U dvorani Gorgona Muzeja suvremene umjetnosti trebalo je biti 300-tinjak ljudi, no zbog mjera opreza u srijedu, 7. listopada u publici će biti njih 56. Na pozornici – Jazz orkestar HRT-a i Mangroove. Bend čiju okosnicu čine klavijaturist Toni Starešinić i Željka Veverec, autorica većine pjesama i vokalistica, na domaćoj je sceni nešto duže od 15 godina, tijekom kojih su objavili četiri studijska albuma.
"S jedne strane nam je žao što dvorana neće biti puna, ali s druge smo sretni što će se koncert održati jer je prvotno bio planiran za svibanj ove godine. Toni je sa svojim bendom Chui počeo surađivati s Jazz orkestrom još prije nekoliko godina, a zatim su pozvali i Mangroove, zbog čega smo počašćeni i sretni. Bilo je pomalo stresno jer se stalno odgađalo zbog situacije s koronavirusom, ali probe su počele i sad mogu reći da osjećam i veliku odgovornost, uzbuđenje, da ne kažem strah. Iako će ovaj koncert biti uz stroge mjere, vjerujem da ćemo ‘dočekati‘ proljeće te da ćemo ga ponoviti na proljeće, kad budemo mogli nastupiti na otvorenom i pred većim brojem ljudi. Također, tih 10 pjesama u novim aranžmanima naći će se na albumu koji ćemo snimiti s Jazz orkestrom, što je velika i važna stvar za nas. Već na prvoj probi osjetila sam jako dobru energiju i shvatila da nas pjesme i dobra glazba nadilaze tako da se veselim svemu", kaže Željka.
Ova je godina za sve glazbenike bila prilično teška, bez obzira na to što su sve planirali – jer sve je u jednom trenutku stalo. Mangroove je uspio održati nekoliko koncerata tijekom ljeta, zbog čega su, kaže Željka, zahvalni i sretni, a karantena joj je prošla uglavnom u kreativnom procesu dovršavanja svog prvog solo albuma, odnosno albuma "I Glow" koji će objaviti ove jeseni pod imenom Je Veux.
"Uspjeli smo odraditi neke koncerte koje uopće nismo planirali i na tome smo beskrajno zahvalni: od nastupa u Laubi, Muzeju prekinutih veza, Azimut u Šibeniku... Je Veux je imala svoj prvi koncert na festivalu Jazzist koji smo Toni i ja pokrenuli na otoku Istu, koji se, unatoč svemu i uz mjere zaštite, uspio održati. Usred svega toga, oboje smo završili u samoizolaciji pa smo neke stvari morali i otkazati. Očito je to nešto na što ćemo se morati naviknuti. Nadam se da će biti još koncerata, ne samo za nas i Mangroove, nego da će svi svirati", rekla nam je Željka, koja je s Tonijem Starešinićem ne samo glazbena i poslovna kolegica, nego su već više od 15 godina intimni partneri.
"On je neizbježan dio mog života. Upoznali smo se kad smo imali 24 godine i gotovo paralelno krenuli u glazbenu i ljubavnu avanturu. To je bilo nešto što je izgledalo kao da će biti potpuna katastrofa – barem su svi drugi tako mislili. Stalno su nam govorili da to dvoje ne treba miješati, posebno kad si tako mlad, ali mi smo na kraju imali sreće da je sve završilo najbolje moguće. Sve što smo u životu radili nadopuna je našeg partnerstva i naše ljubavi. Zajedno smo rasli i puno smo naučili jedno od drugoga.
Nas dvoje smo dva suprotna principa koja se na kraju spoje u jednom završnom produktu. Potpuno smo različiti i na različite načine funkcioniramo, ali smo uspjeli spojiti te dvije kombinacije i uskladiti se. Naravno, kroz godine naučiš kako tvoj partner funkcionira, što kome paše, a i kroz teške trenutke, kojih uvijek ima, lakše prođemo jer smo u njima zajedno, potpuno se razumijemo. Iste nas stvari muče i vesele i mislim da je to blagoslov. Ljudi često znaju reći kako jako puno vremena provodimo zajedno, što je istina, ali isto tako znamo organizirati svoje vrijeme te jedno drugome dajemo slobodu pa svatko ima vremena i prostora za svoje hobije i interese. Mislim da je samo stvar toga kako će se ljudi dogovoriti", ispričala nam je glazbenica.
