Vanja Černjul istaknuti je direktor fotografije čija je profesionalna biografija iznimna i impresivna te već 25 godina situirana u SAD-u. Živi u New Yorku gdje je završio Tisch Graduate School of the Arts na NYU. Radio je između ostalog na "Crazy Rich Asians” (Warner Brothers), “The Perfection” (Netflix) i serijama "Marco Polo” (Netflix), “The Deuce” (HBO). Nagradilo ga je Društvo američkih snimatelja ASC (American Society of Cinematographers) za najbolju fotografiju za seriju "Marco Polo", a bio je nominiran i za nagradu Emmy za serije "30 Rock" i "Nurse Jackie". Potpisuje i kameru u hrvatskim filmovima "Majka asfalta", "Majstori" i "Ćaća" u režiji Dalibora Matanića, a za potonji je osvojio Zlatnu arenu za najbolju kameru na festivalu u Puli 2011. godine.
Koje je pametno pitanje u vezi ove krize? Kako ste i kako je u SAD-u?
- Morao bih se malo zamisliti da prebrojim sve krize čije posljedice trenutno osjećamo. Bez obzira na činjenicu da ova zemlja postaje izolacionistička sila čiji dani na globalnoj sceni izgledaju odbrojani, još uvijek se može reći da će svaka kriza koju danas proživljava Amerika sutra čitavom svijetu donijeti ili glavobolju ili napredak. Promatranje povijesti u realnom vremenu iz prvog reda parketa je jedan od privilegija i muka koju sa sobom donosi život ovdje u 21. stoljeću. Jako rijetko propuštam ljetovanje na Jadranskom moru, ali imao sam osjećaj da je važno da ovo ljeto ostanem tu. Nije mi žao. Posljednji mjeseci u gradu bili su nadrealni, ponekad zastrašujući, ali bilo je puno prekrasnih i dirljivih trenutaka na ulicama. Moja industrija je šest mjeseci bila u totalnom zastoju tako da sam se vratio svojoj prvoj ljubavi - uličnoj fotografiji. Nakon prvih paralizirajućih tjedana karantene revitaliziralo me je sudjelovanje u antirasističkim protestima s foto aparatom u ruci.
Kako razumijete i osjećate ovo stanje? S jedne strane vezano za koronu,s druge - prosvjede protiv akutnog rasizma, izbori?
- Kao i većina ljudi, osjećam se pomalo manično depresivno. Dnevno prolazim emotivni spektar od uzbuđenog optimizma do tjeskobe. Na sreću, još uvijek naginjem prema onoj optimističnoj strani. Postoji nešto poetično u tome da je jedna toliko mala i nevidljiva stvar kao što je virus razotkrila sve slabosti i proturječnosti globalnog društveno-ekonomskog sistema i dovela u pitanje sve mitove na kojima se taj sistem bazira. Politička kriza i ekstremna podijeljenost američkog društva bile su tu dugo prije pandemije, ali Covid je svakako bio katalizator koji je ubrzao razvoj događaja. Jedna dobra stvar koja je iz toga izašla je impresivni, masovni antirasistički pokret koji je u svojoj biti puno više univerzalistički nego što se to na prvi pogled čini. Već se osjećaju neke pozitivne promjene koje su započele pod pritiskom događaja na ulicama. Ono što meni ne da spavati je napetost u kojoj se američka bijela desnica osjeća kao da je stjerana u kut, što je jako opasna situacija. Činjenica je da Trump još uvijek ima realne šanse za pobjedu. Ako izbori odu u tom smjeru ne vidim načina da se izbjegne društvena, ekonomska i ekološka katastrofa. Postoje indikacije da se Trump ne namjerava maknuti iz Bijele kuće čak i ako izgubi izbore.
Kakvo je stanje s filmskom industrijom, kako je vi vidite?
