Moja sestra, serijski ubojica", debitantski roman nigerijske književnice Oyinkan Braithwaite (1988.) samo je naizgled lagana, nitima crnog humora ojačana trilerska priča o prekrasnoj i pokvarenoj dvadesetogodišnjakinji Ayooli čiji zločini, svirepa ubojstva muškaraca čije se pažnje ljepotica zasitila, ostaju nekažnjeni zahvaljujući znanju i odanosti starije joj i neuglednije, ali odgovornije sestre Korede, ujedno i pripovjedačice ove neobične priče.
No u Lagosu rođena autorica, čije je djetinjstvo oblikovano silnicama dvaju velikih, a tako različitih gradova - glavnog nigerijskog i glavnog britanskog u kojem je s obitelji živjela do rođenja najmlađeg brata 2001. godine, u tu je priču uplela suptilan prikaz, kako nigerijskog društva tako i položaja što ga u njemu danas zauzimaju žene pa višemilijunsku prijestolnicu raskrinkava kao mjesto na kojem se, uz ostale potrepštine, kao dio osnovne opreme u ženskoj torbici mora naći i zviždaljka protiv silovanja.
Braithwaite, koja je pravo i kreativno pisanje diplomirala na engleskim sveučilištima, a iskustvo rada u književnoj industriji kalila u maloj nigerijskoj izdavačkoj kući, u ovom se romanu u koštac hvata i s reprezentacijom svijeta u kojem ništa osim vanjske pojavnosti nije važno, dekonstruira standarde ljepote i prikazuje ulogu što je Instagram ima u poimanju suvremenog svijeta. Njezina su kratka poglavlja i gotovo nehajni opisi suptilna kritika reprezentacije u kojoj ništa osim "lijepog" nije važno, a pitanje može li se lijepo lice izvući s krvavim rukama vrišti sa svake stranice. Sve nas je to zainteresiralo dovoljno da autorici postavimo nekoliko zanimljivih pitanja.
Vaš je životopis obilježen neprestanim putovanjima između Nigerije i Velike Britanije pa ste čak i svoje formalno obrazovanje stekli u inozemstvu. Kako se utjecaji različitih kultura upisuju u vašu osobnost i je li kulturna dualnost u Nigeriji česta?
- Nigerijci su, najvjerojatnije zbog kolonizacije, oduvijek održavali čvrstu vezu s Engleskom i Sjedinjenim Američkim Državama, stoga niti moje iskustvo življenja i studiranja izvan Nigerije nije jedinstveno i mogu sa sigurnošću utvrditi da su život u Nigeriji i Engleskoj, kao i konzumiranje engleske, američke i nigerijske književnosti, snažno utjecali na moju kreativnost.
No, vjerujem kako, ponajviše zbog utjecaja globalizacije, više nije moguće uprijeti prstom u neko umjetničko djelo i sa sigurnošću reći kako je na njegov nastanak utjecao rad nekog drugog umjetnika ili samo i isključivo nekog određenog drugog mjesta. Primjerice, iako nikad nisam zakoračila na japansko tlo, gledam toliko japanskih animea da ponekad razmišljam o načinu na koji su ispripovijedane i pokušavam osmisliti kako ono što kod njih volim uklopiti u svoje pisanje.
Kako je izloženost dvjema tako snažnim i vrlo različitim kulturama utjecala na vaše pisanje? Je li bila dar ili opterećenje?
- Mislim da je dar, svakako mislim da je to dar. Što ste većem broju kultura i jezika izloženi, to će ljepši i svježiji, a nadam se i pronicljiviji, vaš rad biti.
Studirali ste pravo i kreativno pisanje. Vrlo neobična kombinacija. Kako ste došli na ideju da studirate na ta dva fakulteta?
- Bio je to kompromis. Moji roditelji nisu baš zagrizli za ideju da im najstarija kći studira englesku književnost ili kreativno pisanje. Iako sam, srećom, u konačnici uživala i u tom studiju, pravo je na početku bilo moj način pristajanja na kompromis. Doduše, nisam baš sigurna da danas koristim mnogo od onoga što sam za tog studija naučila.
