Moja obožavanja, toliko nestvarna, baš nestvarna. Tragikomično nestvarna. Nesretna. Vjerovao sam, i gradio slike. Kada je život bio na dnu. Onda se stvara ta fantazmagorija: da postoje apriorno sretni, pametni, zaslužni, oni koji žive negdje drugdje – u miru, stabilnosti, s planom, s ciljem, sa smislom? Oni koji žive opravdanije, učtivije, umiljatije.
Na tom tragu su idoli: filmski, kazališni, književni, novinarski, obrazovni. Tražio sam u njima nastavke roditeljske pažnje, uzore, podrške, usmjerenja. I nije da nisam dobivao. Puno različitih emocionalnih ispostava i kontakata sam ostvario, i sve vrijeme se trudio ne dezidealizirati svoje "suradnike". Očito, nisam znao što bih bez njih. Mojih mini Bogova. Tih ljudskih mapa. I onda se dogodilo ono što nisam mislio da će se ikada dogoditi. Radi prirode posla bio sam upućen na adrese svojih idola. Upućen da ih upoznam, pitam, o njima pišem, da im ponekad postanem i važan znanac. A ljudi kao ljudi. Znaju koliko znaju. Mogu koliko mogu. Osujećeni u svojim mikro i makro javnostima, sazdati od oblačića snova koji su nekada oblikovali njihove odluke. Odluke koje su sazrele, koje su se pokazale ovakvima ili onakvima. Kao i uvjerenja od kojih su morali odustati, jer život nikome nije ispao kao ono nešto što su zamišljali. Nekima je čak ispao i bolji.
Moji idoli su me, srećom po njih i mene, u velikoj mjeri razočarali. Gotovo svima je u stvarnoj interakciji izostala (stvarna!) empatija, a ostala ona deklarativna. Udžbenička pojava. Pobijedio je neoliberalni princip duše. Sitni narcistički interesi, palanačke navade, tuga i hladnoća od izostanka željenih pogleda. Duboko nepovjerenje prema svijetu i grandiozna želja za uspostavom adekvatne slike sebe samih.
Od žrtve do heroja. Od racionalnog i pospojenog do iracionalnog i ekstatičnog elementa karaktera – ljudi žele da ih se uzme u obzir, baš onako kako sami sebe procjenjuju da najbolje ispadaju. Nezgodna je to i, ako želite, samodostatna pozicija koja automatski isključuje drugog, njegovu percepciju i pravo na doživljaj. Pogotovo ako si preko puta u službi novinara. Pod kojim kutem, s kojim tonom – stalno se postavlja pitanje. I tako, naslage obožavanja krenu otpadati kao boja sa zida ispod kojeg je pukla instalacija. Ili boja koja se raspada radi popucale instalacije, od susjeda s gornjeg kata. Zid bubri i puca. Kao i čovjek.
Kao eto i moji idoli. Rastali smo se, ostavio sam ih kao napušteno dijete, frustriran što nisam dobio ono što sam htio dobiti. Pohlepno sam htio više. Vođen svojim vlastitim nedostatcima, sumnjama, samosabotožama. Htio sam da mi oni daju ono što meni nedostaje, ili barem ono što sam mislio da mi nedostaje. Moji idoli bili su moja blokada mene samog spram svojih (autentičnih, ako one postoje) želja i snova. Dok su oni bili aktivni, živi i svježi – nisam mogao niti morao se zapitati što ja zapravo želim, kada i kako. S njima sam imao model koji se ne propituje i jasnu kartu koju je bilo manje ili više teško slijediti. Ali eto, rastanak k´o rastanak. Tjera te dalje, bez figa u džepu. Alisa je morala puhnuti u kraljicu da bi shvatila da je Kraljica samo karta. Ja sam morao razgovarati. Po(r)uka: ljude ne treba obožavati, dovoljno ih je poštovati. U poštivanju drugog, čini se sve jasnije, sva je ljubav.
