Iza Kavedžija je nakon studija sociologije, antropologije i japanologije u Zagrebu, magistrirala i doktorirala na Oxfordu. Istraživačko područje koje je u fokusu njezina interesa je Japan. Predaje na Sveučilištu u Exeteru, a sa suprugom Harryjem Walkerom i sinom često mijenja lokacije življenja. Povremeno surađuju - na temu sreće, o kojoj smo i mi s njom razgovarali.
Što o sreći zna antropologija?
- Antropologija o sreći zna mnogo, iako o njoj govori (i piše) rijetko. Antropologiju, kao znanost o čovjeku i ljudskim kulturama, ponajprije zanimaju različiti načini mišljenja koje nalazimo u različitim društvima. Tijekom svojih terenskih istraživanja antropolozi sa sudionicima istraživanja provode mnogo vremena, katkad godinu dana ili više, kako bi stekli uvid u njihovu perspektivu na svijet. Iako su antropolozi donedavno rijetko izravno pisali o sreći, u neobično su dobroj poziciji da opišu različite pristupe dobrom životu. Drugim riječima, da nam dočaraju što netko tko možda živi u posve drugačijim okolnostima od nas, primjerice u Sijera Leoneu, južnom Londonu ili japanskom megalopolisu, smatra važnim za dobar život. Ovdje ne mislim samo na sretan život - antropologe zanima i smatraju li ljudi sreću, kao takvu, poželjnom, vrijednom truda i njihove pažnje.
Kada vas je i na koji način počela zanimati sreća kao znanstvenicu?
- Prije nego što sam počela razmišljati o sreći, počela sam promišljati o tome što je dobar život i kako ga ljudi različito doživljavaju u različitim kontekstima. U to sam vrijeme prvi put živjela i studirala u Velikoj Britaniji, na Oxfordu. Pomalo očekivano, studenti su tamo bili uistinu usredotočeni na rad, studij, ambicije. To nije uvijek ostavljalo mnogo vremena i prilike za sjedenje na suncu, za kave i razgovor, što me navelo na razmišljanje - što život čini vrijednim življenja? Naravno, ljudi različito razmišljaju o dobrom životu. Tada sam počela tražiti relevantnu literaturu u antropologiji i iznenadila se koliko se malo tekstova izrijekom dotaklo te teme.
Koje ste predrasude ili stereotipe razvili, a koje opovrgnuli na tu veliku temu?
- Ovo je sjajno pitanje - predrasude su uistinu zanimljiva tema. Antropolozi uvijek nastoje preispitati predrasude koje imamo na neku temu, kao i kulturne pretpostavke (navike, shvaćanja i običaje) na koje smo toliko navikli da ih ni ne primjećujemo. Tek kada se nađemo u posve drugom kulturnom kontekstu postaje jasno da naše shvaćanje i nije jedino moguće. Već sam spomenula da antropologiju sreće zanimaju vrijednosti. Isto tako, antropolozi propituju vrednovanja sreće kao takve, jer osobna sreća, sreća definirana kao zadovoljstvo pojedinca, ne smatra se u svim društvima pozitivnom vrijednošću. Primjerice, na otočju Yap, piše moj kolega Jason Throop, sreću smatraju moralno problematičnom, jer odvlači ljudima pažnju od toga kako se osjećaju ostali oko njih, dok ih zajedničko iskustvo patnje zbližava. Stoga sreći, ovisno o tome kako je zamišljamo, moramo pristupati s oprezom.
Smije li se uopće pitati - što je sreća? I postavlja li se to pitanje uopće tako? Koji su "najbolji" indikatori sreće?
- Pitati se smije i, štoviše, treba. Ako želimo doznati nešto o sreći u njezinim različitim formama, pitati moramo - različite ljude, na najrazličitijim mjestima i u najrazličitijim okolnostima. Bolje je pitati nego pretpostavljati da znamo - i kad je riječ o sreći, svatko je stručnjak: svatko je stručnjak u području življenja. Doduše, kao što kažete, najčešće pitanja ne postavljamo izravno. Mene ponajviše zanima što ljudi smatraju vrijednim u životu, vrijednim svoje pažnje i vremena. Najzanimljivije sam odgovore dobila na sasvim neizravna pitanja. Jedna od mojih omiljenih metoda sastoji se od toga da osobu zamolim da mi ispriča svoju životnu priču. S čim više detalja, tijekom nekoliko susreta ako treba, redoslijedom i na način koji im odgovara, bez mojeg ometanja i dodatnih potpitanja, sve dok mi ne kažu da su završili. Tek onda imam neka pitanja za njih - pitanja o temama koje su zapravo, kroz svoju priču, sami odabrali. Po meni, od "indikatora" sreće važnije su vrijednosti - što ljudi vrednuju i što cijene, do čega im je stalo. U njima leži odgovor na pitanje kako živjeti dobro, u psihološkom, socijalnom, kao i moralnom, možda i estetskom smislu - kako živjeti lijepo.
Kako se izvan znanosti, vi osobno, bavite svojom srećom, odnosno kako se ona prakticira - ako se prakticira?
- Ne znam može li se sreću prakticirati i treba li joj težiti. Kad joj previše težimo i za njom kaskamo, ona izmiče. Ljudima je teško predvidjeti što će ih usrećiti. Znate kako kažu - pazi što želiš! Uistinu, psiholozi su pokazali da ljudi izuzetno loše predviđaju svoja emocionalna stanja u budućnosti, i to podjednako svoje reakcije na negativne, teške situacije i na one dobre - uglavnom pretpostavljamo da će nas loše situacije jako negativno pogoditi, na dulje vrijeme, a da će nas one poželjne učiniti sretnima. No, zapravo su ljudi poprilično otporni i navikavaju se na jako teške okolnosti i one ih ne pogode toliko jako kao što su predvidjeli. I obrnuto, vrlo malo i kratko vesele one stvari za koje smo predvidjeli da će nas usrećiti. Stoga je možda bolje ne provoditi život u lovu na sreću i posvetiti se aktivnostima koje smatramo vrijednima samima po sebi. To ne moraju biti velike stvari, mogu biti i one koje nas ispunjavaju, poput zalijevanja cvijeća ili ribolova. One nisu nužno orijentirane na određenu svrhu - ne prestajemo loviti ribe kad ulovimo jednog šarana niti prestajemo uzgajati cvijeće kad prvi suncokret procvate: aktivnost sama mnogo je važnija od ishoda.
Cijeli intervju o sreći i istraživanju sreće pročitajte u novom broju Glorije Glam uz koji ne propustite i darove: parfem Moschino Toy 2 Bubble Gum i kremu ili masku REN.