Prije nego što je vaš debitantski roman osvojio top liste, neko ste vrijeme radili kao slobodnjakinja. Koliko vam je korisno bilo to iskustvo?
- Kroz slobodnjačke sam angažmane napredovala, postajala sam sve boljom urednicom što mi je naposljetku pomoglo i u sadašnjem, samostalnom književnom radu. Također, pomoglo mi je da dostojanstveno primim povratne informacije, ma kakve one bile jer sam se nalazila s druge strane i znam koliko napora može iziskivati rad s osobom ili, još gore, za osobu nesposobnu podnijeti kritiku.
Promatrano kroz to iskustvo, biste li rekli da je disciplina važna koliko i inspiracija? Što radite na dane kad inspiracije jednostavno nema?
- Definitivno smatram da je disciplina čak i važnija od inspiracije. Budete li čekali na inspiraciju, moglo bi vam se dogoditi da i po dvadeset godina iščekujete pravi trenutak za pisanje one jedne, najvažnije knjige što neki pisci mogu smatrati ispravnim, ali nije putanja kojom želim da se moja karijera kreće.
Postavljanje ciljeva pomaže pa čak i kad nisam pretjerano inspirativna nastojim ostvariti ono što sam tog dana postavila pred sebe. Rezultat, naravno, može biti manjkav, ali manjkavosti možete urediti. Praznu stranicu ne.
Bili ste i pomoćnica u uredništvu jedne male izdavačke kuće. Što ste ondje naučili, a primjenjivo je na ono čime se danas bavite?
- Uređivanje je teško. Beskrajno cijenim svoje urednike i nastojim im ne otežavati taj ionako težak posao jer stvarno iznimno suosjećam s njima.
"Moja sestra, serijski ubojica" do ekstrema je dovedena priča o sestrinskoj odanosti. Kažu da nema složenijeg odnosa od onog između majke i kćeri, no koliko je složen sestrinski odnos?
- Odnos među sestrama može biti složen, neprobojan i prekrasan. Ponekad želim dobro protresti svoje sestre, ali istovremeno bih za njih dala svoj život. S druge strane, učinila bih isto i za svojeg brata…
U knjizi, također, dajete naslutiti kako je nasilnička crta upisana u genetski kod. Kako je onda iskorijeniti?
- Ta tema i mene strašno zanima i pobuđuje moj autorski interes. U "Mojoj sestri, serijskom ubojici" pokušala sam istražiti tu ideju, pronaći odgovor na pitanje je li nasilje naučeno ponašanje ili je upisano u genetski kod pojedinca? Može li biti kombinacija tih dviju stvari? Bojim se da još uvijek nemam odgovor na to pitanje.
Obje su vaše junakinje vrlo snažne žene i ne ovise o muškarcima. Kakav je stav društva prema takvim ženama? Trebaju li mu? I biste li, u tom smislu, svoj roman nazvali "feminističkim"?
- Doživljavam se kao feministkinju i mislim da će se moji stavovi uvijek zrcaliti u mojim radovima, ali nikad ne započinjem rad na nečemu razmišljajući kako to mora biti natopljeno feminizmom. Uživam pisati o snažnim, neovisnim, neobičnim, nasilnim, upečatljivim ženama. Ne zamaram se time što bi društvo mislilo o njima.
Mlađa sestra Ayoola prekrasna je i šarmantna, vrlo zanimljiva mlada žena. Budući da je ona "serijski ubojica", nameće se pitanje koliko se često lijepi ljudi "provuku" s onime što osobama prosječnog izgleda ne bi pošlo za rukom?
- Mislim da društveno obožavanje ljepote i savršenstva nadilazi granice zdravorazumskog i nipošto nije utemeljeno na logici. Roman je, naravno, ekstreman primjer i ispunjen je pretjerivanjima, ali vjerujem da nije posve pogrešno misliti da lijepi ljudi imaju više prostora za uzmak.