Zajedno su proživjeli i karantenu početkom godine, što je bilo izazovno. Dosta stvari im je otkazano ili odgođeno. Toni je baš objavio album s Chuijem za koji je dobio i Porin, ali koncertne promocije su im zaustavljene već nakon par koncerata.
"Moram priznati da me ulovila panika zbog svega, dok je Toni odmah to prihvatio vrlo opušteno i zaključio da je to odlično jer ćemo se sad svi malo odmoriti i opustiti. Na kraju je tako i ispalo jer sam taman dovršavala svoj album i stvarno mi je dobro došlo da imam vremena za to. Toni je radio na glazbi za dokumentarnu seriju ‘Nesreća‘ tako da smo imali posla, a s vremenom sam se i ja opustila i shvatila da je neke stvari nemoguće kontrolirati – pogotovo nakon potresa i poplave u Zagrebu. Pretpostavljam da je onima koji nisu toliki kontrol frikovi bilo puno lakše prihvatiti ovo sve", kroz smijeh kaže Željka.
Ona je, dakle, radila na završavanju prvog solo albuma kojeg izdaje pod umjetničkim imenom Je Veux, što na francuskom znači "Želim", a sintagma se izgovara tako da zapravo kažete njezine inicijale. Dosad je objavila tri singla - "Girlfriend", "Beautiful" i "Dance To Forget" - a uskoro dolazi i četvrti kao najava albuma "I Glow". Je Veux se od Mangroovea razlikuje po tome što su sve pjesme na engleskom – iako je i bend objavio nekoliko takvih – te po tome što je ovo osobni, intimni projekt u kojem Željka ima glavnu riječ, od početka do kraja.
"Prva pjesma koju sam napisala bila je na engleskom jer je to, kad imaš 18-19 godina, potpuno prirodno. Sretna sam što će se upravo ta pjesma naći na ovom albumu, pogotovo jer je aranžman napravio Toni, koji mi nije bio ni u najluđim snovima kad sam pjesmu pisala. Mislim da to na predivan način zaokružuje sve i predstavlja priču o tome kako smo se našli. Samo jedna pjesma je ljubavna, ostale su sve jako intimne, o mojim strahovima, željama...", kaže Željka, koja je projekt pripremala nekoliko godina - "možda čak i predugo", zaključuje. No, bilo joj je važno da sve bude na svom mjestu, a iako je godinama razmišljala o tako nečemu, na prvom je mjestu ipak bio Mangroove, autorski bend koji su htjeli podići na noge i predstaviti ga u najboljem svjetlu.
"Toni ima Chui, bend u kojem može raditi neke stvari koje s Mangrooveom nije mogao pa je bilo sasvim prirodno da i ja imam nešto svoje, gdje ću moći predstaviti sve ono što volim. Prve probe su krenule 2017., tad sam počela razmišljati o priči, o tome kako kvalitetno predstaviti sve to publici jer mi je to jako važno. Album je sad na miksanju i plan mi je svirati Je Veux što više. Nadam se da će biti prilike za to", ispričala je.
Ako slušate formatirane radijske postaje, teško da ste uspjeli uhvatiti Je Veux tamo, Mangroove možda i jeste, ali činjenica je da se takva glazba ne pušta često na većini radio stanica u Hrvatskoj. Kad čujete Mangrooveove stvari, kao što su "Laka sam", "Sanjala sam ljubav", "Nije da me ne voliš" ili "Ljubavna", znate da su to hitovi. Odnosno, da smo na nekom drugom mjestu, bile bi hitovi. Ovdje je stvar ipak malo drugačija pa u razgovoru o tome Željka dolazi do zaključka da se radi o "underground popu" - jer nije baš underground, ali nije ni mainstream.
