dovoljno govori o poziciji u kojoj se nalazimo. Samostalni umjetnici su već dugo u teškoj poziciji, a ovo sad je koma. I mislim da nam se ne treba davati neka spektakularna važnost, samo neka nam daju pristojne pare da radimo svoj posao, jer je država bez kulture jedna otužna država.
Mada, ima i naše krivice u svemu tome. Nisam pobornik onlajn kazališta, mislim da je ljepota teatra u neposrednosti, trenutačnosti i u tome da je sad, tu i ovdje pred tobom, i onda više nije. Čak ni to što kao inače ne možemo pogledati neke predstave u svijetu, i to mi je ok. Možemo pogledati neke druge koji neki drugi ne mogu i to će uvijek biti tako. Prolaznost i trenutačnost kazališta je u njegovoj srži i tako i treba ostati. Mogu eventualno pristati na neku arhivu i baštinu, ali i to nerado.
Već neko vrijeme zagovara se tzv. neoliberalni pristup umjetnosti, u kojem bi ju država trebala prestati financirati. Mislite li da će ova kriza s koronavirusom pokazati da je to promašen pristup?
Država i onako za kulturu izdvaja presmiješne novce. Mislim da ovo s koronavirusom neće promijeniti ništa i da će kultura biti jednako nebitna kao i prije.
Vaš posljednji novi projekt prije koronavirusa bila je predstava "Znaš ti tko sam ja" redatelja Ivana Penovića za HNK Zagreb. Često radite s mladim autorima, koliko vam je to važno?
Super mi je to. Mislim, bitno mi je da radim s dobrim i kvalitetnim ljudima, super mi je da sam radila s Penovićem, i radit ćemo opet skupa na jesen u &TD-u, ako kazalište kao takvo ne umre. Volim raditi s mladim ljudima, volim raditi s darovitima. Mozak im brzo radi i polazišne točke su im skroz druge, zato mi je super bilo s Penovićem. Mada, primijetila sam kod nekih da su puno komotniji i konzervativniji nego moja generacija u tim godinama, a to mi se ne sviđa, jer je naprosto besmisleno kad se baviš ovim poslom. Ili ičim.
Radili ste često i s redateljicama, hrvatskim i europskim autoricama. Ima li razlike u radu s redateljicama u odnosu na rad s njihovim muškim kolegama? Osjeti li se ta ženska energija na setu?
Ima super autora i autorica, a ima i šljama. Istina, malo više volim raditi s autoricama, osjeti se razlika u pristupu i često su temeljitije na način koji ja volim. Mada, ima i kolega koji su takvi, ne bih diskriminirala. Šljam je šljam nevezano za rod i spol.
Prošle ste godine radili na projektu "I Am Europe" Falka Richtera te ste boravili u Francuskoj i Njemačkoj. Kakvo je to iskustvo bilo za vas?
Što se tiče ekipe, izvrsno. I što se tiče produkcije. Jako sam sretna da sam radila taj projekt, upoznala divne ljude i puno putovala. Značajno mi je to iskustvo. S redateljem više ne razgovaram. Razišli smo se na ljudskoj osnovi.
U kojoj fazi je vaš projekt "Snjeguljica", redateljski prvijenac?
Počeli smo snimati u ožujku i snimanje je prekinuto zbog situacije s koronom. Nadam se da ćemo uskoro nastaviti.
Za žene koje otvoreno govore što misle i imaju jasan stav u našem se društvu često kaže da su "hrabre". I vi ste jedna od njih. Što mislite o tome? I što je za vas hrabrost?
Bio je onaj neki upitnik na Facebooku koji su kao djeca ispunjavala, pa je bilo pitanje – čega se tvoja mama boji i Mirej je odgovorila - ničega. To je, naravno, djelomično istina. Imam neki svoj unutarnji osjećaj za istinu i pravdu i slijedim ga, to je sve. Nikad ga ne bih oportunistički žrtvovala iz straha da će mi naštetiti činjenica da otvoreno govorim i dijelim svoje misli i stavove. Ubila bih se da sam takva, mislim sama bih sebi očajno išla na nerve. Puno je oportunista, pa se onda ovo moje doživljava kao hrabrost.
Mislite li da javne osobe i umjetnici imaju svojevrsnu obavezu progovoriti o stanju u društvu?
Mislim da je to odgovornost svakog pojedinca. Javne osobe mogu dobiti više medijskog prostora, ali ne možete nikoga prisiliti, zahtijevati ili osuđivati ako to ne radi, ne bori se i ne zauzima. Meni je to bitno zbog primjera mojoj kćeri, i zbog onih koji taj prostor nemaju i koji još nisu pronašli snagu da to urade, zbog onih najranjivijih. Šutnja nas neće zaštititi, što bi rekla Audre Lorde.
Često se piše o vašem odnosu s bivšim suprugom jer ste ostali u dobrim prijateljskim odnosima. Zašto je to toliko čudno danas? Iznenađuje li vas to što su svi iznenađeni vašim odnosom?
Rastanak kao takav se doživljava kao nešto tužno ili negativno, ako hoćete. Mi smo također društvo koje počiva na krivici, osjećaju krivnje, i uvijek je bitno da su stvari crno bijele i da je krivac jasan i vidljiv. Meni je taj koncept krivnje neprihvatljiv. Ako prekršim zakon, tu su sud i tu je zatvor, sve ostalo je moja odgovornost. Naš je odnos od odnosa muža i žene koji su bili prijatelji izgubio samo muža i ženu. Ostalo je prijateljstvo. Pritom, nije to lako, da se razumijemo, ali gdje postoji volja postoji i način i mi smo ga našli. I dalje ga osjećam kao familiju bez obzira što to nominalno više nismo, ali familija je ionako moj izbor. Familija su mi ljudi koje osjećam kao svoje.
Vjerujete li u ljubav u doba korone?
Uvijek. U sva doba. Najviše u doba korone.
Kakav odnos imate s kćeri? Koja je najvažnija lekcija koju ste vi naučili od nje?
Imamo dobar odnos. Turbulentan zbog nadolazećeg puberteta, ali nije licemjeran. Dosta smo usmjerene jedna na drugu, ali imamo dobar život, puno pričamo, imamo otvoren odnos i sretna sam kad je gledam, dobar je čovjek, to mi je najveća sreća. Gledam je u odnosu s drugima, s djecom, nije kvarna, nije manipulativna i to mi donosi veliki mir. Zajebana je jako, ali kakva bi drugo bila, realno? (smijeh)
