MJESTO KARANTENE: BEOGRAD, STAN NA VRAČARU, NAJLJEPŠIH I NAJVEĆIH 35 KVADRATA U GRADU
+ terasa 5 kvadrata, pravi mali Mykonos + dvorište
UKUĆANI: DVIJE PRIJATELJICE IZ KARANTENE, JEDNA OD NJIH JE MAČKA
NAJVEĆA ČEŽNJA: ZAGRLJAJ, PUTOVANJE
NAJVEĆI STRAH: TO ŠTO NE MOGU UOPĆE JASNO VIDJETI BUDUĆNOST NAKON OVOGA
Jovanu Mirosavljević upoznala sam jednog beogradskog proljeća čija se sad sloboda čini nezamislivom. Šetala sam Dorćolom dok su cvjetale lipe i ugledala kafić koji je ujedno bio i konceptualni dućan iz kojeg su me mamile baletne papučice, oprema za ples, ali i torbe srpskih dizajnera, obuća Borovo i organska kozmetika. Djevojka koja mi je prišla izgledala je kao vila - kasnije sam shvatila da je Jovana vlasnica radnje, ali i balerina koja je otplesala nevjerojatno puno naslovnih uloga, i u Srbiji, ali i u Hrvatskoj, pa i Francuskoj. Naš prvi razgovor završio je kavom, pa ručkom, a prijateljice smo već dvije godine, koje su zajedno prošle i slomljena srca, i dijeljenje tajni, i podršku u teškim trenucima.
Jovana je prava beogradska it djevojka: ona koja može jesti ćevape na stepenicama svoje zgrade na Vračaru i koja u Pozorištu na Terazijama izgleda kao čarobnica.
Jovana, ti si prva predstavnica beogradske karantene o kojoj svašta možemo čitati u medijima. Policijski satovi, policijska država- to su sve sintagme koje čujemo vezano uz to kako Srbija "hendla" ovu situaciju s Covidom 19. Razgovaramo u petak navečer, kad započinje "lockdown" do utorka. Kako se Beograđani osjećaju?
Ponavlja se jedan pattern kojem svjedočim već drugi ili treći put, a to je da se u Beogradu strašne stvari događaju u neko najljepše proljeće. Sjećam se, primjerice, tog proljeća kad je bilo bombardiranje i bilo je najljepše, najsunčanije, najmirisnije. Zadnje što želim je uspodrediti koronu s tom situacijom, ali ne mogu se oteti sjećanjima, a i dojmu da Beograd opet ponavlja taj model - vani je raj, a mi smo zatočenici sudbine. I opet se događa sve isto: od histerije i kupovine nepotrebnih količina namirnica do toga da kao blesavi izlaze, šetaju, prave žurke i ponašaju se kao na kolektivnom godišnjem odmoru. Možda je to nešto u našem narodu i mentalitetu. A onda, na kraju, ono najgore, politiziranje svega. I to je model koji ponavljamo.
Osjećaji o svemu tome su mi pomiješani. Prakse ljudi su različite pa se pokušavam fokusirati na ono što vidim u svom uskom okruženju. Moji prijatelji i ja poštujemo mjere kakve god one bile, ja ih osobno ne dovodim u pitanje i gledam da se ne bavim previše diskusijama na temu niti slušanjem vijesti o njima na televiziji. Sebično želim samo jedno, a to je da se sve što prije završi, da svi budemo dobro i da se što prije se vratimo starom životu. A hoće li on biti ikad više onaj stari? Vjerojatno ne. Da, donesene su mjere, zabrane, da, ovdje je policijski sat, da, i policijska država, i sada ostaje to pitanje - živimo li mi u Srbiji demokraciju ili ne? Ali, Jelena, o kojoj demokraciji pričamo... Nisam pametna. Samo znam da sam svoja široka i intelektualna razmišljanja svela na misli poput: 'Zašto ste, gospođo od 65+, vani, zašto riskirate svoj život, zašto se igrate testiranja granica i zašto sada?' Onda se mrzim. I tako u krug.
Ali, čujem i da se mjere ne poštuju, čujem da i policija zloupotrebljava situaciju, čujem da vlast koristi sve u svrhu izbora. A ono što vidim je da se većina ponaša uljudno i kolegijalno, da je većini cilj da se sve što prije završi kao i to da smo svi stavili razna osobna razmišljanja i uvjerenja po strani zbog višeg cilja. Ljudi se na sve brzo naviknu, tako i na ovo, živimo u trenutku, a ovaj trenutak je ovakav. Maska, asepsol, 2 metra razmaka, svi kući u 5 i Netflix.