"U počecima, kad smo krenuli raditi svoje pjesme, nismo razmišljali o žanrovima, samo smo gledali da budemo zadovoljni. Naravno, s vremenom se počneš pitati zašto smo stalno na nekom rubu, uvijek neki underground. Znalo se dogoditi da pošaljem našu pjesmu prijateljima iz inozemstva koji kažu da je baš radiofonična, a onda im ja objasnim da se to kod nas ne pušta baš pa budu zbunjeni. Mislim da je dio razloga to što se naša glazba temelji na soulu, a mi ovdje nemamo tradiciju takve glazbe. Hrvatski mainstream pop koji se može čuti na radiju temelji se na nekim drugim žanrovima. Mi imamo soula, bluesa, Toni donosi jazz pa čak i progresivni rock. Znali su nas svrstati u neo soul ili electro soul. Naravno, netko će reći da naše pjesme možda nisu dovoljno dobre da bi bile na radiju, ali činjenica je da su i mnogo lošije pjesme od naših slušane, odnosno da se puštaju pa se time ne opterećujem previše.
Glazbu Mangroovea i sada Je veux ne percipiram kao nešto ‘zahtjevno‘, nešto što se ne bi moglo vrtjeti na radiju, ali opet me to iznenadi jer ne možeš znati kako netko drugi vidi ili čuje to što radiš. Zna se dogoditi da nama pjesma zvuči super pop, a onda dođe netko sa strane i kaže: ‘Aha, vi svirate jazz‘, dok mi uopće nemamo taj dojam. Nije da nas ne puštaju uopće, ali svakako ne toliko", zaključuje.
Dodaje kako su se s vremenom pomirili s time i prihvatili svoju poziciju na sceni jer im je još uvijek najvažnije da rade glazbu s kojom su oni zadovoljni, a ne da se pokušavaju svidjeti nekome. Bilo je to puno lakše nakon što je jednom dala svoju pjesmu drugom producentu, a ne, kao i obično, Toniju.
"U šali sam mu rekla da mi uvijek ‘uništi‘ pjesmu svojim ‘problematičnim‘ aranžmanima pa smo se upustili u to da ju damo nekom drugom u ruke, producentu koji je rekao da ju može učiniti ‘prihvatljivijom‘ široj publici. I nije mi se svidjelo kako je ispalo. Zato mislim da moramo preuzeti odgovornost za tu svoju poziciju; radimo glazbu kakvu mi volimo i koja se nama sviđa i moramo snositi posljedice toga da se možda neće svidjeti svima ili većini, odnosno da nismo mainstream. Plivamo po nekom rubu koji nam dozvoljava da, npr. imamo instrumentale kao na posljednjem albumu ‘Srce‘, da ne sviramo uživo jednako kao što sviramo u studiju i slično, a to nam je bitno", kaže.
Još jedna stvar koja joj je bitna je i kako to sve izgleda, točnije - kako ona izgleda. Moda je nešto o čemu promišlja i u privatnom životu, kao i na pozornici.
"Dugo sam tražila način kako da ‘uobličim sebe‘, da budem istinita sebi. Mislim da je s modom slično kao i s glazbom - jednako je teško pronaći svoj glas, izraziti ono što imaš za reći. Puno je lakše, naravno, kad nekoga imitiraš ili kad imaš nekoga tko ti s time pomaže. Kad si sam, teže je i ide sporije. Mislim da to ima veze i s prihvaćanjem sebe. Shvatiš da nemaš 185 i dugu plavu kosu, nego izgledaš kako izgledaš - i postoje određene opcije, kao i ono u čemu se ja osjećam ugodno. Recimo, često su mi znali reći da bih trebala nositi afro frizuru jer sam malo tamnija, ali nikad nisam htjela podcrtavati nešto što nisam. Uvijek nekako težim prirodnome. Mnogi misle da ova moja kosa traži puno vremena i truda i da je neprirodna, ali to nije tako - najmanje svog vremena potrošim na nju. Sama se šišam, a inače je samo operem, namjestim i to je to", kaže Željka. Što se tiče odjeće, voli kupovati second hand, vintage, na buvljacima, a jedno je vrijeme nosila puno mamine i tetine odjeće.
