Generacija finalista Nagrade Putar ove je godine u dijapazonu od 1983. i 1989. te ih slučajno ili ne - vežu i slične tematske preokupacije, a one su vezane za pitanje percepcije, dokumenata, interpretacije različitih povijesnih slojeva određenih motiva te interakcije medija koji skupa stvaraju novu poruku, novi izraz upakiran nerijetko u ono što bi se sintagmatski označilo kao "suvremeno očište". Aspekti procesualnosti, participativnosti i arhitekture su također prisutni u dijelu opusa ovih umjetnika koje vam predstavljamo. Oni su redom: Vitar Drinković, Jelena Lovrec, Lana Stojićević i Ivana Tkalčić. Zajednički im je i osvrt na poziciju suvremenog umjetnika koji je zatečen u raznim institucionalnim i infrastrukturalnim nejasnoćama i nedostatnostima preko kojih im ovo društvo (vlast u najdoslovnijem smislu) poručuje da ne razumije njihove potrebe ili ne prepoznaje njihovu ulogu pa i kulturno – društveni status. Ipak, s obzirom na prirodu medija u kojima ostvaruju svoj umjetnički izraz "osuđeni su" na balansiranje između poslova za novac i novca za posao (umjetnički).
Izložba Finalista otvorit će se, 17. lipnja 2021. u 20:00 sati u Salonu Galić / HULU – Split, gdje žiri nakon drugog kruga natjecanja i razgovora sa svakim pojedinim finalistom, treba proglasiti dobitnika/cu Nagrade Radoslav Putar za 2021. Uz dvomjesečni boravak u Residency Unlimited u New Yorku, dobitnik dobiva mogućnost produkcije multioriginala zahvaljujući Galeriji S iz Koprivnice, samostalnu izložbu u Institutu za suvremenu umjetnost u Zagrebu i mjesto u žiriju Nagrade Radoslav Putar u 2022. godini.
Ivana Tkalčić
Ivanu Tkalčić kao umjetnicu zaokupljaju različite, ali u svojoj suštini srodne teme: arhivi i baze podataka, sjećanja, granice između stvarnosti, formiranje misli i identiteta. Početna točka rada u njezinom slučaju može biti prikupljeni objekt, fotografija, dokument, neka informacija, neki podatak. U procesu samog rada to su objekti, dokumenti, sjećanja i priče koje se postavljaju u određeni odnos, relaciju, kojima se daje glas ili barem alternativno tumačenje. Na taj se način materijal transformira, prihvaća, osvještava i mijenja u novi oblik. Na pitanje koje je mjesto suvremenog umjetnika u okviru onog što se zove ili smatra "kulturnom scenom" u Hrvatskoj, u smislu validacije rada, u smislu mogućnosti življenja od rada u tom polju, Tkalčić širi odgovor van granica Hrvatske: "Ne osjećamo se kao dio globalnog društva. Ako publici ponudimo puno podataka o određenom problemu većinom ih ti podaci preplave i još više odvoje od bilo kakve akcije. Mislim da umjetnik i umjetnost tu može učiniti razliku. Umjetnost ne pokazuje publici što moraju učiniti, nego spaja osjećaje s tijelom i umom. Može potaknuti ljude da osjećaju, a ti osjećaji mogu aktivirati razmišljanje ili ih čak pretvoriti u djelovanje. Ona ne samo da povećava kvalitetu života kroz intelektualnu stimulaciju, proširivanjem percepcije i pružanjem osobnog užitka pojedincu nego može biti i pokretač razvoja zajednice kroz poziv na dijalog, pomoć u razumijevanju socijalnih problema i most u povezivanju pojedinca i društvenih zajednica.Tako umjetnici na sceni mogu uključivati i surađivati s publikom na različite načine, otvarajući svoje kreativne procese i dopuštajući sudjelovanje u stvaranju i obostranoj razmjeni."
Trenutno polje zanimanja joj je usmjereno na dva područja, koja se vjerojatno u budućnosti djelovanja budu spojila. Prvo polje interesa se veže na umjetnu inteligenciju, u užem smislu strojno učenje i temu odnosa umjetne inteligencije i etike, odnosno kako će umjetna inteligencija utjecati na način na koji razmišljamo i djelujemo, na naš koncept autonomije i identiteta, na sigurnost, privatnost, prava pojedinaca i društva.