Ti si žena koja je stalno u pokretu. Kako si podnijela prvi lockdown?
Prvi petak na ponedeljak je bila novost, ali ništa posebno, običan vikend kod kuće, knjiga, vino, film. I nisam imala posebnih priprema. Malo mi je krenula frka u nedjelju, ali ponedjeljak je došao brzo. E sad, ovaj petak na utorak je već druga priča. Javim ti jesam li preživjela...
Naime, ovog vikenda je Uskrs. Ja nisam vjernica, ali volim folklor i zabavu oko Uskrsa, no nisu mi prioritet. Priprema za predstojećih 84 sati se sastojala u izbjegavanju horda ljudi koji su i unatoč svim zabranama hrlile u dvorišta nekih crkava, kojima je jasno zabranjeno i s kojima je jasno iskomunicirano da okupljanja nema. Pokušala sam kupiti paradajz za tajlandsku juhu koju planiram raditi ovog vikenda, dakle odabrala sam nešto očito ne s uskršnjeg menija i nisam uspjela, prodavaonice su, Jelena moja, bile prazne, a redovi ogromni... Pitam se za koje ručkove za 12 osoba svi pripremaju kada smo u izolaciji?
Kako je tvoj concept store podnio zatvaranje? Koji su ti planovi kao poduzetnici?
Imala sam tu nesreću da sam se morala useljavati u novi prostor tijekom siječnja i veljače i da sam otvorila dućan doslovno na samo tri dana prije nego što je počela pandemija. Sve je stalo i sve miruje. Financijski, bit ću iskrena, to je potpuni krah, ja sam sve resurse potrošila na uređenje, nekako sam nategla za plaće i onda je sve ponovo stalo. Sve radnike sam zadržala i trudim se da te obaveze poštujem, ipak sam odgovorna za puno više ljudi, ne samo za sebe, a i ne samo za radnike, već i za suradnike, dizajnere, klijente...
Ovdje u Beogradu, ne znam kako je u Zagrebu, stvorila se neka atmosfera da je sramota prodavati ili nuditi nešto u ovom trenutku, ipak, klijentice se javljaju, tu i tamo žele nešto kupiti i ja im u tom slučaju izlazim u susret, s maskom i rukavicama, naravno, i pošaljem. Brinem, plašim se, nekad poželim odustati i prekrižiti cijeli taj biznis ali... Previše sam ljubavi i svega ostalog u njega uložila. Bolji dani će doći. Moraju.
Što ti je važno za psihički mir prije karantene kakvu mi u Hrvatskoj nismo doživjeli?
Pred svaki duži policijski sat važno mi je da se naoružam strpljenjem i vinom, da se ne lažemo! (smijeh) I da odnesemo baki i djedu ako nešto treba. Zadajem sebi mini ciljeve kako bi vrijeme brže prošlo. A ovaj put smiješi mi se i House Party aplikacija sigurno koju sam dosada izbjegavala uspješno.
A kakav je tvoj pogled na ljubav u vrijeme korone? Je li ona uopće moguća ženi koja nije u braku, koja nema "klasičnu obitelj"?
Ljubav u vrijeme korone – to tako duhovito zvuči! Moguća je, apsolutno, za one čiji odnosi su na sigurnim i čvrstim temeljima. Osobno, već više od 10 godina živim u koferu i mišljenja sam da prave ljubavi, kako prijateljske, tako i romatične, ne poznaju ni vrijeme, ni granice, ni razdaljine, ni jezike, ni boje, ni nacionalnosti. Evo, primjerice: romantično je pisati pisma ili poruke u našem vremenu. A razdvojenost može dobro doći u bilo kojem pravcu, bilo da nas zbliži ili finalno razdvoji ukoliko je to istina zadanog odnosa.
Ti si svjetski priznata balerina. Hrvatska publika zna te iz Splita, plesala si velike uloge i u Francuskoj. Performerica si već trideset godina. Kako ti tijelo podnosi ovaj period? Vježbaš li i dalje?
Da. Vježbam najradije ujutro. Radim klasičan trening koji obuhvaća vježbe cijelog tijela, ruke, trbušne misiće, noge i istezanje, a planiram ubaciti kardio u vidu trčanje gore - dolje kroz zgradu. Jednostavno, kako je stan malen, koristim sve što mi padne pod ruku u stanu, sve što može biti uteg. Kauč je, primjerice, idealan za čučnjeve, stepenice za listove. Imam, naravno, i trake za snagu i istezanje, sve ono što inače koristim sam posljednji dan slobode skupila iz kazališta i napravila pravi mali gym kod kuce.