- Filmska i TV industrija je jako stradala zbog pandemije. Razlog za to sigurno nije pad potražnje za našim proizvodom. Naša industrija je generalno otporna na krize, ljudi u teška vremena od filma i televizije traže ili eskapizam ili jeftinu zabavu. Ovaj puta je bilo drugačije jer je čitava industrija bila paralizirana, od proizvodnje i distribucije do prikazivanja. Kina se postepeno otvaraju u Europi, s jako slabim rezultatima, dok su u New Yorku i većini američkih država još uvijek zatvorena. Posljedica toga je oživljavanje drive-in kina, koja se otvaraju na sve strane, ali to na žalost neće biti dovoljno da se spase. Trend pada njihove posjećenosti traje već godinama, ali Covid bi se mogao pokazati smrtonosnim za većinu dvorana. Moglo bi se dogoditi da nam ostane samo njih nekoliko u najvećim svjetskim gradovima koja bi funkcionirala više kao Broadway kazališta nego kao kina kakva pamtimo. Možda će se raditi samo nekoliko spektakularnih filmova godišnje namijenjenih tim specijaliziranim dvoranama, dok bi se svi drugi filmski projekti radili za streaming distribuciju. Filmska forma koju poznajemo vjerojatno će preživjeti, ali puno veći dio proizvodnje će se prebaciti na jedan novi oblik TV serija. Srećom, tehnologija je sve bolja i bolja tako da se priča namijenjena za streaming može pričati na način koji je formalno više "filmski" nego što je bila tradicionalna televizijska serija. Vidjet ćemo sve više mini serija ili tzv. limitiranih serija koje će vizualno izgledati kao filmovi koji su se nekad radili za kina, ali će scenaristički biti prilagođeni ovoj novoj formi. U tradicionalnoj filmskoj drami ima dovoljno vremena za dramski razvoj samo malog broja likova, dok u mini seriji može biti gomila likova i scenaristi se slobodno mogu raspisati za svakog od njih pojedinačno. Ja sam kao gledatelj dugo izbjegavao serije jer me smetala ta otvorena, beskonačna dramska forma ispričana u krupnim planovima, jedinoj vrsti kadra koju je tadašnja TV tehnologija mogla podnijeti. Radio sam na klasičnim TV serijama u kojima bi se neke epizode snimale dok se ona već emitirala i vidio sam kako se scenariji i likovi tijekom sezone prilagođavaju reakciji publike. To mi je bilo bez veze. Ova nova forma, koja je više dugački film nego tradicionalna serija me počela interesirati i kao gledatelja. Serije poput "Chernobyl" ili "Perry Mason" na HBO-u me zadovoljavaju na sličan način na koji su me zadovoljavali klasični filmovi. Vizualno raskošne drame s početkom, sredinom i, jako važno - krajem. Ono što fali je, naravno, socijalni aspekt odlaska u kino. Imam nekoliko prijatelja koji su vrlo produktivni scenaristi koji su mi rekli da je puno lakše pisati u prostoriji u kojoj ima drugih ljudi koji pišu. U New Yorku postoje prostori u kojima se sastaju pisci kako bi zajedno pisali. Nitko s nikim ne razgovara, postoji samo puno stolova, stolica i mašina za kavu. Tamo zajedno sjede, pišu i ispijaju galone kave. Ovo je prije pandemije bilo toliko popularno da su restorani iznajmljivali svoje prostore piscima u neradnim satima. Ako je film lakše napisati u prostoriji u kojoj drugi pišu s vama, onda je vjerojatno ispravan način za gledanje tog filma onaj u kojem ste okruženi ljudima koji prate istu priču i proživljavaju slične emocije. Bilo bi mi jako žao da takvo iskustvo gledanja filma izumre.
Napravimo malu promjenu – što vama danas znači fikcija, kao autoru, kao stvaratelju?
