U ovomu je razgovoru izbjegla nepopularnu "svakidašnju jadikovku" koju svi dobro znamo, a koju danas apstrahira naprosto kao kontekstualnu zadatost političkog pejzaža našeg posttranzicijskog društva. Nakon školovanja u Hrvatskoj i Americi, svoju prekarnost više ne konotira kao neki poseban hendikep. Naprosto radi, a budući da ima tu sreću raditi u struci stvari koje voli, od festivala do kuriranja izložbi, pisanja i uređivanja raznih autorskih projekata i monografija, smatra da je još uvijek sretno slobodna u svom poslu. Ona je producentica Animafesta koji ove godine slavi prvih 50. godina života. Ovaj razgovor poveli smo povodom nedavno otvorene izložbe "ANIMAFEST ZAGREB 1972 – 2022" te ususret samom festivalu koji će pored brojnih retrospektivnih filmskih i popratnih programa posvećenih 50. godišnjici Svjetskog festivala animiranog filma – Animafesta Zagreb koji će se ove godine, od 6. do 11. lipnja, predstaviti ponajboljim novim naslovima iz cijeloga svijeta.
Z... znači Zagreb je 50. godina s nama. Kako stari, a kako se pomlađuje? I koliko mu je teško održati se na životu?
- Pola stoljeća, kako to gordo zvuči! S jedne strane 50 možemo kvalificirati respektabilnom brojkom koja govori u prilog nečije ozbiljnosti i zrelosti a s druge, možda smo doista tek negdje na pola puta. Ovisi kako tko već gleda na pedesetogodišnjake. Budući da smo Animafest i ja gotovo pa "generacija" volim utvarati da imam posla s festivalom "u najboljim godinama". Dakle, ne samo da se "dobrodržeći" gospon' festival tek "održao" na životu nego je uspješno preživio svakojake izazove. Pod izazovima često svi mi koji radimo u kulturi mislimo zapravo na gomilu problema koje moramo kao organizatori rješavati putem, ali kad problem naraste do razmjera rata, pandemije ili pak razornih potresa, bojim se da je ta riječ potpuno neprikladan eufemizam pa je možda vrijeme da takve "izazove" i više sile prestanemo umanjivati i upravo suprotno - posve jasno nazivati svojim imenom. Da, naš je pedesetogodišnjak svašta doživio i preživio, a da pritom nije izgubio na svježini, važnosti i svjetskoj relevantnosti čime se rijetko koja filmska festivalska manifestacija u zemlji koja je prolazila kroz sličan kontekst može podičiti. Štoviše, da podcrtam: Animafest je još uvijek jedini hrvatski filmski festival A kategorije (statusa) čiji se pobjednik kratkog metra direktno kandidira za prestižnu nagradu Oscar, Američke akademije filmske umjetnosti pa onda i njegov europski pandan - Emile Awards i Annie Awards, nagradu američkog ogranka ASIFA-e Hollywooda, a to je iznimno bitno. Naime, od raspada države i rata devedesetih kada se nije znalo niti hoće li će se uopće moći održati u Zagrebu, pa sve do recentnih velikih i doslovnih potresa koje je doživio 2020. kada je, nota bene, ostao bez svog dugogodišnjeg ureda na Novoj Vesi 18 i bio prisiljen urgentno spašavati svoju arhivu i u roku od par tjedana preseliti se na novu adresu, Animafest je sve to uspješno prebrodio. Naravno, bilo je tu i drugih "izazova" od kojih svakako treba istaknuti i onu nesretnu 2019. kada smo samo deset dana pred festival - s naglim zatvaranjem Kina Europa ostali bez glavne kino lokacije i bili smo prisiljeni reprogramirati se po alternativnim lokacijama. Kao jedini nacionalni festival A kategorije, i ujedno i drugi najstariji filmski festival posvećen isključivo animaciji na svijetu koji djeluje u kontinuitetu od svog osnutka do danas, posve svjestan svojeg značenja na svjetskom nivou, Animafest je pokazao visoki stupanj sposobnosti prilagodbe i rada u ekstremno nepovoljnim uvjetima. Imajući sreću da je 1972. osnovan i u prva dva izdanja vođen od rijetko sposobnih ljudi poput Želimira Matka i Milivoja Pogrmilovića koji su uz rad i doprinos velikih imena, domaćih autora koncentriranih oko Zagrebačke škole crtanog filma, kontinuirano pronosili slavu Zagreba po svijetu, festival je postavljen na sjajnim temeljima. Organizirajući ga na premisi festivala "autora za autore" uspjeli su na njemu kreirati atmosferu susreta i dijaloga iznimnih autorskih autonomija. Mada se na vremenskoj vrpci festivala pojavljujem tek 2015. i to gotovo usput, uvjerena da ću se zadržati možda jedno do najviše dva festivalska izdanja, mogu sa sigurnošću potvrditi da me od trenutka kada sam ušetala u Animafestov ured u potkrovlju Nove Vesi 18, festival sa svim svojim ljudima trajno zašarmirao da sam eto i osmo izdanje ovdje radeći upravo na proslavi njegove velike obljetnice.