Koristim onaj super smart yoga mat Melon and Lime iz Zagreba koji u sebi sadrži čip koji u spoju s telefonom otključava aplikaciju sa raznim yoga sessionima i meditacijom, super stvar, preporučujem svima. Ne vježbam balet, nemam prostor za to, ali vježbam snagu i naravno - istežem se. Znam točno što treba raditi da bih bila spremna za balet kada za to ponovo dođe vrijeme.
A kada misliš da će doći vrijeme? Kako misliš da će ovo vrijeme utjecati na umjetnike i umjetnost?
Kao i za sve izvođače, a dozvolit ću sebi da kažem, posebno za plesače, ovo će biti nepovratno izgubljeno vrijeme i izgubljena sezona. Nekima bi možda bila posljednja, i neki će možda silom prilike otići bez pozdrava sa scene i od nečega što su radili cijelog zivota, a nekom mlađem bi možda baš bila najproduktivnija sezona koja bi ga lansirala negdje visoko... Da, većina će plesača vjerojatno vježbati i održavati kondiciju, gledat ćemo endlessly online treninge i savjete, ali ćemo 'baciti' cijelu sezonu u smeće, premijere za koje smo već odradili 90 posto posla izgubit ćemo, ne samo kao premijeru, već i kao radost koju one donose. Sva otkazivanja povlače sa sobom i nove projekte tako da ćemo svi imati jedan veliki step back.
A ja... Uh. Osobno već nekoliko sezona koketiram sa završetkom karijere i odvikavanjem od scene, a opet, jednako mi teško pada sada kao i u najaktivnijim danima. Budućnost... Svi mi performeri radimo taj posao iz ljubavi, za sebe i publiku tako da - da, bit ćemo tu i kad ovo prođe, jednako ćemo se truditi i jednako boriti da hranimo svoje i tuđe duše, jer to i radimo, zar ne? U praktičnom smislu, nisam sigurna što ovo znači za sve nas, koja je perpektiva i kako će izgledati renesansa umjetnosti nakon Covida... S kojim problemima ćemo se susresti, kako će se kazališta, manifestacije i produkcije izboriti financijski i kadrovski, vrijeme će pokazati.
Kako ti osobno zadržavaš optimizam vezano uz ples?
Eto, jednostavno vježbam svakog dana čak nekoliko puta, smišljam sebi prepreke i izazove, samo da ne bih mislila o ovim pitanjima. Neki dan sam kettle za vodu pokušala pretvoriti u kettle bell, kažem ti... Svašta mi pada na pamet.
Držim mami trening preko video calla, prijateljici u Zagrebu, s nekoliko prijateljica u Beogradu vježbam zajedno online, a nedjeljom radimo i live Instagram treninge. Pa šaljem vježbe sestri u New York i teti u Pariz. Čak i moj mačak čim vidi yoga mat odmah stane na njega i počne se istezati. Trudim se zaista održati dušu kroz tijelo, plaši me taj bol od ležanja i sjedenja, čim ga osjetim - ustanem. Nadam se da ću kreativnost iz Covid dana zadržati i kasnije, stepenice u zgradi se nikad nisu činile zabavnijima! (smijeh)
Koliko nam duše pate u ovoj situaciji? Plesačiti u 35 kvadrata, odvojenoj od svih svojih najbližih?
Nastojim koristiti svaku situaciju za sebe i u svoju korist. To me naučio nomadski život umjetnice. Korist, hm, zvuči kao neka gruba i ružna riječ, ali zaista se trudim za sebe i svoju dušu izvući najbolje uvijek, pa eto, tako i sada. Nisam sebi zadala zadatke koliko ću knjiga pročitati ili koje ću filmove pogledati... Čitam razne stvari u isto vrijeme, počnem, stanem, vratim se, promislim. Gledam predstave online, nije isto kao i uživo, ali, so what, to me beskrajno ispunjava, gledam najviše HNK Zagreb i Split, nakon toga se osjećam kao da sam se vidjela s prijateljima. Gledam stare predstave Pozorišta na Terazijama i Ateljea 212, sve ono što sam ili što ću propustiti kad se sve vrati u normalu. Čitam kolumne, portale, ozbiljne i manje ozbiljne teme, dopuštam si sve. Danas sam, na primjer, na poeziji Leonarda Cohena "Book of Longing" i čitam je danas puno drugačije nego prije karantene. Longing je prava riječ za ovaj trenutak. Kupujem cvijeće. Čekam božure, kao i ti.
