Nekad prije za sebe ne bih uopće rekao da sam minimalist. Upravo suprotno, maksimalistički pristup na kojem je odrasla cijela generacija milenijaca odrazio se na naše navike življenja, rada, putovanja, odmaranja i kupovanja. Sama činjenica da nam tada nije bilo dostupno mnogo stvari koje smo gledali u emisijama poput MTV Cribsa stvorila je u nama snažnu potrebu za njima. Možda se tu radi o anti-mimezi koju Oscar Wilde u svom eseju „Propadanje laži“ iz 1889. godine opisuje poznatom izjavom kako život imitira umjetnost mnogo više nego umjetnost život, no s druge strane forma u kojoj je ta umjetnost reality show koji imitira život uz znatnu dozu dramatičnog sceniranja stvara teatar apsurda koji ni da želimo ne možemo pojmiti. Svoje prvo odmicanje od tog maksimalizma vidio sam u odbacivanju dotadašnje dogme da odmah po prvom ozbiljnom zaposlenju kupuješ stan i auto. Živio sam u predivnom novouređenom unajmljenom stanu u Preradovićevoj koji tada nisam mogao kupiti, ali je mom stilu života omogućavao daleko više od vlasništva nekog drugog stana na drugoj lokaciji. Uživao sam u svakom trenutku u tom stanu kao da je bio moj, a cijeli niz ljudi mi i danas s uzbuđenjem zna spominjati druženja koja smo tamo imali.
Svoj drugi korak ka minimalizmu vidio sam u putovanjima. Na čuđenje nekih bliskih mi ljudi uvijek sam birao istu destinaciju za godišnji odmor. Dok su mi kolege izmjenjivali Tajland, Vijetnam, Švedsku ili Indiju, ja sam se stalno vraćao u New York u kojem još uvijek nisam posjetio mnogo razvikanih turističkih lokacija. Hodao sam istim ulicama, pio istu kavu i osjećao istu smirujuću energiju dok se oko mene poput mravinjaka izmjenjivalo na stotine ljudi.
Svoj treći i najznačajniji korak prema ovom smirujućem životnom stilu vidio sam u poslovnom osamostaljenju. Nekoliko godina sam razmišljao o tome što bih mogao samostalno raditi, ali sve do čega sam došao i što je bilo prezentirano u mojoj okolini bilo je ono što nisam želio. Hustle manija, bjesomučni svijet tehnoloških start-upa, toksična poslovna kultura u kojoj ne da nikad nije dovoljno nego na to dodaj još bar 20% year-on-year rasta pod krinkom stvaranja boljeg svijeta. Nakon burn-outa sam mislio da se više nikad ne želim baviti ni digitalnim komunikacijama ni brendiranjem ni društvenim mrežama, ali s odmakom sam shvatio kako to zapravo i dalje volim, odnosno živim, samo mi se nije sviđao modus operandi. Kada sam otkrio ideju lifestyle poduzetništva u kojem prilagođavaš posao svom životnom stilu, a ne životni stil svom poslu, znao sam da sam na pravom putu koji evo već traje više od pet sretnih godina. Pet godina u kojima sam naučio kako manje zaista je više. Manje poslova koji nam stvaraju anksioznost, manje odnosa koji nam donose drame, manje okvira u koje nas društvo stavlja i manje potrebe dokazivanja bilo čega bilo kome pa nekad čak i samom sebi. Minimalizam, ako mene pitate, ne predstavlja odbacivanje većine stvari ni život u polupraznim prostorijama muzejske estetike kojima bi se i sam Kanye divio. Minimalizam predstavlja rješavanje onog nepotrebnog u životnom stilu kako bi se mogli fokusirati na ono bitno.
Najpoznatiji minimalisti Joshua Fields Millburn i Ryan Nicodemus kažu kako je minimalizam alat koji nam može pomoći u pronalaženju slobode, a meni je pomogao da živim tu slobodu punim plućima. Živim je svaki put kada usred radnog dana odlučim odmoriti u šetnji prirodom, svaki put kada spontano odlučim otići na more i ostati tjedan dana, svaki put kada ne prihvatim novog klijenta jer trenutno nemam više vremena, a i svaki put kada vidim kako živi netko tko nema ovakav stil života jer, nemojmo se zavaravati, da nema onog maksimalizma s početka priče ne bili svjesni što sve imamo u ovom divnom nemanju.
