Uskoro trebam putovati i osjećam blagi nemir. Zapravo to nije ni nelagoda, niti obična putna groznica, to je nešto mnogo veće - neka užasna trema, s obzirom na to da se od početka do samog kraja ne zna što se sve može dogoditi od točke A do točke B. Možda uđem u avion, možda ne uđem, možda me puste na granici, možda ne, možda ću morati u karantenu, možda ne - skoro kao kada kidate latice tratinčice da saznate voli li vas netko ili ne. Rigorozne mjere i pravila ponašanja mijenjaju se iz minuta u minutu, ovisno o tome u koliko zemalja ulazite i izlazite, pa vam više nitko ne može garantirati da ćete se zapravo vratiti s puta onda kada ste mislili. U svjetlu svih tih globalnih promjena u kojima više ne znamo gdje smijemo stati i koje linije prijeći, prvi put u životu se ne radujem putovanju.
Nekada je putovanje označavalo dijelove godine kada imaš dojam da živiš u raju. Iza sebe ostavljaš sve probleme, radno vrijeme, dosadne šefove, obaveze, sve što ti svaki dan zagorčava život i ulaziš u ekstazu kada možeš sve. Krene se od menija u avionu, a završi se tko zna gdje: na nekom partyju s nepoznatim ljudima, s kojima možeš zaglaviti do jutra, jer sutra ne ideš u ured, nego dan možeš provesti ispod pokrivača, u krevetu hotelske sobe. Danas putovanja izgledaju drastično drugačije. Uz prtljagu, za koju uvijek strahujemo da će biti preteška za dozvoljenu težinu prije nego što je stavimo na aerodromsku vagu, nosimo i hrpu dokumentacije te qr kodova, ne bismo li dokazali da smo "čisti". Da u nama nema nikakvih stranih tijela koja će ugroziti bilo koga na našem putu. Nosimo dokaze da smo izvučeni iz bubnja, poput loto loptice, i da trebamo nabaciti osmijeh na lice, jer na papiru u našim rukama stoji da smo negativni.
Kada čitate uputstvo za ulazak u neku zemlju, stavku po stavku, imam dojam kao da čitam uputstvo za perilicu rublja ili multipraktik. Pomalo mi se zavrti u glavi od tog pravnog jezika, koji često ne razumijem, jer se većina rečenica može različito protumačiti. Ako nešto, onda, ali ako imate malo drugačiji status, onda nešto drugo. I tako svaki paragraf ima neki određeni izuzetak i uvijek se molite da ste to možda baš vi. Ta igla u plastu sijena koja će se provući. Ovo sve nekako podsjeća na neki eksperiment s miševima koji su sretni kada u labirintu pronađu mali komad sira. A onda se raduju, bez obzira na to što ih već na sljedećem skretanju čeka prepreka ili možda čak i slijepa ulica.
Kao što sami možete vidjeti, putovanja više ne predstavljaju bijeg od realnosti, pauzu od svakodnevice. Naprotiv, ona nas još više suočavaju s tim kako stvari stoje i koliko slobode imamo. Kao da nije bilo dovoljno što već postoje raslojavanja po putovnicama, sada imamo još jednu razinu provjere u vidu zdravstvenog certifikata. Uz brend torbe koju predajemo u skener, vučemo i brend cjepiva sa sobom, koja može da pomogne, a i da odmogne u nekim slučajevima. I tako poput artikala u supermarketu dajemo vlastite barkodove na očitavanje ne bismo li udahnuli malo tuđeg zraka preko granice. Sve ovo danas kroz što prolazimo teško je bilo zamisliti u bilo kakvom SF umjetničkom djelu, ali nekako to sada postaje normalno, kao da je uzimanje brisa iz nosa nekakva uobičajena procedura pred put, poput provjere police osiguranja ili nešto slično.
Bit ću svjestan da stvarno putujem onog trenutka kada zaista sjednem u avion i osoblje kaže da se vežemo. Do tada sve je pod upitnikom i može krenuti po zlu i u pravcu u kojem se nisam nadao. Moderna vremena su uz opću nesigurnost sa sobom donijela i još jedan strah - strah od odbacivanja i prokuženosti, koji postaje toliko sveprisutan i snažan da je čovjeku možda najbolje da sjedi kod kuće i ne mrda s mjesta.
