Kratko je trajalo: Jennifer Aniston i David Schwimmer su par, pisali su tabloidi i zahuktavala se nova priča s dobro oprobanim modelom. A on je: stari, obožavani fikcionalni ljubavni par je to zapravo i postao, u stvarnom životu. Ako ste voljeli njihovu ˝ljubav˝ u kultnoj seriji "Prijatelji" moguće je da ćete obožavati njihovo stvarno zbližavanje. Receptura je to koja računa na našu imaginaciju i na rad (i protok) žudnje. Naš psihološki aparat je osjetljiv na ovakve teme isključivo zbog matrice u kojoj smo odgajani koja je dosta rigidno postavljena i kaže: ako je vrijedilo, nastavit će se. Ako se nešto dovoljno dugo izmaštava (pa čak bio to "samo" posao, glumačka interakcija) i ako je dovoljno uvjerljivo – postoji šansa da "zametak" priče za transfer u "stvarni" život postoji.
Trebamo li takve priče ili želimo vjerovati da takve priče nešto znače u našim životima? Želimo što više "argumenata", koliko god oni dolazili od onih "manje stvarnih"- od različitih PR agencija, ljudi – institucija čija prosječna zarada se da izjednačiti s prosječnom zaradom srednje ili veće hrvatske kompanije. Njihovi su odnosi (ne zaboravimo) ponešto drugačije regulirani. Želimo vjerovati u tu transpoziciju – u mogućnost čuda, u mogućnost realizacije onog što je djelovalo neizvedivo. Želimo dokaze. Mediji to znaju, znaju odlučiti kreirati laž i znaju je prodati. Ta suradnja industrija (posebice filmske i medijske) često zna biti problematična i toksična jer u pobrojavanju klikova, zaboravlja se na ono što je odaslano, na suštinu poruke koja je u pravilu lišena značenja, za nas – krajnje konzumente.
Mi nemamo ništa s tim, a ni od toga jesu li se oni pomirili ili ne, otpočeli novu vezu ili ne. Ipak, ima naše snatrenje i naš strah od generalnog besmisla koji se povremeno isporučuje u našim životima. Ljubavna sreća ima poseban momentum u našim (kapitalističkim) proizvodnjama svakodnevnog života. Mislimo da je ona prirodna datost interpersonalnih odnosa, samo zaboravljamo da su odnosi dogovorna stvar u koje su se neupitni, visoki kriteriji morali postaviti ne bi li manipulacija bila što djelotvornija od raznih državnih i inih društvenih aparata. Odnosi i regulacije istih, mjesta su ponajvećih društvenih prijepora i sukoba. Sjetite se samo kako se branila "svetost braka" u recentnoj nam povijesti.
Valja se uvijek iznova vraćati knjizi "Fragmenti ljubavnog diskursa" Rolanda Barthesa, posebno kod analize i/ili pokušaja šireg razumijevanja ovakvih literarno - medijskih fenomena. Lijepog i nježnog mladića Solemna ostavila je nimfa Argira u koju je bio zaljubljen, pripovijeda nam grčka mitologija. Afrodita ga je oslobodila ljubavnih jada pretvorivši ga u rijeku. Ipak, on je i kao rijeka patio za Argirom. Stoga mu je boginja podarila moć zaboravljanja i od tada su svi okupani u toj rijeci bili izbavljeni od ljubavnih muka. Fragmenti su na određeni način - melankolična oda današnjem Solemnu u potrazi za rijekom koja je presušila. Ipak - ima li danas kakve rijeke u kojoj bi se nesretno zaljubljeni mogli okupati? Da prestanu žudjeti i iščekivati i "nakačivati" se na nemoguće priče? Da ne klikću i ushićuju se oko tuđih ljubavnih priča? Da zaborave na to i prisjete se nečeg vrjednijeg – svog života, svog "dvorišta"? David Schwimmer je, važno je reći – opovrgnuo medijska nagađanja pa je i službeno da omiljeni par iz serije nije u ljubavnoj vezi, a to što su u zadnjem medijskom pokušaju revitalizacije slavnog uspjeha iz devedesetih pokušali, tvrdeći da su onomad bili zaljubljeni je možda samo bila "patka". Ona medijska, simpatična i niskokalorična.
