Paralelno studira kiparstvo na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Rijeci te arhitekturu na Arhitektonskom fakultetu u Ljubljani gdje djeluje kao demonstratorica pri predmetu "Digitalne metode prezentacije". Do sada je imala priliku sudjelovati na više od dvadeset skupnih izložbi u Hrvatskoj i Sloveniji, a svoju prvu samostalnu izložbu pod nazivom "Svjetovi" održala je u siječnju 2021. godine u riječkoj Galeriji SKC. Najmlađa je članica Hrvatske udruge likovnih umjetnika Istre. U svojoj umjetničkoj praksi istražuje i propituje korelaciju mentalnog, virtualnog i fizičkog prostora, a svoje koncepte najčešće materijalizira u obliku 3D vizualizacija i prostornih instalacija. Ona je Gaia Radić, mlada novomedijska umjetnica koja primarno djeluje u području računalne grafike i 3D modeliranja. Njezin rad smo zapazili na 36. Salonu mladih u HDLU (koji je otvoren do 19.6. i iskreno ga preporučujemo). O radu, odnosu spram svog umjetničkog identiteta, temama, izazovima, ali i perspektivi koju je naučila čitajući pokojnog dr. Roberta Torrea – čitajte u razgovoru ispred vas.
Za početak, kako se umjetnički opisujete, (ne)određujete?
- Još uvijek osjećam neku tenziju kada moram javno izjaviti da sam "umjetnik" jer mislim da se danas ljudi daleko previše razbacuju s tom titulom koja bi, po meni, trebala nositi puno više težine nego što je danas u kolokvijalnom govoru nosi. Iako mi je zbog toga teško za sebe reći da sam "umjetnica", za lakše sporazumijevanje ponekad to ipak kažem budući da nije u svakoj situaciji baš prikladno pokretati filozofske diskusije o tome što pojedina riječ zapravo znači (a što bi možda trebala značiti). Najbolja solucija do koje sam dosad došla jest da kažem "ja sam [ime i prezime] i bavim se novomedijskom umjetnošću", stoga ću i sada reći: ja sam Gaia Radić i bavim se novomedijskom umjetnošću.
Procesi i proceduralnosti vaših umjetničkih praksi. Koja je razlika?
- Umjetnost je način života – klišej koji je istinit. To je nešto što živite iz dana u dan, vaš prirodan način razmišljanja i procesuiranja informacija koje percipirate iz okoline. Jednostavno hodate ovim svijetom, upijate zanimljive podatke o zanimljivim temama, provlačite ih kroz svoj kreativni mentalni algoritam i potom ta istraživanja materijalizirate u formi umjetničkog rada. Iako je taj proces vrlo intuitivan, sama procedura razvoja koncepta rada do točke da on "stoji", da "zna" što je, što poručuje, a što propituje, je daleko praktičnija. Ona uključuje mnogo neuspjelih pokušaja, eksperimentiranja, te puno suhoparnog rada. Budući da djelujem poglavito u području računalne grafike, za mene to znači sjediti za kompjuterom i jednostavno roniti tim digitalnim svjetovima dok se rad ne zgotovi ili dok me na to ne prisili zadnji deadline. (smijeh)
Što biste rekli da su vaše teme, ili barem razmeđine vaših tema?
- Glavna okosnica mog djelovanja jest istraživanje korelacije fizičkog, mentalnog i virtualnog prostora. U prijevodu to znači istraživanje prostora u najširem smislu. Ispod te glavne ideje se u različitim radovima provlače i druga konkretnija pitanja koja se često dotiču suodnosa čovjeka i tehnologije, spekulativnog zamišljanja budućnosti, te načina funkcioniranja ljudske psihe, nerijetko u usporedbi s umjetnom inteligencijom.
S kim sugovorite na sceni/što vas impresionira?
- Pomno pratim lokalne događaje i umjetnike te mislim da u zadnjoj generaciji mladih autora ima puno potencijala. Mislim da se struja definitivno mijenja, da se kormilo okreće u smjerovima neke nove estetike, novih likovnih izričaja, novih konceptualizacija. Vidimo sve više mladih umjetnika (i kustosa) koji utjelovljuju nekakvu post-internet estetiku, pritom inovativno promišljajući aktualne teme koje se dotiču razvoja znanosti, suživota s tehnologijom, umjetne inteligencije i budućnosti društvenih problema. Ovogodišnji Salon mladih po kustoskoj koncepciji kolektiva KUĆĆA to odlično prikazuje. Mislim da su kustosi iz ponude mladih umjetnika na lokalnoj sceni izvukli apsolutno sve što se dalo izvući, što i dokazuju odlične kritike i kompetentni novomedijski radovi koji ispituju granice dosadašnjeg poimanja suvremene umjetnosti u našoj regiji. Ipak valja istaknuti da Salon nije jedino što pridonosi ovome, već da u puno gradova postoji mnogo drugih organizacija koje se trude promicati promet novomedijske umjetnosti, te upotrebe tehnologije u kreativnim praksama. Ipak, to nažalost i dalje spada u rijetke prakse. Čini mi se da polako ali sigurno vidimo sve više progresivnosti u novim umjetničkim produkcijama.