"Reciklirala sam i puno prije nego što je postalo popularno. Mislim da je svakako istina da kupujemo previše stvari, pa tako i ja podliježem svjetlucavim stvarima u izlozima, nažalost. U karanteni sam si obećala da si neću ništa kupovati i stvarno sam to ispunila, ali ta utopija je pala u vodu brzo nakon što se sve otvorilo. (smijeh) Ne patim na skupu odjeću, nedavno sam, recimo, kupila sjajan kaput na buvljaku, važno mi je da mi je lijepo i da mi dobro stoji. Drago mi je da u svom društvu imam dobru praksu razmjenjivanja odjeće, mislim da je to korisno i da može doprinijeti tome da kupujemo manje", kaže. Njezina beauty rutina vrlo je jednostavna - ujutro i navečer očisti lice sapunom s aktivnim ugljenom, preko dana koristi tonirane kreme prije nego pudere, a šminku skida svake večeri kao dio obavezne higijene.
U duhovnu higijenu, pak, svrstava odlazak u prirodu, što češće i što više.
"Volim i more i šumu, s time da more doživljavam kao svojevrsno čišćenje, dok me šuma hrani. Puno vremena provodimo u obiteljskoj vikendici nedaleko Zagreba, a na balkonu sadim cvijeće, kojeg imam pun stan i pokušavam ga održavati kroz cijelu godinu. Sanjam o tome da ću jednom imati svoj ružičnjak", kaže Željka.
Kao jedna od značajnih izvođačica na našoj sceni, kaže da joj je drago da se počelo pričati o feminizmu te da primjećuje kako se stvari u tom dijelu društva mijenjaju. No, nije sve tako sjajno.
"Drago mi je da se u posljednje vrijeme sve više govori o feminizmu i da to više nije prosta riječ. Još do prije nekoliko godina ako bi nekome rekla da sam feministkinja ili da je on feminist, to bi bilo uvredljivo. Mislim da je to poražavajuća činjenica jer ljudi očito nisu bili informirani o tome što je feminizam. Znala sam se naći u društvu žena koje bi rekle: ‘Podržavam žene, ali nisam feministkinja‘, što mi je dosta upitno jer ne znam što bi to trebalo značiti. Feminizam je humanizam, pokret ili borba za pravo na izbor žene, točnije pravo da izabere život kakav želi. Muškarci to pravo imaju odavno.
To je također pravo na jednakost. Ne da izjednačimo žene i muškarce i kažemo da su isti - nisu, ni žene međusobno nisu iste. Različiti smo, ali jednako smo vrijedni i imamo pravo na jednake mogućnosti, npr. jednake plaće za isti posao. Stvari se polako popravljaju, ali ostaje činjenica da živimo u patrijarhalnom društvu prepunom predrasuda prema ženama. Položaj žena u hrvatskoj glazbi je upravo onakav kakav je i u društvu, a to je još uvijek na razinama tog patrijarhalnog društva koje ženu postavlja u određene strukture", kaže Željka, dodajući primjer iz svakodnevice, odnosno s dodjele nagrada Status za instrumentaliste. Samo jedna žena dobila je nagradu, Bruna Matić za bubnjeve te još jedna djevojčica u junior kategoriji.
"To ne može promijeniti samo jedna institucija ili jedna osoba, nego o tome moramo svi zajedno razmišljati i na tome raditi. Nekad je dovoljno samo preokrenuti stvari i vidjeti gdje se nalazimo. Recimo, nije neobično vidjeti bend u kojem su samo muškarci, ali ako su u bendu samo žene, onda je to senzacija. Vidim da ide na bolje, primjećujem da ima sve više mladih žena koje sviraju trubu, bas gitaru... Mislim da će generacije poslije nas napraviti još veći pomak. Također, ne treba samo govoriti da smo feministkinje i feministi, nego to treba i živjeti, prakticirati, poštovati žene i dati im pravo izbora", poručuje Željka.
Za kraj pričamo o tome što je za nju glam? Isprva, kaže, teško pitanje.
"Glam ne mora biti nešto skupo ili nedostižno, nego nekakav smisao za lijepo. Prošećeš placom u šljokičastoj trenirci, kupiš si lijep buket cvijeća. Doručak i kava u krevetu, kupka uz koju pijuckaš vino, crvene cipele, lažni biseri su mi totalno glam ako ih znaš iskombinirati... Piknik na Sljemenu, vožnja vlakom uz pijuckanje šampanjca, torta za samo jednu osobu. Priroda je glam, ali najveći glam ipak je dobra mjuza", zaključuje.