Kulturno ozračje Animafesta važno je sagledati i u kontekstu geopolitičke pozicije Jugoslavije – žiri je uvijek dolazio iz svih država koje su držale "realnu" moć u svjetskoj preraspodjeli. Rusi i Amerikanci su se sretali u Zagrebu....
- U kontekstu društveno političkih događanja Animafest se stvarno pojavio u politički iznimno pregnantno doba. Kao što je poznato, ljeto 1972. u socijalističkoj Jugoslaviji bilo je dosta napeto jer je SFRJ prolazila kroz jednu od najturbulentnijih faza u svojoj povijesti. Naime, nakon studentskih pokreta 1968., nacionalno senzibiliziranje u Hrvatskoj, a onda i smjena rukovodstava SR Hrvatske krajem 1971. ostavila je dugotrajne posljedice. No tada, početkom 1972. za vrijeme obračunavanja s onima koji su do tada podržavali glavnu liniju CK SKH na čelu sa Savkom Dabčević Kučar i Mikom Tripalom, onda kada su pupoljci "Proljećara" uredno potkresani, u Zagrebu je vladala prilično dešperatna atmosfera. U strahu od mnogih smjena i zatvora, "građanskog rata i ruske intervencije koja bi Jugoslaviju opet stavila pod rusku čizmu", trebalo je dakle, pronaći neki novi koncept. Bila je to, ukratko i generacijska smjena rigidnih politika "stare škole" naspram predstavnika novih, liberalnijih i modernijih stremljenja koje su, unatoč ozbiljnim obračunima, otvarali vrata novog kreativnog procvata u svim sferama pa tako i na filmu. Zagrebačka škola crtanog filma kao jedini istinski svjetski verificiran i relevantan "brend" koji je ikad iznjedrila hrvatska kinematografija nakon Vukotićevog Oscara, učinila je doskora od produkcijske kuće Jadran film najvećeg filmskog izvoznika iz SFRJ. I to je ta čarolija usred koje je na zasjedanju ASIFA-e u Londonu 1969. izglasana odluka da se 1972. u Zagrebu lansira 2. Svjetski festival animiranog filma. Zagreb kao posebno mjesto na karti svijeta na kojoj će na jednom festivalu moći sjediti predstavnici dva politička bloka i na kojem će u istom žiriju moći sjediti jedan Amerikanac i jedan Rus i razmjenjivati svoja mišljenja. Zar nije to sjajno? A znate kako su onda, a nerijetko to i danas političari misle kad se spomenu animirani filmovi? "Ma, to su samo crtići!" A ta je animacija fantastičan medij da se "ispod mnogih radara" progovara kritički o svemu i svačemu.
Mandlek je simbol urbanog identiteta, kakav će biti ovogodišnji?