Kazalište vam je polazišni okvir/motivator/citat u radu?
- Odrastanje u dramskom studiju Istarskog narodnog kazališta u Puli je uvelike utjecalo na razvoj mog umjetničkog izričaja, ali i štoviše, na moj osobni psihosocijalni razvoj. Iako sam od vrtića išla na razne likovne radionice, kako to nerijetko biva s ljudima koji na kraju završe u umjetnosti, dramska je predstavljala jedan vrlo konkretan kontakt s kreativnim radom iz prve ruke. Kroz odrastanje sam se konstantno (pa još i danas) osjećala odvojenom od svoje strukturirane okoline kao što su bili vrtić, te osnovna i srednja škola. Dramska je pri tome bila jedan siguran prostor kojeg sam dijelila s ostalim vršnjacima sličnih sudbina. Svi smo bili pomalo "drugačiji", ekscentričniji, neprilagođeniji. Na dramskoj smo imali svoju neobičnu zajednicu unutar koje su nam odlični pedagozi omogućavali da izvodimo svakakve gluposti bez straha od potencijalnog neprihvaćanja. Eksperimentirali smo s pisanjem priča, glumom i plesom, kostimima, scenografijom, svjetlom i zvukom te smo konstantno odlazili na kazališne predstave, budući da su one bile besplatne za članove dramskog studija. To je također jedan važan faktor na kojeg se često moram podsjetiti – ta zavidna količina predstava i performansa koje bismo konzumirali. Za sebe mogu reći da bih pogledala svaku predstavu koja bi došla u grad, katkad i više puta, te bih ljeti odlazila i na druga kazališna događanja u gradu, najčešće na Tvrđavu Kaštel u Puli, te u čarobno Kazalište Ulysses na Malom Brijunu.
Probajmo govoriti o tretmanu prostora kao ishodišta i prostoru kao posljedici u vašem radu.
- Oboje, jedno te isto, međusobno neraskidivo. Doživljavam prostor kao medij za razmišljanje, kao prizmu kroz koju promatram svijet. Zanima me definicija prostora, izvan njegovog svakodnevnog narativa koji se svodi na puke tri dimenzije unutar kojih naši "tjelesni zatvori" postoje te mislim da upravo ovdje leži mutna granica između arhitekturnog oblikovanja i novomedijske umjetnosti. Prostor ne treba biti doslovan materijalan prostor da bi se mogao nazvati prostorom. Prostor je koncept, ideja, apstraktna misao, način razmišljanja.
Možete li nam opisati rad i njegove (željene) implikacije koje ste predstavili na 36. salonu mladih?
