Roman prvijenac Jerka Mihaljevića, mladog autora iz Osijeka s boravištem u Zagrebu, dočekan je kao "roman generacije milenijalaca", a urednik Kruno Lokotar nazvao ga je "zaraznim i moćnim romanom, novim glasom nove generacije koja kreće na još jedan kratki izlet", aludirajući na roman Antuna Šoljana, koji je obilježio generaciju koja je odrastala 60-ih.
"Putar i parizer" priča je o četiri prijatelja iz djetinjstva koji, nakon što se godinama nisu intenzivno družili, odlaze zajedno na ljetovanje. Autor ga je navodno odlučio pisati nakon što je sam propustio ljetovanje sa svojim prijateljima te tako izbjegao katastrofu.
Mahom sjajne kritike navele su me da roman pročitam, iako mi je, iskreno, postalo prilično naporno čitati stalno isključivo muška iskustva. Znam, zvuči kao da mrzim cijeli muški rod, ali to nije točno. I vjerojatno muškarci ne mogu razumjeti tu frustraciju jer svako univerzalno iskustvo uglavnom je opisano kroz muškog junaka ili antijunaka. Od žena se stalno očekuje da se poistovjete s njima, iako naša iskustva nisu ni blizu slična. Muškarci se u ženske likove ne mogu uživjeti i postoje filmovi i televizijske serije koje su im "previše ženske", čak i ako se ne radi o romantičnim komedijama. Ako je ženama nešto "previše muški", onda to najvjerojatnije ne razumiju do kraja – tako su nam barem rekli.
No, baš zato što sam tako odrastala, na muškim protagonistima koji bi trebali predstavljati univerzalno, pa tako i moje, iskustvo, odlučila sam čitati roman bez predrasuda i dati mu šansu. Konačno, i sama sam dio generacije milenijalaca, likovi u romanu - kao i sam autor - moje su godište pa bih trebala razumjeti sve kroz što prolaze, ili barem dio tog iskustva.
Tomi, Crni, Ronko i Domba ekipa su u kasnim 20-ima koja, ukratko, ne želi odrasti. I da, to dijelom jest priča naše generacije. Fakultete su završili, trebali bi biti ili već jesu na tržištu rada, ali se ne osjećaju dovoljno odraslo pa svatko od njih ima svoje mehanizme obrane. Tomi je kontrol-frik koji očajnički pokušava biti "ispravan", ali sve što radi svodi se na emocionalnu manipulaciju, kako drugih, tako i sebe. Crni je privilegirano dijete koje je u životu imao sve, a sad mu je užasno dosadno, dok je Domba s druge strane spektra - otupio od nedostatka privilegije i bilo kakvih šansi da ima pristojan život. Ronko je, pak, izmučen tjeskobom i nesigurnošću, šokiran činjenicom da odjednom nije najbolji, za razliku od vremena na fakultetu. Ono što nije napisano u romanu je to da bi svaki lik trebao pod hitno na psihoterapiju, i to dugoročno. Ali, to je možda samo moje žensko gledanje na stvari i uostalom, takvo što ne bi ni trebalo biti u knjizi.
Kad smo već kod toga, ženskog pogleda, uz sve stišane feminističke porive, nisam mogla ne primijetiti kako su ženski likovi ne samo sporedni, nego toliko površno napisani, kao da su potpuno nevažni; bilo da su majke, djevojke ili potencijalne djevojke. Postoji još jedan ženski lik, kolegica u Ronkovom uredu, odnosno njegova šefica, i to vam je otprilike to. Opisuje ih se najčešće samo fizički pa tako imaju "tijelo prosječno, ali lijepo" ili su "niža i zdepastija plavuša, izrovana lica, velikih sisa i olovnih nogu"; zatim "niska, uskog struka i velikih grudi. Lice pravilno i oblo, usne mesnate i velike oči. Sve što je sama odabrala staviti na sebe samo je kvarilo dojam."
Žene i djevojke, dakle, i svi prikazi ženstvenosti - ili ženskosti - uvijek su instrumentalizirani. One postoje samo kao objašnjenje muškog lika, kao svojevrsni kontekst. Čak i Dombina majka, koja je uspjela dobiti cijelo poglavlje, prikazana je bez ikakvih pravih emocija. Štoviše, cijeli je život bila žrtva fizičkog zlostavljanja pa je zbog toga, objašnjava autor, izgubila mogućnost empatije prema drugima. Njezina hladnoća, dakako, utjecala je na njezinog sina, koji je sad emocionalno oštećen - i evo nas ponovno na instrumentalizaciji, korištenju žena kako bismo objasnili ponašanje muškaraca.