A ženske beauty tajne za vrijeme kućnog pritvora?
Ultimativna beauty tajna mi je Krema 48, slovenska krema za ruke iz doba Juge, to me je prabaka naučila jos davnih dana, ruke su joj do posljednjeg dana bile savršene. U danima kada je osnovna beauty rutina asepsol i alkohol sto puta na dan ova krema je spas! Radim sama piling za lice od kokosovog ulja i kokosovog šećera i generalno se mažem isključivo preparatima koji mi mirišu na more i lJeto, tako sam odlučila. To je neki moj "omen" budućnosti koju čekam. Sve mi žene, Jelena, možemo same, nitko ne mora na frizuru ili manikuru... Ali, ali, da ne lažemo, sveeee što zelim je jednu dobru manikuru. Jedva čekam!
Vi plesačice ste u ozbiljnoj strukturi cijeli život, bojiš li se da će ju ovo #ostanidoma stanje pokvariti? Kako se nakon 30 godina plesa snalaziš na kauču?
Zanimljiva je ta tema i dobro si je "imenovala". To ja zovem vojno - baletski trening, mislim da nas on obilježava i kroz sve druge aspekte života. Iskreno mislim da upravo zbog tog treninga i ovu karantenu vidim kao zadatak i vježbu i trudim se da i u njemu budem "najbolja učenica baletne škole" (kolokvijalni termin za opisan kompleks). Ima puno opsesivne kompulzije u svemu tome i to nosiš zauvijek, a te naše navike imaju svoje dobre aspekte i loše. Vjerujem da se neće ništa poremetiti, čak naprotiv, osobno sam jos discipliniranija posljednjih tjedana. Znaš kad bih inače vježbala pet puta na dan, a da ne moram? Niiiikada! Sada to radim vjerojatno iz neke vrste straha koji dolazi upravo iz tog opsesivno kompulsivnog poremećaja.
Kako jedu balerine u doba korone?
Jedem kao i inače. U doba vladavine brašna, kvasca i toalet papira ja sam bez brige, jer ono što ja jedem nije baš popularno kod većine tako da je uvijek dostupno. (smijeh) Jedem sigurno urednije nego inače jer imam vremena na pretek da kuham i nemam izgovor za preskakanje obroka. Ja sam avokado čovjek, a toga mi ne manjka ni sada, zatim, pijem matchu religiozno, jedem juhice, sireve, povrće. Nisam poremetila čak ni vinsku rutinu, tu sam još i bolja. (smijeh) Za početak 84-satne karantene otvorila sam posljednji Teranino iz Istre, pa nek' ide život!
Imaš li snage za Facetime, za prijatelje?
Zanimljivo je da me ovo pitaš jer je to tema koja me jako muči u ovom periodu. Kratak odgovor bi bio – ne. A zašto je to tako, pokušavam dokučiti. Sve je dostupno, imamo sve vidove komunikacije na raspolaganju, ali iz nekog razloga imam dojam da se manje čujemo, manje face timeamo. Je li to zato što ne želimo prihvatiti da je to sada novo normalno? Dajemo li svakim tim pozivom na važnosti realitetu i prihvaćamo ga, pa ga ja zato odbijam? Ne udaljavam se od ljudi, nikako, svi smo tu u pisanoj formi, ali zašto mi je sve teže kliknuti "call" umjesto "send", nisam sigurna.
Što misliš kako će umjetnost izgledati nakomn ovog bizarnog svjetskog iskustva?
Umjetnici su čudne biljke, radimo na sve, a najviše na emocije, i sebično izvlačimo za kreaciju iz dobrog, iz lošeg, iz tragedije, iz veselja... Vjerujem da će ovo sve uroditi plodom i da će se dogoditi neka luda kreativnost čak i tijekom, a i nakon ove situacije. Puno više me brinu tehnička pitanja koja se i inače postavljaju, ali ne i dovoljno a to je - kako će preživjeti slobodni umjetnici, honorarci, nezavisne produkcije, pa i stalno zaposleni jer naše plaće su najčešće i zauvijek male...
I što ćeš prvi dan slobode?
Prvi dan slobode? Kako je rekao naš zajednički prijatelj, Jelka moja: "Jovana i ja imamo već spakiran kofer za ne daj Bože da otvore granicu." Grlit ćemo se, grlit ćemo se.