- Baveći se temom plakata kao nosioca vizualnog identiteta Animafesta i pri tom sondirajući sve dostupne izvore vezane za taj osebujan korpus koji potpisuju redom velika imena od starije generacije poput Zlatka Boureka, Zvonimira Lončarića, Nedeljka Dragića, Pavla Štaltera, Duška Petričića, Borivoja Dovnikovića Borde, Ivana Doroghyja preko (tada) mlađe generacije Joška Marušića, Krešimira Zimonića, Gorana Sudžuke, Dubravka Matakovića, Danijela Žeželja i Stanislava Habjana sve do prvih akademski obrazovanih grafičkih dizajnera poput Damira Gamulina, Tine Ivezić, Ranka Anđelića, Andreja Vučkovića, Aleksandre Mudrovčić i studija Kuna Zlatica koji se sustavno počinju baviti promišljanjem elemenata njegova vizualnog identiteta, od njegovog zaštitnog znaka Z čiji je autor Borivoj Dovniković Bordo do utilizacije festivalske maskote Mandleka, Animafestovi su plakati doista divna tema za obimnije istraživanje. Pišući dakle, stručni tekst na tu temu u velikoj monografiji "50 godina Animafesta", koju planiramo promovirati na festivalu, bavila sam se naravno i porijeklom simpatičnog gospona Mandleka, šarmantnog nosonje s polucilindrom. I tu sam nailazila na svakojake kuriozitete. Osim što se npr. “Mandlek” može naći spomenut u rječniku varaždinskih germanizama, spominje se i u prijavi Dalibora Martinisa za Zagrebački salon 1980. gdje se Martinis u svom "Hommage umjetnosti" bavio jednim sasvim drugim znakom - onim Chromosovim na Trgu Republike. Premda je riječ o dobro poznatom neonskom znaku autora Milana Vulpea za tvrtku Chromos, a koji je prikazivao soboslikara pri radu zanimljivo je da se isti zvao Mandlekom mada ga je navodno veći dio Zagrepčana ipak nazivao i "Dalmatinac" zbog njegovih sporih kretnji. Naš festivalski Mandlek međutim, nema nikakve veze s Chromosovim znakom i mogu sasvim sigurno reći da nije nimalo spor ni lijen. Dapače, onaj kojeg uglavnom poznajemo kao festivalsku maskotu koju je Zvonimir Riba Lončarić uobličio ‘74 tako da je (prema legendi) posudio šešir od lika iz filma "Peti" Pavla Štaltera, svako je novo festivalsko izdanje spremno dočekivao preobražen a ponekih je godina znao i zbrisati na "godišnji" ostavivši nam tek svoj halbec (hälbcilinder/polucilindar) da nas podsjeti na neizostavan gospodski naklon manifestaciji koja traje sad već pola stoljeća. Ovogodišnji Mandlek, dobrodržeći gospon u najboljim godinama spreman je za novu akciju.
Nedeljko Dragić dobitnik je ovogodišnje nagrade za životno djelo, naš umjetnički velikan...
- Nedeljko Dragić istinski je velikan i jedan od najistaknutijih autora Zagrebačke škole crtanog filma. No, moram istaknuti da kao i svaki veliki umjetnik on nije isključivo autor animiranih filmova, mada je po njima možda najviše poznat. Sve one koji nisu imali prilike podrobnije se upoznati s njegovim opusom, svakako pozivam da to učine na ovogodišnjem festivalu gdje ćemo prikazati izbor njegovih filmova. Dragiću je posvećen i poseban dio unutar velikog postava izložbe "Animafest 1972.-2022.: Sva lica festivala". Taj dugo planirani veliki retrospektivni projekt koji zajednički potpisujemo kolegica Vesna Meštrić, Margit (Buba) Antauer i ja otvorili smo u susret samom Animafestu još 12. svibnja, a moći će se razgledati sve do 12. lipnja. Iako je Dragić dakle, zbog iznimnih međunarodnih uspjeha, najviše poznat po svojim filmovima, njegov je umjetnički opus impresivan i kreće se u rasponu od stripa, karikature i ilustracije sve do sjajnih ostvarenja u sferi grafičkog dizajna.
Izložba unutar izložbe ona je Tima Vijakainena koja me oduševila. Portretirao je animatore zatvorenih očiju. Možete li nam malo više predstaviti njegov rad?