- Multimedijska instalacija "Terra incognita" sastoji se od četiri vrste zemlje, te četiri ekrana na kojima se uživo emitiraju interaktivne 360° vizualizacije umetnute u Google Street View. Te vizualizacije su apstrahirani prikazi Meštrovićevog paviljona, u čijem centru je sam rad i smješten. Analiziranjem fizičkog prostora paviljona, te apstrahiranjem arhitektonskih formi na jednostavne linijske elemente, dobila sam nove digitalne pejsaže direktno ekstrahirane iz postojeće arhitekture. Činom umjetničke intervencije umetanja dobivenih 3D prostora u Google Street View, željela sam potaknuti promatrača na dublje promišljanje o prostoru kojim upravo kroči u datom real-time trenutku razgledavanja izložbe, te na potencijalnu višu razinu shvaćanja arhitekture koja nadilazi samu fizičnost iste. Četiri vrste zemlje aranžirane su u oblik kružnog linijskog uzorka koji je prvotno proizašao iz tri koncentrična kruga koji dominiraju u samom tlocrtu Meštrovićevog paviljona. Ta tri kruga su s četiri ekrana povezani tanjim linijama koje asociraju na korijenje ili pak lišaj. Vizualni kontrast između zemlje i ekrana služi kao kuriozitet pri kojemu dolazi do sudara (ili sinergije?) dvije nasuprotne materije – na lenti vremena primordijalna zemlja dolazi slijeva, dok svjetleći hardver dolazi s desna. Sam naziv rada također igra važnu ulogu u njegovom konceptu. Termin terra incognita prvi se put upotrijebio u Ptolomejevoj kartografiji u periodu drevnog Egipta, te su se njime u svjetskim mapama označavala sva nepoznata i neistražena područja. Često bi se umjesto terra incognita koristila i sugestivna fraza hic svnt dragones (u prijevodu: "ovdje su zmajevi"). To mi je bio zanimljiv detalj jer iz njega možemo iščitati kako je čovjek uvijek imao tendenciju mistificirati sve što mu je bilo nepoznato i interpretirati stvaran geografski prostor kao fantastiku. Naziv rada se referira na to da, iako suvremeni homo technicus svjesno odlučuje pohraniti svoj identitet u neopipljiv kibernetički prostor, njegova narav je i dalje suprotna tom nematerijalnom svijetu u kojeg uranja - ona je organska i svekoliko tjelesna. Kroz jukstapoziciju organskoga i smrtnoga s kibernetičkim i vječnim, događa se svojevrsna kolizija svjetova pri kojoj fizičnost i virtualnost, polarne suprotnosti, za čovjeka mijenjaju svoje uloge. Ironično i paradoksalno, čovjeku na kraju njegova izvorna forma, odnosno njegovo fizičko tijelo, postaje nešto nepoznato - postaje nova terra incognita.
Arhitektura i novomedijska umjetnost vaše su struke/kako surađuju? Odnosno – mogu li danas uopće jedna bez druge?
- Arhitekturi i novomedijskoj umjetnosti jest zajednička upotreba prostora kao medija za kreaciju. Obje discipline utjelovljuju određenu ideju kroz prostor. Dok je u arhitekturi riječ o fizičkom prostoru (iako ne isključivo), u novomedijskoj umjetnosti je najčešće riječ o kibernetičkom prostoru. Ipak, unutar toga se obje discipline dotiču i virtualnog prostora. U svom radu se nerijetko bavim upravo tim fenomenom, te činjenicom da virtualnost nije nešto što mora biti vezano uz tehnologiju, kao što to ljudi najčešće pomisle. Virtualnost je oduvijek postojala, te se kroz povijest manifestirala na različite načine koja su omogućavala aktualna raspoloživa sredstva. Za sintetiziranje virtualnog prostora se najčešće koristila upravo umjetnost, konkretnije slikarstvo, ali i književnost, posebice religijske priče. Današnji čovjek za kreiranje virtualnog prostora pak koristi tehnologiju, ali se on nastavlja pojavljivati i u drugim formama, kao što je to primjerice piktoralna, odnosno slikovna forma. Samim time bih tvrdila da i arhitektura obrađuje virtualan prostor kroz crtež, odnosno nacrt, što je vrlo zanimljiva pomisao. Potom se taj virtualan prostor može ili ne mora ekstendirati u fizički - ako dođe do izgradnje arhitektonskog projekta. Ako ne, taj prostor i dalje nastavlja egzistirati, ne fizički, već virtualno, što ne umanjuje njegovu prostornost.
Distinkcija između umjetničkog i tehničkog studija je kako ste sami rekli – rad?
- Tako je. Mislim, to je distinkcija koja je igrala veliku psihološku ulogu u tome zašto sam se povrh studija primijenjene umjetnosti u Rijeci odlučila i za studij arhitekture u Ljubljani. Svakako postoje i druge distinkcije u ustroju, ali se na kraju sve nekako svodi na to. Naime, studij arhitekture od studenata zahtijeva kvantitativan maksimum, ili prostije rečeno, za svaku sitnicu morate uložiti apsurdnu količinu rada. Iako to neosporivo ima negativne psihološke posljedice, krajnja poanta jest "treniranje" studenata na duboko promišljanje o konceptu i dizajnu, te obraćanje pažnje na minuciozne detalje. Činjenica jest da iz svega toga stječete ogromnu količinu znanja, sposobnosti kritičkog rasuđivanja, kreativnosti I logike. Arhitektura kao profesija je iz istih razloga vrlo polivalentna, te za raditi dobru arhitekturu zaista morate biti homo universalis. Umjetnički studij je, s druge pak strane, daleko intuitivniji. Sve je nekako jedan veliki proces. Manji je pritisak na praktičnoj produktivnosti, te se više gleda istraživanje umjetničkog izričaja i/ili medija, što je svakako vrlo zahvalno. Mislim da je to u redu, te da bi umjetnički studiji i trebali imati takvu narav. Međutim, glavna mana takvog načina rada jest činjenica da je sistem šupljikav i potencira puno praznog hoda.