- Mislim da je svatko tko je odlučio svoj život posvetiti filmu imao ideju o tome da pričanje priča putem ovog moćnog medija može promijeniti svijet. Ljudi koji su povijesno imali ambiciju mijenjati kulturu i društveni poredak uvijek su posebnu pažnju posvećivali filmu. Lenjin je film smatrao "najvažnijom umjetnošću" dok je Goebbels trošio ogromna sredstva za produkciju nekih od najspektakularnijih filmova u povijesti. Čak i potpuno komercijalna filmska industrija kao što je holivudska svjesno ili nesvjesno podržava mitove i kulturne norme na kojima počiva ekonomska, rasna ili rodna hijerarhija. Čini mi se da smo danas, ne samo kao industrija, nego i kao društvo, više nego ikada svjesni koliko je važno tko priča čiju priču. U vrijeme u kojem se nacije uz pomoć društvenih mreža raspadaju u identitetska i politička plemena, ovo osvještenje može dovesti do nekih ekstremnih stavova i mjera koje podsjećaju na Maovu Kulturnu revoluciju, premda se nadam da će rezultat procesa demokratizacije filmske priče kojoj svjedočimo biti pozitivan. Filozofi poput Hararija su artikulirali ne samo zbog čega je priča važna za društveni razvoj, već su ustvrdili i da je upravo sposobnost pričanja priče ono što čovjeka razlikuje od životinje. Nije čudo da je Harari najpopularniji filozof u Hollywoodu i Silicijskoj dolini. Moj doprinos priči je najvećim djelom isključivo vizualni, ali kao filmski snimatelj vjerujem da je to jedan od važnijih filmskih elemenata. Pričanje pomoću boje, svjetla, sjene, kompozicije, teksture i perspektive je, uz montažu, ono što film čini filmom. Da bi shvatili koliko te nijanse mogu utjecati na emocije sjetite se što radite kada navečer nakon napornog dana dođete kući. Vjerojatno si namjestite svjetlo u stanu jer se želite osjećati na određeni način. U romantičnoj situaciji jedan od ljubavnika će često ustati i malo poštimati svjetlo kako bi odgovaralo trenutku.
Koje vrste fikcija su vam danas problematične, a prije nisu bile?
- Trenutno sam pod utjecajem biografije Malcolm X-a koju upravo čitam i antirasističkih protesta kojim sam tijekom ljeta svjedočio tako da sam osjetljiviji na eurocentrični način na koji se likovi koji nisu bijeli prikazuju u većini američkih i europskih filmova. Kada uz današnje standarde promatramo većinu filmova u kojima se pojavljuju crni ili azijski likovi, ili Romi koji se jako rijetko uopće pojave na filmu, često ćemo uočiti brdo stereotipa ili drugih problema. Ne mislim da zbog toga treba potpuno diskreditirati te filmove. Filmovi su rađeni u kulturnom kontekstu svojeg vremena i kako vrijeme prolazi postaju dokument tog trenutka na ovaj ili onaj način. Povijesni Isus je, ako je postajao, sasvim sigurno imao smeđu boju kože. Hoćemo li zbog toga prefarbati sve freske na kojima se Isus pojavljuje kao plavokosi sjeverno europski lik s plavim očima? Naravno da ne. Radio sam na filmu "Suludo bogati Azijci" i vidio sam koliko je taj film značio azijskoj manjini u Americi. Zbog toga svega još uvijek čvrsto vjerujem u snagu filma.
Radite na novom projektu – o čemu je riječ, ako možete govoriti o tome?
- Početkom godine počeo sam s pripremama za novu povijesnu dramu za HBO, "The Gilded Age", autora Juliana Fellowesa. Gospodin Fellowes je napisao filmove i serije poput "Gosford Park" i "Downtown Abbey" i ima veliku lojalnu globalnu publiku tako da je projekt dobio ogromnu podršku od HBO-a. Tri dana prije početka snimanja filmska industrija je zaustavljena u čitavom svijetu i trebalo nam je šest mjeseci da se ponovo pokrenemo. Sada smo već u drugom tjednu snimanja. Novi protokoli koji su formirani da bi se zaštitili glumci i ekipa su jako iscrpljujući, ali svi smo sretni da smo se vratili na set i da radimo ono što najbolje znamo raditi.
Kako osjećate novi etički puritanizam u dominantnim medijima s hiperpolitički korektnim tekstovima?