Vitar Drinković
Vitar Drinković svoj rad opisuje kao istraživanje koje u fokus stavlja osobne i kolektivne percepcije stvarnosti iz aspekta eksperimenta i komunikacije umjetnosti s društvenim, prirodnim, tehničkim i medicinskim znanostima. Korijeni njegove umjetničke prakse su u kiparstvu preko kojeg je došao do interaktivnog spekulativnog dizajna koji ima kritičko-humorističnu te egzistencijalno-humanističku konceptualnu notu. Ukratko, stvara spaljene interaktivne umjetničke aparature, koje je zanimljivo, ali zahtjevno producirati te do krajnjeg rezultata nije siguran hoće li "raditi". Na pitanje je li nužna disperziranost u nekoliko djelatnosti kako bi se moglo živjeti od/s umjetnosti u ovomu vremenu, Drinković nam daje zanimljivu perspektivu: "Svakako je to za mene neophodna strategija, iako i vrlo zahtjevna. Pogotovo u novonastalim okolnostima koje traže ponekad drastične prilagodbe. Osobno radim većinom istovremeno na barem četiri do 6 različitih ideja-projekata koji su obično na neki način vezani uz moje polje bavljenja. Imam sreće da me trenutno zanimaju stvari koje mogu raditi s osobnog kompjutera od kuće". Naime, ove se godine bavi istraživanjem i razvojem vještina u 3D industriji te razvojem novih ideja za radove: od gaminga do produkt (spekulativnog) dizajna što bi volio integrirati u svoju umjetničku praksu u smislu virtualnih interaktivnih instalacija i skulptura, koje bi možda i prodavao za kripto valute (NFT), te bi ih ljudi mogli 3D printati na osobnim 3D printerima.
Jelena Lovrec
Jelena Lovrec bavi se propitivanjem i dokumentiranjem kulturnih i društvenih procesa, u kojima najčešće koristi dokumentarnu fotografiju i video, instalaciju, performans i medij knjige. Ono što je zajedničko svim njezinim projektima jest procesualnost i participativnost, a neposredna komunikacija s ljudima koje sreće u svojim umjetničkim pohodima i dijalozi do kojih dolazi kroz te susrete i druženja ono je što je najviše interesira i sačinjava glavni dio njezinog umjetničkog istraživanja. Na pitanje o poziciji suvremene umjetnice u našemu društvu, spremno odgovara: "Suvremeni umjetnik je u konstantnom pokretu, najčešće na marginama, pokušavajući ih 'pomaknuti'. Upravo te nepovoljne okolnosti s kojima se susrećemo kao umjetnici glavna su inspiracija i tema mojih radova u kojima nastojim 'stvari uzeti u svoje ruke' i pronaći potencijalna rješenja i nove mogućnosti i načine djelovanja, pritom izravno aktivirajući širu zajednicu u realizaciji tih ideja. Na taj način obostrano prihvaćamo i kreiramo nove uloge, koje sa sobom nose i nove oblike odgovornosti. To je dugotrajan i spor proces, pa su neki od mojih projekata, poput Mein Kulturkampf, cjeloživotni, osmišljeni bez krajnjeg rezultata ili svršetka, što potvrđuje da je borba svakodnevna i da joj se ne nazire kraj." Trenutno radi Musaku, svezak od tri kuharice (Eggo, Hot potato, Meat me) koje prikazuju kulturni, politički i društveni složenac naše zajednice. Koristeći tradicionalni format kuharice predstavlja tri marginalne skupine (umjetnici, migranti i penzioneri), što također uključuje i preko 500 zajedničkih obroka sa sudionicima.
Lana Stojićević
Lana Stojićević bavi se svojevrsnim studijima slučaja kojima istražene povijesne slojeve interpretira iz suvremenog očišta. Proces uvijek započinje istraživanjem određenih lokalnih specifičnosti s uglavnom potpuno neizvjesnim rezultatom. Koncept i mediji nisu unaprijed određeni, već proizlaze iz procesa istraživanja. Često koristi medij inscenirane fotografije, ali na način da određene intrigantne lokacije nadograđuje site-specific kostimima, arhitektonskim maketama i/ili rekvizitima. Nerijetko koristi tekstil, a preferira i materijale koji evociraju i nadopunjavaju određene teorijske postavke. Većina njezinih radova vezana je uz arhitekturu jer se radi o slojevitoj temi koja reprezentira društveni kontekst u kojem nastaje. Zanimljivo joj je i proučavanje povijesne slojevitosti određene lokacije, zanima je kakva arhitektura danas nastaje, a kakva propada. "Porazne su suvremene tendencije koje bezobzirno zanemaruju, devastiraju ili ruše arhitektonsku baštinu. S druge strane, dominantni arhitektonski sloj koji danas nastaje na 'domaćem terenu', i koji će u budućnosti reprezentirati trenutačno suvremeno društvo – često je problematičan u smislu uklapanja u okolni prostor, a nerijetko i ilegalno izgrađen, zatim naknadno legaliziran. Da zaključim, teme koje radovima istražujem su – divlja gradnja, prostorne devastacije, arhitektonska i industrijska baština", objašnjava umjetnica. Kroz idućih nekoliko godina planira realizaciju rada u formi autorskog eksperimentalnog filma. Također bi voljela organizirati umjetničko-kustosku rezidenciju i/ili programski voditi galeriju u Splitu ili Šibeniku.
