Bogomir Doringer, intrigantni beogradski umjetnik s prebivalištem u Nizozemskoj, već godinama, tijekom svoje vrlo uspješne karijere, poput legure mijenja umjetničke oblike. Ono što je najvažnije, gotovo nepogrešivo prati duh vremena i nikada ne dopušta ravnodušnost. Nakon studija sociologije u Beogradu obrazovanje je nastavio u inozemstvu, gdje je i diplomirao na Akademiji Gerrit Rietveld u Amsterdamu. Nekoliko godina kasnije završio je MA program na nizozemskoj Filmskoj akademiji. Tijekom umjetničkog razvoja bavio se raznoraznim istraživanjima u okviru doktorata na Sveučilištu primijenjenih umjetnosti u Beču, a izdvaja se projekt ˝I Dance Alone˝, usmjeren na forme clubbinga iz ptičje perspektive kao ogledalo društvenih i političkih promjena. Čak dva puta bio je nominiran za bijenale umjetnosti u Veneciji, gdje je trebao predstavljati Srbiju sa svojim radom ˝Hospitality˝. Između 2012. i 2015. autor je i kustos međunarodne serije izložbi i događaja koji se bave društvenim značenjem osobne slike pod naslovom ˝Faceless˝. Trenutačno radi kao kurator i vođa odjela za istraživanja i edukaciju muzeja Nxt iz Amsterdama, inače prvog muzeja u svijetu koji je posvećen novim medijima. Budući da često kroz svoje radove i istraživanja koristi priliku postavljati važna pitanja, čini se da je i ovaj intervju iskoristio mnogo više za uspostavu pitanja nego odgovaranje, što je svakako rezultiralo zanimljivom samorefleksijom, nalik ozbiljnim priznanjima sa psihijatrijskog kauča ili direktno iz crkvene ispovjedaonice.
Bogomire, kako ste? Što vam ne da mira ovih dana?
- Imam tu mogućnost i neku vrstu luksuza konačno se pozabaviti sobom i popraviti svoje tijelo koje je prošlo sve i svašta, proteklih sada već, evo, 40 godina. Zapravo, zanimljiv je taj odnos privatnog i javnog prostora, jer ja do sada zapravo nikada nisam imao privatni prostor. Međutim, ovih dana se navikavam da sjedim, ležim, čučim, klečim, trčim, i to ponajviše u svom stanu, odnosno kući. Također je zanimljivo kako dosad nisam razumio što znači privatni prostor i sada počinjem i to učiti. Mogu reći - jako mi odgovara vrt o kojem se uvijek govorilo na obiteljskim ručkovima s nekom dozom podsmijeha. Naime, žena od koje sam naslijedio posjed njegovala je svoj vrt još od pedesetih godina i jako je lijep osjećaj da je to netko sve postavio za tebe, ali je i neka vrsta odgovornosti. Treba naglasiti da ovo čudno vrijeme provodim u Nizozemskoj, što se može reći da je i dosta cosy, jer ova zemlja zapravo i s koronom i bez nje izgleda isto. Njihov način života je, čini se, uvijek pod nekim maskama, uz distancu i na biciklu.
Imate zanimljiv životni put - od modnog dizajnera, kuratora, performera, istraživača, pa sve do profesora i predavača teorije suvremene umjetnosti. U kojoj ulozi sebe najviše pronalazite?
- Ne mislim da je riječ o različitim ulogama, uvijek je ista. Uglavnom se bavim jako kompleksnim istraživanjima, koja su naprosto komplicirana i zahtjevna i ne mogu se sažeti u jedno umjetničko djelo. Ono samo po sebi meni nije dovoljno, u smislu, ne zanima me produkcija umjetnosti kao takva, želim proizvoditi znanje. To se ogleda u tome što kroz svoj rad eksperimentiram i važno mi je saznati što ja prije svega mogu naučiti, što je relevantno za društvo u kojem stvaram, na koji način moj rad svim ostalim oblicima, umjetnošću, aktivizmom, društveno-znanstvenim istraživanjem, zapravo je nešto što je počelo bavljenjem modom u Srbiji.
Čini mi se da se vaš rad može tretirati kao perfektna provokacija. Još otkad ste svinje istjerali na scenu tijekom svoje modne revije u Beogradu, preko ukradene stolice iz muzeja, pa sve do poigravanja s najrazličitijim stereotipima postmodernizma, vi uglavnom prodrmate sredinu u koju dođete. Radite li to namjerno ili pak mislite da je to vaša priroda?