- Puritanci svih vrsta su vrlo slični teoretičarima zavjera u svojem nedostatku mašte, suosjećanja ili kapaciteta za razumijevanje društvene ili individualne kompleksnosti. S terminom "politička korektnost" treba biti jako oprezan jer se često koristi kako bi se diskreditirali neki pozitivni progresivni napori. Ako pod tim terminom pak razumijevamo autocenzuru i konformizam onda mogu reći samo da je to jedan od najdestruktivnijih oblika ponašanja.
Općenito – kultura političke korektnosti i kultura otkazivanja iznimno su djelatne upravo u SAD-u? Kakve se polemike vode unutar art zajednice?
- Vjerujem da je moguće unaprijediti društvo uz pomoć doziranog socijalnog inženjeringa. Kada sam u Zagrebu 80-ih išao u srednju školu nerijetko sam čuo kako neke grupe dječaka planiraju organizirani prepad na park Ribnjak gdje namjeravaju "tuči pedere". Ne vjerujem da se danas takvo nešto može čuti u nekoj školi u centru Zagreba. To je rezultat desetljeća krvave borbe LGBT zajednice za ravnopravnost i normalizaciju načina na koji se pripadnici seksualnih manjina prikazuju u društvu i medijima. Živim dva bloka dalje od legendarnog Stonewall Inna tako da sam jako svjestan ovog pokreta i njegove povijesti. Devedesetih sam bio student u New Yorku i vidio sam kako mladi ljudi koji su tek stigli u grad iz raznih svjetskih provincija preko noći u pozitivnom smjeru mijenjaju odnos prema seksualnim manjinama, prvenstveno zbog toga što provincijalni diskriminatorni stavovi u New Yorku devedesetih više nisu bili prihvatljivi. Ta kultura se iz svjetskih metropola putem medija i društvenih akcija proširila po svijetu i danas je svugdje na Zapadu situacija znatno bolja. Ponašanje koje se upravo tih godina počelo pogrdno nazivati "politička korektnost" je stvorilo neke pozitivne rezultate. Taj proces na žalost ne može svima biti ugodan. Sjećam se kako je grupa ljudi s kojima sam devedesetih godina u Hrvatskoj provodio noći i dane na beskonačnim "rave" tulumima romantično gledala na revolucionarne šezdesete. Imali smo osjećaj da su Woodstock, seksualna revolucija, nova ljevica, sve te kulturne promjene iz američkih šezdesetih dio našeg DNA. Danas si mogu zamisliti kako je za nekog čovjeka srednje dobi iz srednje klase čitav taj proces iz šezdesetih bio velika trauma.
Koji je vaš stav? Koje su privilegije, a koje zamke tog novog, ne nužno lošeg ideološkog oblika komuniciranja?
- Kada sam 1995. iz Zagreba stigao na magisterij na NYU, koji je u tom trenutku bio epicentar onoga što se tada zvalo "politička korektnost", bio sam totalno zbunjen kada bi me kolegice prijekorno pogledale ako bih im otvorio vrata. Otvaranje vrata i propuštanje ženske osobe ispred sebe mi je bilo nešto potpuno prirodno što sam radio automatski i bilo mi je jako čudno kada bih čuo reakciju u stilu "misliš da si ja ne mogu sama otvoriti vrata?". Ovog se često sjetim kada pokušavam shvatiti zašto konzervativni društveni slojevi agresivno reagiraju na pritisak i strah koji osjećaju zbog ubrzanih promjena od kojih im se čini da gube tlo pod nogama. To je jedan od razloga zbog kojih nam se desio Donald Trump, Brexit i brdo malih despota poput Viktora Orbana. Mi koji smo odrasli u Jugoslaviji smo kroz iskustvo politike "bratstva i jedinstva" naučili da takav način pritiska i potpuno isključivog odnosa prema grupama na koje se nastoji utjecati ne funkcionira. Sigurno postoji bolji način borbe protiv diskriminacije i nejednakosti, ali ga još nismo otkrili. Ne vjerujem da je ograničavanje umjetničkog izražaja na političku poruku du jour nešto što će donijeti bilo što dobro. Već se pokazalo da filmovi koji spadaju u kategoriju političkog manifesta zanimaju jedino festivalske selektore. Društvene mreže su, na žalost, ljudima pružile mogućnost da se još dublje zakopaju u svoje rovove. Mislim da bi mi u Americi, ali i u Hrvatskoj i svugdje drugdje, trebali obratiti posebnu pažnju na sve kroz što je prošlo njemačko društvo u procesu denacifikacije. Postoji knjiga koju već dugo preporučujem svim prijateljima, "Učeći od Nijemaca" američke autorice Susan Neiman u kojoj je prikazan mukotrpan i dugotrajan proces, sa svim svojim greškama i zamkama, kroz koji je Njemačka prošla da bi postala jedna od najprogresivnijih modernih supersila. Autorica je židovka s Američkog Juga što je iznimno zanimljiva perspektiva.