Prema načinu na koji ga opisujete, odrastanje djevojke prosječnog izgleda u nigerijskom, kao niti u mnogim drugim društvima, nije jednostavno. Moraju li takve djevojke ranije odrasti, biti pametnije, ozbiljnije, pouzdanije? Zašto, kao društva, toleriramo takva ponašanja i znači li to da lijepe djevojke ne moraju posjedovati sve navedene kvalitete?
- Svi u svojoj bližoj ili daljnjoj okolini imamo poznanike koji su "smiješni", "zabavni", "pametni" ili "čudnjikavi" i te se etikete na muškarce lijepe u jednakoj mjeri kao i na žene. Čest je slučaj da osoba od društva proglašena "neprivlačnom" mora naći drugi kanal za uklapanje u to isto društvo i nešto čime će se predstaviti, izdvojiti. S druge strane, smatraju li vas privlačnom, ljudi često i neće očekivati da im, osim ljepote, možete ponuditi još nešto. Ljepota je dovoljna, a sve iznad toga smatra se nepravednim. To je moje vrlo skraćeno mišljenje jer bih o ovoj temi mogla govoriti satima.
Zašto se ljudski razum još uvijek dade zavesti prelijepom vanjštinom, zašto često ne vidimo dalje od pojavnosti?
- Mislim da je najkraći mogući odgovor – jer smo svi jako plitki.
Dotičete se i općenitih standarda ženske ljepote i uloge što ju kozmetička industrija igra u njihovu formiranju. Zanimljiv je moment u kojem starija sestra šminkanje uspoređuje s korištenjem osvježivača nakon velike nužde – oboje "smrde kao namirisano govno". Je li doista tako? Kad je u pitanju rasprava o prirodnom izgledu nasuprot korištenju šminke, gdje se vi svrstavate? I što je uopće "prirodan izgled"?
- Nisam više sigurna u to što se podrazumijeva pod "prirodnim" i što znači "prirodan izgled". Interpretacija tog pojma jest koliko i ljudi koji o njemu promišljaju. Ali jedno vam sa sigurnošću mogu reći – nitko nije savršen. Tjelesno savršenstvo ne postoji jer nismo skulpture i naše nas mane čine jedinstvenima. Mislim da svatko od nas proživljava dane nezadovoljstva nad svojim izgledom i tad bismo željeli biti netko drugi ili nešto drugo, na to nitko nije imun.
Zanimljiva je i scena u kojoj se starija sestra na poslu pojavljuje potpuno našminkana, a kolegice zaključe kako je sigurno našla dečka. Je li to jedini razlog za uređivanje? Zašto ono ne bi moglo biti samo zbog ženskog zadovoljstva, a ne zbog promatračevog užitka?
- Neke žene žele lijepo izgledati kako bi ugodile sebi, a druge kako bi ugodile promatračima. Mislim da to što navodite nije općeprihvaćeno mišljenje niti pravilo; pretpostavljajući da se uređuje isključivo zbog muškarca, Koredeina kolegica prikazuje vlastiti način razmišljanja i ispoljava samo vlastite predrasude.
Čini mi se i kako kritizirate instagramizirano društvo koje ljepotu cijeni iznad svega. Kako se odjeci instagramizacije odražavaju na nigerijsko društvo? Jesmo li svi postali površna, sobom i slikom o sebi opsjednuta bića?
- Da, mislim da ova ideja o savršenstvu može biti vrlo problematična, posebno za mlađe generacije čiji se setovi vrijednosti, ideali i načini poimanja svijeta oblikuju u takvim nerealnim uvjetima.
Kakav je položaj žena u nigerijskom društvu? Je li ono za njih sigurno, koliko je mizoginije upisano u njegove strukture i je li vaš roman samo do ekstrema doveden primjer radnji što ih žene moraju poduzimati kako bi se zaštitile?
- Voljela bih da je moj roman samo ekstreman primjer, ali svakodnevno nailazim na sve užasnije priče o zlostavljanju i seksualnom nasilju nad ženama u mojoj zemlji i izvan nje. Dobro je što se o toj temi sve više razgovara, naravno, ali mislim da bi zakoni po tom pitanju trebali biti mnogo oštriji.