- Finski fotograf Timo Viljakainen pravi je biser unutar spomenutog izložbenog postava u MSU. Osobno, nisam otprije poznavala ni njega ni njegov rad jer je riječ o posve samozatajnom umjetniku. Otkrili su mi ga zapravo, u samoj završnici kreiranja izložbenog programa, Olga i Priit Parn, stari znanci i prijatelji Animafesta koji su u jednom od naših mailova po nekim sasvim drugim festivalskih pitanjima, spomenuli autora koji je upravo izdao fotomonografiju s portretima istaknutih svjetskih animatora. Čim sam čula za koncept izložbe "Behind the Eyes the World" (Iza očiju svijeta) odmah me zaintrigirao. I kako to već ide, već smo se u sljedećem mailu upoznali i sve dogovorili i eto nam hrvatske ekskluzive na Animafestu. Naime, riječ je o posve neobičnoj izložbi fotografija - portreta istaknutih autora koje je Viljakainen dugo i posvećeno snimao unatrag 30 godina po festivalima i unutar njihovih studija i to uvijek s istim zahtjevom - da ih portretira tj. da mu poziraju zatvorenih očiju. Upravo na tragu igre kreacijskih zamjena uloga umjetnika (autora, stvaraoca) – promatrača (publike), odnosno onoga koji aktivno stvara sadržaj naspram onoga koji pasivno gledajući prima i percepcijski ga konotira, moguće je iščitati ciklus fotografija "Behind the Eyes the World" finskog fotografa Timo Viljakainena. Fokusiran na ideju hvatanja trenutka kada se zatvaranjem očiju naglo prekida veza s promatračem, onda kada se, po riječima fotografa, "portretirani autor povlači u svoj svijet i svoje misli", kada postavlja svojevrsnu tihu branu preko koje je nemoguće prijeći i doprijeti do onoga o čemu razmišlja, a još manje saznati ono o čemu mašta, Viljakainen svjesno izokreće perspektivu i promatraču nudi mogućnost iskustva onog kojeg upravo gleda.
Na izložbi je i Paul Driessen...
- Osim što će ove godine držati svoj masterclass i ocjenjivati filmove u Velikom kratkometražnom natjecanju kao član žirija, legendarni, za Oscara nominirani nizozemski autor i jedan od pobjednika zagrebačkog festivala animacije, Paul Driessen ove godine ima izložene i radove unutar spomenute velike izložbe u MSU. Riječ je od 22 storyboardsa (knjige snimanja) za film "The Origin of the Sound" za koje mogu potvrditi da su sjajni. Kada sam ih primila u ruke i otvorila dugo sam se i glasno smijala. Driessena osim sjajnog crteža krasi i osebujan crni humor - eto, samo to ću reći kao teaser.
Kako valja raščaravati društveni i kulturni fenomen Animafesta? Od radikalnosti ekspresije do kompromisa...
- Mislim da se taj fenomen može vrlo jasno artikulirati u sferi više puta spomenute sintagme festivala "autora za autore". Ta ga je formula tijekom vremena kvalitetno očuvala od raznih programskih i inih nepoželjnih "skretanja" i uplitanja. Naime, dala mu je jasan pravac prioritetnog vrednovanja autorske autonomije nasuprot svakojakih zahtjeva koji su dolazili diktirani raznim promjenama paradigmi od društveno-političkih (raspad države, kaos rata, promjena valute) do primjerice onih tehničkih - promjene u sastavu i radu selekcijske komisije, prelazak na godišnji ritam, inauguracija novih tehnologija, da spomenem tek neke. Za ilustraciju - pojedinim istaknutim filmskim manifestacijama politički moćnici su 90-ih "vedrili i oblačili" kako im je bilo drago, ukidajući ih utilitarno ili pak programski im se petljajući u smislu hoće li ili ne moći prikazivati filmove iz susjedstva, kao što su to učinili s Pula film festivalom ukinuvši ga ratne godine, a kasnije žiriju određivali koga smiju, a koga ne ovjenčati nagradom. Animafest je zbog svoje iznimne autonomije i njegovanja umjetničkog integriteta spretno izbjegao te zamke. Štoviše, kada se Animafest organizirao ratnih godina 1992. i 1994. njegovo organizacijsko vodstvo nije padalo na ispitu jeftinog politikantstva pa su tako najnormalnije u Zagrebu prikazivani filmovi iz regije, a 1994., onda kada su mnogi to htjeli preskočiti ili ignorirati, Dušanu Vukotiću je dodijeljena Nagrada za životno djelo i postavljena mu je retrospektivna izložba. A upravo je to dio vrlo važnog festivalskog statementa: umjetnost nema granica.