Uživate li dječački više u konzumaciji ikoje umjetnosti, ili raskrinkavate svaku – razmišljajući o tehničkim aspektima proizvodnje? Kako danas gledate na svoje kulturno nasljeđe – što vas je ponajviše odredilo?
- Prije nego što je negdje u tridesetim godinama prošlog stoljeća preselio u Zagreb, moj djed s mamine strane je odrastao u dalmatinskom selu Pirovac. Kao dijete sam čitave ljetne školske praznike provodio tamo s didom i bakom. Sjećam se apsolutne slobode u kojoj sam kao klinac uživao. Ujutro bih iskočio iz kreveta, obukao kupaće gaće i čitav dan jurio okolo i istraživao svijet s ostalom djecom. Doma bi tijekom dana navratio samo ako sam bio gladan. Jedino pravilo je bilo da se pojavim u blizini kuće kada zvona u osam navečer zazvone "Zdravo Marijo" i javim da sam živi zdrav. Osjećao sam se potpuno sigurno jer uvijek je u blizini bio neki stric ili strina koji bi krajičkom oka pripazili na mene. I djetinjstvo u Zagrebu donekle je imalo tu kvalitetu odrastanja na selu, u najboljem mogućem smislu. Ta sloboda i sigurnost koju sam sedamdesetih imao kao dijete sigurno su imali utjecaj na sposobnost da se sredinom devedesetih bez straha otisnem u nepoznatu zemlju i ogroman grad u kojem nikoga nisam poznavao. Pokušao sam takvo odrastanje priuštiti svojem sinu, ali to tako u ovom stoljeću više nije bilo moguće.
Živjeli ste vjerojatno nekoliko "snova" - ipak, ikad američki? I što on u današnjem kontekstu znači?
- Amerika je, kad se sve zbroji, bila jako dobra prema meni, ali svjestan da sam ovdje stigao iz privilegirane situacije. Iako sam došao iz zemlje u kojoj je tek završio pregrozni rat, već sam bio nerafinirani profesionalac u nastajanju, netko tko je pripadao nekoj našoj verziji građanske srednje klase, tko se nikada nije pitao hoće li si moći priuštiti školovanje. Premda me rasisti kao Slavena možda ne bi ubrojili u bijelu rasu, ipak se nikada nisam bojao američke policije. Od samog početka američke države svaka nova generacija imala je bolju situaciju nego prethodna i na tom se bazirala vjera u "Američki san". Kao što je rekao Ronald Wright: “Socijalizam nikada nije imao odjeka u Americi jer se siromašni Amerikanci ne doživljavaju kao eksploatirani proletarijat nego kao privremeno osramoćeni budući milijunaši". Danas u Americi raste generacija koja je svjesna da je opljačkana prije nego što je uopće došla na svijet, da će protiv sebe imati puno težu ekonomsku situaciju i manje mogućnosti nego što su to imali njihovi roditelji. Generacija koja zna da se ekonomska nejednakost udvostručila za vrijeme njihovog života i da bi mogli ostati bez planete pogodne za život. To su ljudi koji glasaju za Bernieja Sandersa i kojima socijalizam ne zvuči kao pogrdna riječ. Mislim da je njima koncept "Američkog sna" potpuno smiješan.
Spominjali ste da trud, talent i mreža ljudi su tri važna aspekta za uspjeh u poslu – ipak, što ta mreža znači u megalopolisu? Je li isto kao i u "provinciji", na kraju balade?