Možete li nam približiti svoj stav o radu (u) umjetnosti. Naime, upravo se ta intelektualna i tehnička lijenost često zamjera mladim umjetnicima...
- Ako pričamo o radu u umjetnosti u praktičnom smislu, neosporivo je da je u Hrvatskoj teško živjeti kao samostalan umjetnik ako su vam povremeni honorari od umjetničkog rada jedini izvor prihoda. Ipak, kod ponekih mladih kolega primjećujem određen beskompromisan i samodopadan stav unutar kojega od svijeta zahtijevaju mnogo, bez da se prije toga zapitaju što oni svijetu imaju za ponuditi. Ne možete naprosto ništa ne raditi za vrijeme umjetničkog studija, pa diplomirati bez da imate išta u portfoliju, i potom se žaliti da "s akademijom nema posla". Sve umjetničke akademije, kako likovne, tako i dramske te glazbene, funkcioniraju na isti način – karijera ne počinje nakon diplome, već samim upisom u prvu godinu.
Što nam možete ponuditi iz spektra ideja o disciplini jer djelujete kao iznimno organiziran um?
- Prije svega sam u duši uistinu veliki stoik. Najbolja prijateljica mi često zna reći da sam "najžilavija osoba koju poznaje", što ja uzimam kao kompliment jer se definitivno poistovjećujem s tom ideologijom unutarnje čvrstine. U adolescenciji sam došla do određenih zaključaka po kojima tupim i danas, te sam kasnijim čitanjem primijetila da istu unutarnju politiku drži i puno respektabilnih ljudi koje cijenim, te čijim vrlinama i stremim. Citirala bih velikog hrvatskog psihijatra Roberta Torrea, koji je ovo sročio puno bolje nego što bih ja ikada mogla: "Jer, temelj života satkan je od boli, i tko kazuje životu ‘Da‘, prigrlio je ujedno i bol koju život nužno nosi. Kome je do istine o sebi, prethodno mu je znati da ništa što ne boli nije istinito. Autentični ljudi žive život u njegovoj punini, a ova je redovito ružna i satkana i od bola. Upravo zato njihovi životi nisu ni skladni ni lijepi, ali su životni. Jer, ako je ozbiljan i dubok, život nije lijep. Nedaće su mu strukturna kost, ali je zato stvaran." Dakle, znamo da je inherentna priroda ljudi ta da tragaju za smislom života, međutim ono glavno što mnogima promakne jest činjenica da je neizostavan faktor smisla upravo patnja. Dakle ako u životu nema patnje, nema ni značenja. Posljedično tome, ako biramo život bez patnje, biramo život bez značenja. To znači živjeti relativno stabilno, pa čak i ugodno, bez puno (očekivanih) uzurpacija u svakodnevnom životu. Međutim, kroz taj modus operandi je nemoguće postići velike stvari. Željeti nešto, ali to ne napraviti zbog toga što vam je "teško" meni zvuči apsurdno. Postoje validni razlozi zašto nešto ne napraviti, ali samo to što je "teško" nije jedan od njih. Na kraju krajeva, i da ne uspijete u svom naumu, uvijek je bolje je uložiti 120 % i završiti na 100 %, nego uložiti 100 % i završiti na 80 % ostvarenog potencijala. Naravno, svjesna sam činjenice da današnje (post?) kapitalističko doba ljude sustavno forsira na hiperproduktivnost iz pogrešnih motiva, te se ovo što sada govorim ne referira na nekakvu korporativnu produktivnost u kontekstu šireg društva. Govorim isključivo o pojedincu te koji svjetonazor on može zauzeti u kontekstu vlastitog životnog puta. Rano sam shvatila da je umijeće trpljenja možda najbitnija vještina koju čovjek može savladati na svom životnom putu. To je nešto što bih svakome savjetovala. Polagano trpite iz dana u dan, nosite se s mukama i činite stvari usprkos tome što su "teške", a ako znate za što trpite, to trpljenje prestaje biti toliko mukotrpno. I odjednom, sve ima smisla. Nalazite se duboko u životu, unutra ste - angažirani, budni i ispunjeni.
