Audio-vizualna izložba zaustavlja i zadržava nas (u šoku!) u prostorima u kojima žive romska djeca i u kojima maštaju o budućnosti, a ove će godine u sklopu Tjedana jednakosti biti prikazana u čak šest gradova diljem Hrvatske. Porazgovarali smo s autoricama izložbe, slobodnjakinjama, novinarkom Barbarom Matejčić i fotografkinjom Anom Opalić. Izložba o kojoj je riječ može se pogledati do 24. travnja 2021. godine. Lokacija: ADU Galerija f8, Zagreb.
Izložba "Jednog dana život će biti lijep" nastavak je projekta "Kad odrastem, bit ću bogatašica". Možete li nam reći ponešto o projektu, ali i izložbi?
ANA: Barbara me 2014. godine pozvala da fotografiram školarce za njenu reportažu iz romskog naselja u Međimurju. Točnije, fotografirala smo obližnju školu, a nakon toga smo otišle i u naselje. Barbara se dugo bavila temom obrazovanja romske djece, a za mene je to bio prvi posjet romskom naselju i bila sam jako pod dojmom. Vraćajući se kući u Zagreb nakon snimanja, nekako smo se u autu dogovorile da ćemo pokušati nešto napraviti na tu temu. Nisam htjela da naša suradnja završi tim snimanjem. Činilo mi se da smo dobro kliknule i da bismo mogle zajedno napraviti nešto zanimljivo. Nekoliko godina kasnije projekt je ispisala i koncept osmislila Barbara. Ja sam bila sretna da se ta priča ponovno aktualizirala i krenula su prva snimanja.
BARBARA: Projekt je od početka zamišljen kao izložba. Kako bismo ukazale na uvjete u kojima odrastaju romska djeca pa onda možda i ponudile dio odgovora zašto im ide teže u školi, Ana i ja smo prije dvije godine počele obilaziti romska naselja. Kao što Ana kaže, već smo godinama prije zajedno bile u romskom naselju, ali sada smo namjenski za izložbu ulazile i u njihove domove, što je rijetka prilika. Ana je fotografirala gdje djeca žive, a ja sam s njima razgovarala i od toga radila male zvučne portrete. Ta je prva faza rada prikazana na izložbi "Kad odrastem, bit ću bogatašica", koja se do 23. travnja može pogledati u Salonu Galić u Splitu. Ove godine smo zahvaljujući projektu Arise Roma, koji provode Centar za mirovne studije, Romska organizacija mladih Hrvatske i umjetnička udruga Arterarij, nastavile s terenskim snimanjima, u kojima smo obišle i potresima prestrašenu romsku djecu na Baniji, koja preko malih ekrana roditeljskih mobitela pokušavaju uhvatiti internetski signal da bi pratila online nastavu. Ta su nova snimanja rezultirala izložbom "Jednog dana život će biti lijep", koja je do 24. travnja otvorena u Galeriji f8 Akademije dramskih umjetnosti u centru Zagreba. Nakon toga će u naredna tri mjeseca biti postavljena u još pet gradova - Slavonskom Brodu, Rijeci, Kutini, Čakovcu i Belom Manastiru.
ANA: Zahvalile bismo se Odsjeku fotografije ADU Zagreb, posebno kolegici Jeleni Blagović, što su otvorili svoj prostor jednom vanjskom projektu i ugostili u svojoj galeriji izložbu "Jednog dana život će biti lijep".
Je li preuzetno reći da ova izložba komunicira problem klasne deprivacije koji se ponajviše odnosi na djecu kao najnezaštićeniji dio populacije?
BARBARA: Nije preuzetno, upravo se bavimo klasnim položajem romske populacije, a ne "načinom života". Romi u Hrvatskoj, ali nažalost i u Europi, pripadaju najnižoj klasi, potklasi nevidljivih i prezrenih, a djeca su pasivne žrtve tog kroničnog položaja.
Zašto je toliko teško doskočiti istoj? I kako se odnosite spram "liberalnih kritika" da je romskoj populaciji osigurana solidna podrška? I onoj ultimativnoj rasističkoj – da se ipak radi o "mentalitetu" i "kulturi" koja proizvodi taj status quo?
BARBARA: Pođite samo desetak minuta autom od centra Zagreba do mjesta poetičnog naziva Vrtni put pa ćete vidjeti kako izgleda "solidna podrška". Tamo u malom montažnom kontejneru već godinama spava deseteročlana obitelj jer im je izgorjela kuća. Tamo se na hladnoći kupaju vani polijevajući se vodom jer nisu spojeni na vodovod. Tamo žive mlade žene rođene devedesetih koje nisu ni dana bile u školi i njihova djeca su ih naučila slova tek toliko da se znaju potpisati. Tamo djeca spavaju u kamp kućicama ne zbog potresa, nego su im ih roditelji kupili da ne spavaju svi u istoj prostoriji. Od tamo i curice od devet godina odmah žele otići. Od tamo svi žele otići, ali ih nitko ništa ne pita. To je najgori slam u Hrvatskoj. Prilično sam sigurna da odavno ne bi postojao da tamo ne žive Romi. Stalno ponavljamo da se radi o siromaštvu, a ne o "kulturi" ili "mentalitetu". Da bismo na to ukazale smo i radile na ovoj temi, a upravo rasizam koji viče "takva je njihova kultura!", omogućava da se održava takvo stanje.
ANA: Da smo Barbara, ti i ja odrasli u Vrtnom putu, ne bismo bili isti ljudi. Ja ne bih išla u muzičku školu niti bih se mogla baviti fotografijom jer si to jednostavno ne bih mogla priuštiti. Tu se prije svega radi o siromaštvu iz kojeg se ljudi ne uspijevaju izvaditi, kao iz nekog začaranog kruga.