- Stvar je dosta slična, radi se samo o skali razmjera. Na početku karijere sam na svakom projektu upoznavao gomilu novih ljudi. Sada kada radim na prestižnijim projektima uvijek srećem iste ljude. Sjećam se kada sam nakon dvanaest nezavisnih filmova i deset godina profesionalnog iskustva dobio prvi visokobudžetni studijski projekt. Ljudi su me pitali od kuda sam se ja pojavio. Rekao sam im da sam već dugo tu, ispod njihovog radara. Naravno da se u većoj sredini radi o većoj grupi ljudi, i jedna osoba će vam vrlo teško blokirati put kao što je to moguće u manjoj sredini. Imam jednu ekipu ljudi u New Yorku koju uvijek zovem kada dobijem lokalni projekt, i drugu internacionalnu grupu koju zovem kada dobijem posao u nekoj drugoj zemlji. Volim raditi s ljudima koje poznajem i na koje se mogu osloniti. Tako razmišlja većina profesionalaca u industriji što je problem ako imate ambiciju da uvedete raznolikost u ekipu. Trudim se ponekad dovesti novu osobu, po mogućnosti nekog iz nezastupljenih manjina, ali to nije lako. U međunarodnim projektima na koje monopol u ekipama drže Britanci, Australci i Novozelanđani uvijek pokušavam dovesti nekoga iz Hrvatske ili iz neke druge europske zemlje koja nije iz engleskog govornog područja.
Pretpostavljam da ne volite raditi "anamneze" kulturnih proizvoda i identiteta, kao proizvoda, ali ipak, riskirat ću – kako vidite novi hrvatski film u okvirima relativno incestuozne kulture koja jesmo?
- Zadnjih godina smo imali nekoliko debitantskih filmova koji su nagovještavali jednu novu generaciju filmskih autora. Dubravka Turić, Hana Jušić, Dana Budisavljević. Gdje su njihovi drugi i treći filmovi? Hrvatska je mala zemlja s malom populacijom i nemamo talenta na razbacivanje. Ako pronađemo taj dragocjeni potencijal trebamo ga podržati i razvijati odmah. Čini mi se da je HAVC u jednom razdoblju vodio upravo takav program i nastojao pronaći neotkrivene resurse.
Što biste rekli koji su vizualni trendovi danas "cool" i "in"? Odnosno koliko je opasno voditi se kriterijem trendova?
- Zanimljivo, baš sam nedavno gledao Bertoluccijevog "Posljednjeg kineskog cara" i začudio sam se kako taj film izgleda, kao da je snimljen prošle godine. S druge strane, električno plava kontra svjetla i brdo dima u interijerima podsjećaju me na sve filmove koje sam obožavao krajem osamdesetih, a koje danas izgledaju potpuno zastarjelo. Filmska fotografija koja je danas "cool", sutra će izgledati kao lanjske traperice. Samo filmovi u kojima je fotografija sto posto u službi drame uvijek će izgledati svježe i bezvremenski. Izbjegavam fotografske trendove čak i u rijetkim situacijama kada snimam reklame. Danas na streaming platformama ima puno sadržaja koji ja nazivam Instagram kinematografija. Slika koja je toliko izmučena u postprodukciji da se više nitko ne sjeća koje su bile originalne vizualne ideje, ako ih je uopće bilo.
Kako danas definirate "lijepo"? A s druge strane – što vama znači sintagma "dobar film"?
- Mislim da istinska ljepota više spada u kategoriju evolucijske biologije nego kulture. Na tome ću se zaustaviti jer mislim da nemamo dovoljno prostora i vremena za taj razgovor.
Važi. I, za kraj, postoji li nešto iz filmske lektire što ste zaobišli? Što je na "to watch" listi?
- Za vrijeme lockdowna sam odlučio konačno proći kroz sve filmove koje sam gledao kada sam za njih bio premlad, kao i sve klasične filmove koje nikada nisam vidio. Sastavio sam listu od pedesetak naslova, ali nisam daleko stigao. Možda ću uspjeti sve pogledati ako nam se desi famozni "drugi val" pandemije.