Ne mogu ne spomenuti i seksualni napad koji izvrši jedan od ekipe, a koji se samo opiše i nikad se više ne spominje. Samo je tu, bez ikakva objašnjenja, raspleta, ičega. Jedan od njih natjera jako pijanu djevojku da ga oralno zadovolji i na tome se završi, nikad više ne čujemo za tu djevojku. Nismo baš sigurni ni zašto je on to napravio; nije se kasnije "pohvalio" prijateljima - barem to nije navedeno - nismo dobili nikakvo objašnjenje takvog ponašanja, a ni njegov se karakter kroz knjigu ne doima takvim. Da, ima problem s agresijom, ali zbog gubitka kontorle u tom smislu uvijek osjeća grižnju savjesti. Opisani napad nije klasično, fizički agresivan, u smislu - nema udaraca, a nema ni grižnje savjesti kasnije. Samo se dogodi, a mi ne dobijemo nikakvo objašnjenje, ni prije, ni poslije. Jako se dobro, doduše, uklapa u mačo narativ koji je neuspješno pokušao biti suvremen, ali progresivnosti tu nema ni u tragovima. Nema ni političnosti, što samo ukazuje na privilegirani položaj ne samo likova, nego i autora; ako privatno nije politično, kao što često jest u ženskim radovima, govorimo o društvenoj privilegiji da se o politici ne razmišlja, da ju se ne propituje jer nam odgovara status quo.
Ono što me pomalo izludjelo bile su neke činjenične greške koje nisam mogla zaboraviti i kojima ne znam uzrok, osim što mogu pretpostaviti da su nekom promaknule. Primjerice, Doris i Tomi na šestoj. su stranici u vezi "više od pet godina", a na 58. su se "prije tri godine upoznali na AF tulumu". Isto tako, na šestoj stranici Doris ode u spavaću sobu dok Tomi ostane u kuhinji, no kad se vraća s ljetovanja u taj isti stan, on otvara vrata garsonijere. Nije mnogo, ali čovjeka iritira. U usporedbe čovjeka i fotokopirnog stroja možda je bolje ni ne ulaziti.
"Putar i parizer", da skratimo, nije toliko loš roman, nije baš ni tako dobar, no to je, prvenstveno, roman za dečke, o dečkima, od dečki. O univerzalnom iskustvu tu nema govora. I to je u redu, naravno, no da budemo jasni - da je ovaj roman napisala žena, bio bi to klasičan chick-lit. Ovako je to bro-lit koji se voli prodavati kao "moćan roman", što svakako nije, baš kao ni "roman generacije", usprkos pokušaju uvrštavanja različitih socijalnih kategorija, od bogatih i privilegiranih preko srednje klase pa sve do nižih slojeva. Društveno kulturni okvir vrlo je labavo postavljen pa je završni dojam prilično površan. Autor očekuje od nas da povjerujemo u "tužnu" životnu priču oca Crnčić, koji se 90-ih jako obogatio na građevini, legalno, kako objašnjava, jer je "bilo puno posla" - dakle, ne zalazi se dublje u hrvatsku društvenu situaciju 90-ih, samo ju se ovlaš spominje i onda odmah ide dalje, bez ikakvih detalja. Također, nema objašnjenja kako njegova supruga, koja je javna bilježnica, stigne prehranjivati cijelu obitelj koja živi na jako visokoj nozi i usput biti savršena kućanica koja u jednom danu napravi tri glavna jela, zamijesi burek i napravi još dva kolača. Možda muškarcima to zvuči uvjerljivo?
Nastavak je to, zapravo, boys club literature, koja je bila naročito popularna u domaćoj književnosti 90-ih godina. Ta ohrabrena muška stvarnosna književnost u kojoj za žene nema mjesta, ni unutra, a ni vani. A ti mačo muškarci, emocionalno nezreli i prilično ponosni na to, ispostavi se da su oni samo neshvaćeni, da se nisu snašli, da je to tako - normalno, takvi smo svi u ovoj generaciji - ali ništa od toga ne dovodi do sloma. Nikad nitko od protagonista ne završi na dnu, nego sve na kraju bude ok. Pokazujući tako još jednom kako se radi o privilegiranim pojedincima koji se nakon svega vraćaju na ono staro i kako nitko niije napravio nikakav progres u međuvremenu, od početka romana. Kad se na kraju svi dogovore kako će "krenuti na plivanje od idućeg tjedna" se ne broji.
Svi su likovi, u suštini, privilegirani mladi muškarci koji svoje privilegije nisu svjesni. Kao takav, ovo je roman manjeg dijela naše generacije koji samo perpetuira mačo vrijednosti koje već postoje u našem društvu. Mladi muškarci koji imaju problema s izražavanjem osjećaja, koji se osjećaju izgubljeno i ne znaju što napraviti da to poprave; emocionalno nezreli, nespremni za život, nesposobni za ozbiljniju intimnu vezu, zbunjeni, s previše zatomljene agresije. Sve zvuči tako 90-e. Gdje je emancipacija, gdje je borba protiv patrijarhata koji im ne da plakati, gdje je promišljanje o društvu i naučenim vrijednostima, gdje je slavljenje progresivnog muškog prijateljstva koje dopušta dublje razgovore od onog o pivi i tekmi? U ovoj knjizi toga slabo ima, ako uopće. Ne promatram ga zato kao "roman generacije"; previše boys club narativa kojem ne mogu i ne želim pripadati.