Imate li problem i kako ga razrješavate kada kao (za potrebe okrutne identifikacije )Hrvatice, bjelkinje pristupate toj temi i morate ju estetizirati, prilagoditi mediju i institucijama?
ANA: Nisam namjerno htjela politički promišljati rakurse mojih pogleda. Htjela sam otići na teren nepripremljena i odreagirati intuitivno i emotivno na ljude koje ću sresti i na prostore u koje ću zakoračiti. Kada smo išle na prvi teren, nisam imala nikakav koncept niti ideju što ću raditi. Jesam fotografirala prazne prostore ali te fotografije, barem za mene, pune su ljudske prisutnosti. Jer upravo su ljudi koji su nas tamo dočekali ono što je na mene ostavilo najjači dojam. Djeca koja su znatiželjna i zaigrana, roditelji koji su zabrinuti ili očajni. Fotografirala sam njihove domove upravo s emocijom koju su oni probudili u meni. Utoliko, nije me zanimala estetizacija, već taktilnost.
BARBARA: Ta pozicija – ne-Romkinja koje se s terena vraćaju u svoje više-manje komforne živote u kojima u dijapazon problema ne ulaze nedostatak kupaonice, vlastitog kreveta i obroka za taj dan – proizvodi i ljudsku i profesionalnu nelagodu, i o tome smo Ana i ja dosta razgovarale, a nekada zbog toga i zajedno šutjele. No iz ugodne pozicije se malo toga mijenja, ugoda podržava status quo, dok nelagoda tjera na promjene i na razmišljanje kako i zašto nešto radite. I ako radite pažljivo, sa znanjem i razumijevanjem teme kojom se bavite, onda mislim da imate ˝pravo˝ raditi, da to ne morate zaslužiti bojom kože ili bilo kojom drugom karakteristikom koju dijelite s onima s kojima radite. I razumijem i podržavam aktivističke zahtjeve da se žene bave ženskim pravima, Romi romskima, gej ljudi gej pravima, ali je prvenstveno važno kako se radi. Ako u našem radu postoje "slijepe pjege" proizašle iz našeg društveno-ekonomskog statusa, onda imamo problem, a ne samo zbog činjenice tog našeg statusa. I da, ovu temu nismo ničemu i nikome prilagođavale, radile smo onako kako smo smatrale da treba.
Što vas je inicijalno zanimalo prikazati, ispričati? A što vam se čini da je zapravo prikazano, ispričano? Je li velika razlika?
ANA: Izložbom je zabilježena upravo interakcija nas i obitelji koje smo upoznale. Neka promjena koja se tim susretima dogodila u nama i u njima. Iako će okolnost ostati nepromijenjene još neko vrijeme, ipak se nešto dogodilo, pomaknulo. Na mene su ti posjeti romskim naseljima jako djelovali. Bilo je dana kad bih se s terena vraćala kući zbilja deprimirana i bez nade, kao da sve što možemo pokušati nema smisla ni učinka. A onda opet, kada napravite izložbu i dobijete reakcije, pitanja, diskusije, vidite da se nešto ipak pokrenulo, da se barem govori i razmišlja o poziciji te djece i njihovih roditelja. I to je neki mali korak naprijed.
Kako tumačite recentan grozomoran događaj – smrt djevojčice? U smislu i medijske reprezentacije istog, ali i tretmana potkapacitirane struke – socijalnog rada?
BARBARA: Podatak da se radi o romskoj curici objavio je samo desničarski medij Narod.hr, dok je portal Teleskop objavio fotografije roditelja. To su ozbiljna kršenja novinarskog kodeksa i ne želim te podatke uzimati ni kao nužno točne, a relevantni svakako nisu. Osim ako se ne pokaže da socijalni radnici drugačije reagiraju u slučajevima zlostavljanja romske djece, kao što imam informacije da policija ne shvaća jednako ozbiljno prijave nasilja nad Romkinjama kao i nad ne-Romkinjama. Dobro se sjećam prvog posjeta romskom naselju prije 15-ak godina: upoznala sam roditelje čije je dvoje djece poginulo u požaru koji je zahvatio daščaru u kojoj su živjeli. Socijalna služba je toj obitelji dala taman toliko novca da ponovno mogu podignuti onakvu potleušicu u kakvoj su im djeca izgubila život.
ANA: Ja tumačim taj događaj kao wake-up call. Svima koji na bilo koji način participiraju u donošenju odluka kojima kroje budućnost jednog djeteta. Od premijera, preko ministra do socijalnih radnika te nas koji ćemo danas-sutra zaokružiti neko ime ili ideologiju na glasačkim listićima ili davati izjave u medijima i tako utjecati na javno mišljenje. Zakone i mjere treba prilagoditi maksimalnoj dobrobiti djeteta, a ne da dijete pati godinama jer sustav uporno daje tisuću i jednu priliku biološkim roditeljima, zbog čega je posvajanje u Hrvatskoj križni put koji izdrže samo najuporniji, a udomiteljstvo lutrija jer kao udomitelj ne možeš garantirati sigurnost i stabilnost djetetu pošto ti ono u svakom času može biti oduzeto i pod upitnim kriterijima vraćeno biološkim roditeljima. Čini mi se da je to inzistiranje na biološkom imperativu i prebacivanje odgovornosti na biološke roditelje zapravo izbjegavanje sustava i struke da preuzme tu odgovornost na sebe.