- Hm… Što se tiče tih svinja, to je bila namjerna provokacija. Ali mislim da to, prije svega, ima veze s godinama, ali i sa samom školom. U to sam vrijeme bio obrazovan lokalnim sadržajem, bio sam izložen pop-kulturi i medijima koji su prije svega lokalni. Provokacija je u to doba bila nešto što sam naučio ili jednostavno mislio da tako mora biti. Kad imaš 21 godinu, jednostavno si ljut i drugačiji, ne daj Bože da si normalan, uostalom znaš kako to ide…
A rad kojem ste sada posvećeni?
- Ne mislim da je taj rad toliko provokativan, prije bih rekao da je izazovan, jer meni je uvijek bitno da na pitanje koje postavljam odgovor može ponuditi svaki pojedinac ili grupa, ako uopće želi odgovoriti. Ili ako ne želi, da ih barem potakne na odgovor. Ne želim provocirati ljude, jer mislim da je taj koncept dosta zastario. Svaki projekt na kojem radim došao je iz neke intimne opservacije, sa željom da se istraži kroz različite metode. Mislim da sada, u 21. stoljeću, zahvaljujući tehnologiji i zanimljivim interdisciplinarnim istraživanjima i rezultatima, svaki umjetnik lako može provjeriti, unaprijediti svoje ideje i na različite načine doznati što je istina i ima li njegov ili njezin rad veze s realnošću ili je pak plod neke frustracije i slabosti.
Vaša izložba "Faceless", koja je obišla svijet, bila je jako aktualna i prije nekoliko dana. U kontekstu novih okolnosti u kojima živimo, mislite li da zaslužuje neki nastavak?
- "Faceless" (ili Bezličje) je projekt koji prati ritual maskiranja u modernom društvu i za početak uzima događaje u svijetu nakon 9/11, i to s razlogom, jer u to vrijeme islamofobija dobiva još jedan dodatni boost i mediji sve više inzistiraju na toj različitosti društva, s obzirom na to da je burka dosta prisutna, kao i teroristička maska. I meni je bilo zanimljivo na koji se način ta slika iz medija transformira i kako umjetnici rade s tom temom. A onda imamo sljedeći bitan trenutak, kako internet postaje sve dinamičniji, slike se mijenjaju, slike se dijele bez konteksta, nisu često potpisane… S tim u vezi, ovaj projekt sublimira i promatra na koji način ljudi reagiraju na slike i kako te slike u medijima postaju dijelom naše realnosti. To je bitna paralela između ilegalne stolice, gore spomenutog svinjca i mode uopće, jer mene uvijek zanima na koji način individue i kolektiv svjesno ili nesvjesno reagiraju na nešto. "Faceless" je vid protesta i simptom ratova i konflikta proteklih 30 godina. Zanimljivo je kako projekt prati razvoj maske, ali i gubitak privatnosti koji dolazi kroz društvene mreže. Javni prostor postaje normaliziran i kontroliran, stoga "Faceless" okuplja više od 100 umjetnika i dizajnera koji svi imaju nešto zajedničko, a to je da je lice uvijek maskirano ili uništeno ili nije prikazano ili je skriveno ili pokriveno. Mi danas živimo u društvu gdje je maska na neki način svima neophodna i forma je zaštite. Mislio sam da će projekt biti gotov 2013., međutim svake godine on ima svoje nove momente - fake media, meta humans, digitalni filteri, protesti u Hong Kongu, Covid-19 i cijelo to maskiranje koje se događa između lica i kamere je nešto što kontinuirano dopunjuje projekt. Ono što je zanimljivo kod "Facelessa" je što on na jednom mjestu spaja toliko različitosti, jer okuplja razne umjetnike, dizajnere, aktiviste, poznate i nepoznate ljude, istraživače oko teme koja nam je svima bitna, sloboda našeg lica. "Faceless" je 2018. postao jedna lijepa knjiga.
Čemu pokušavate podučiti svoje studente i kakve im lekcije dajete izvan klasičnih predavanja? Što je najvažnije što trebaju znati prije nego zakorače u svijet umjetnosti?