Što nas očekuje na samom festivalu?
- Očekuje nas puno toga. Budući da je gotovo nemoguće sumirati ukratko evo samo nekih naglasaka. Dakle, pored redovitih natjecateljskih programa, pripremili smo opsežan retrospektivni program Zagrebačke škole crtanog filma u pet cjelina, s gotovo 50 filmova (jer bez Škole ne bi bilo ni Animafesta), kao i onaj dobitnika Nagrade za životno djelo Nedeljka Dragića. Potom je tu izbor dvadeset filmova koji su u Zagrebu dobili Nagradu publike – nezaobilazna best of kolekcija koju nitko ne bi trebao propustiti. To su sve sama najveća imena, ali i filmovi koji su svojim humorom, tehnikom ili pričom osvajali gledatelje. Naposljetku program "Iz majstorskih radionica" donosi nove filmove zvijezda animacije s kojima je naš festival kroz godine ostvario poseban odnos. Možemo reći da je Animafestov 50. rođendan naš ovogodišnji tematski program. Ali i suvremena produkcija animiranog filma kao da je i sama željela obilježiti veliku obljetnicu pa smo za naše najprestižnije Veliko natjecanje dobili pravu "zvjezdanu reprezentaciju" u čijim se redovima nalaze i prošli dobitnici Grand Prixa i autori koji redovito izlažu u Zagrebu, poput Špele Čadež, Yumi Joung, Phila Mulloyja, Yoriko Mizushiri, Emme Calder, Marte Pajek, Izabele Plučinske, Juana Pabla Zaramelle, Davida Doutela i Vasca Sa, Pedra Rivere, Tal Kantor i Xi Chena. Neki od njih baš su Animafest 2022. izabrali za svjetske premijere svojih filmova. Naposljetku, tu je i za Oscara nominirana "Bestia" Huga Covarrubiasa iz Čilea. Domaće boje u ovom natjecanju brane Darko Masnec, Branko Farac i Laura Martinović. Inače selekcijska komisija natjecanja kratkog filma u sastavu Margit Antauer, Vesna Meštrić i Daniel Šuljić, umjetnički ravnatelj festivala, odabrala je 47 filmova iz 29 zemalja od više od 900 pristiglih prijava. No tu su još i filmovi koji se prikazuju na natjecanjima dugometražnog, studentskog, dječjeg, hrvatskog, pa VR natjecanje uz panorame i posebne programe - to je stvarno velika i lijepa gomila filmova na festivalu. Dodatne i popratne aktivnosti i događanja povodom 50 godina Animafesta mogli bismo ukratko opisati u trolistu knjiga-izložba-film, odnosno tri velika projekta koja smo započeli raditi prije skoro dvije godine. Svemu tome valja pridodati i svečano događanje 5. lipnja kada ćemo, uoči početka festivala, u Muzeju suvremene umjetnosti proslaviti pola stoljeća našeg najvažnijeg i u svijetu najuglednijeg filmskog festivala priredbom koju će izravno prenositi i Hrvatska radiotelevizija. Nakon događanja, slijedi projekcija novog dokumentarnog filma "Grad animacije" u produkciji HRT-a i režiji Tihe K. Gudac za koji smo scenarij pisali, istraživali arhivu i pomagali u produkciji kolega Silvestar Mileta i ja. Tu je još i promocija opsežne dvojezične monografije "Pedeset godina Svjetskog festivala animiranog filma – Animafesta Zagreb" na preko 500 stranica s više od 20 autora i naravno više puta spomenuta velika izložba u MSU koja osim retrospektivnog pogleda na festival donosi još četiri izložbena postava... Kao i još puno, puno drugih lijepih festivalskih iznenađenja...