- Nemam predavanja u onom klasičnom smislu. To izgleda tako da uglavnom govorim ili predajem isključivo o svojim projektima, trudeći im se objasniti sve faze prolazeći kroz razna poglavlja i procese. Govorim o produkciji, metodologijama, problemima, odgovornosti, nedoumicama… Svašta se tu ispriča. Često je moj zadatak kako pripremiti studente za ono što ih čeka poslije diplome, ponuditi im savjete ili alate da bi se dalje mogli nastaviti baviti onim što žele ili vole. U vrijeme krize, čini mi se, često me zovu kao nekog tko može promijeniti narativ predavanja i oblik edukacije koji su dosta vezani za takve vrste institucija. Drago mi je da su moja predavanja bitna kako studentima kreativnih disciplina tako i studentima prava, ali i gradskim tijelima u samoj EU.
Dosta se često bavite migracijama kao temom, imate li osjećaj da će nomadski način života koji je dominirao u umjetničkim krugovima naglo nestati? Sada možete biti nomad a da ne napustite svoju sobu - slažete li se?
- Migracija je ustvari neka forma koreografije, odnosno kolektivnog kretanja. Migracije nikada nisu slučajne, već se događaju jer se negdje nešto događa, uvjeti se mijenjaju, to može biti i minimalno, poput obiteljskih uvjeta, ali svakako migracija zahtijeva promjenu. Naravno, osobno to sagledavam i sa strane plesa, jer primjerice raveovi u Europi postali su bolji otkako je počela migracija iz Sirije. Mi smo ˝igrali˝ bolje za vrijeme devedesetih nego poslije. Ja to zovem ples urgentnosti. To je ples koji se javlja u vrijeme osobne ili kolektivne krize i za cilj ima ojačati pojedinca ili grupu. Ti plesovi nisu stalni, ali su način preživljavanja, a tu je i korištenje plesa kao rituala. Mase ljudi su kao oblaci. Najavljuju promjenu vremena.
Ne drži vas mjesto, idete iz grada u grad, gotovo da ste neuhvatljivi. Ali, ovako osobno, koji vam je grad u kojem ste živjeli dosad najviše odgovarao i zašto?
- Znate, ja nikada ne sjedim na tulumu, tako da ne želim sjediti ni u jednom gradu, jer nijedna zemlja nije savršeno mjesto. Svaki grad ima svoju patologiju. Svaka zemlja ima svoje skrivene zločine, tajne, strahove. Jedini način da se svijet sagleda i da se nađe nekakav mir je zapravo kroz putovanja. Ili uz knjigu ili avionom, a odnedavno sam dosta i u virtualnoj realnosti. Često putujem sam i jako mi je važno da tjelesno osjetim prostor, zajednicu, ulicu, grad. Prvo što učinim kad negdje dođem jest da provjerim gradski prijevoz, klubove, ali potom moram otići i do McDonald'sa.
Zašto McDonald's?
- Pa, taj restoran se nalazi u svim velikim gradovima, trebalo bi sve biti uvijek isto, ali ipak nije. Nisu uvijek isti ljudi zaposleni, nije uvijek ista gostoljubivost, nije isti dizajn, ni kvaliteta (ako se može nazvati kvalitetom). Iako je to restoran koji je trash, zapravo nije isto. Kod nas, primjerice, imate ljude koji su studirali japanski ili pravo, a rade tu, a u Americi vas pak mogu upucati, i to pod lošom rasvjetom. Kroz McDonald's uvijek znate u kojem je stanju zemlja.
S kim plešete danas, u okviru ovih suludih okolnosti globalne pandemije? Ili se i dalje držite naslova svojeg rada "I dance alone"?
- Zanimljivo je da što se više bavim plesom, manje plešem. To možda ima i veze s tim da se moje tijelo promijenilo, uostalom ja sam se promijenio. Možda i što su droge ostale iste (smijeh). U svom radu uvijek se bavim kolektivom i masama i ljudima te moram priznati da su mi prostori s puno ljudi postali užasno stresni i neugodni. Osjećam i neku vrstu straha i nemira u tim prostorima, pa sada pokušavam razumjeti što se to sa mnom događa. Da ne završim kao Jelinek s agorafobijom.
I za kraj, što je bilo s onim stolcem koji ste ukrali iz muzeja prije?
- Konačno je kod mene. Ustvari, bilo je više stolica i onda sam ih samo rasporedio po različitim geografskim lokacijama. A i nekim ljudima koji su mi pomogli da budem ovdje gdje jesam htio sam zahvaliti upravo kroz te stolice. Evo, da otkrijem, stolica ima ukupno pet, jedna je ovdje, dvije su u Srbiji i još jedna je u Nizozemskoj. A za jednu ne znam gdje je. Možda se pojavi kao neka arheološka iskopina za par stotina godina.
Ne propustite ljetno izdanje magazina Gloria Glam i na dar masku za lice La PIEL LAB
