Helias Doulis rođen je 1993. godine u Grčkoj. Nakon završetka studija filma počinje se baviti fotografijom. Izlaže te svoje radove prezentira u raznim digitalnim i tiskanim publikacijama. Surađivao je s nizom komercijalnih klijenata od kojih je jedan od najvažnijih modna kuća Ralph Lauren za koju je pripremio fotografsku prezentaciju njihove kampanje u Europi i Americi. Umjetnik trenutno surađuje s porno zvijezdom Colbyjem Kellerom, a nedavno je producirao i svoj prvi kinematografski film pod nazivom "The Nest", koji je odista jedinstven i kako je istaknuto - poluautobiografski projekt. Inspiriran je filmovima Pedra Almodovara i Dereka Jarmana, fotografijama Georgea Platta Lynea te poezijom Constantinea P. Cavafyja i Nikosa-Alexisa Aslanogloua. Bavi se queer aspektima nužno konzervativne povijesti umjetnosti. Njegova praksa reflektira političku agendu koja se temelji na prikazivanju golih tijela na skrivenim mjestima; prekrasne, ali spokojne kompozicije evociraju drevne tradicije i naglašavaju kako se queer tijela još uvijek diskriminiraju i iskorištavaju u slobodnom seksualnom izražavanju. Doulis istražuje granice između stvarnosti i fantazije ili, bolje rečeno, stvara utopiju u kojoj su moguće skrivene želje i prohtjevi izvan društvenih konvencija. Primjetio sam ga preko intervjua koji je dao za magazin dazeddigital.com, počeo sam ga pratiti na Instagramu i naprosto sam mu, u jednom trenutku - ponudio intervju koji se razvio u ovo što ćete tek pročitati.
Kako ste došli na ideju da fotografirate u porno kabinama? Možete li objasniti taj vrlo specifičan dio queer/gay kulture?
- Postao sam svjestan postojanja porno kabina vrlo mlad dok sam potajno gledao filmove koje je moj djed skupljao iz nedjeljnih novina. Mama bi ih ležerno posložila u ladicu, a ja bih se ušuljao i gledao ih kad bi ona bila na poslu. Isabelle Huppert u "Pijanistu" M. Hanekea uvijek će za mene biti idol porno kabine, živjeti na rubu života profesionalca danju i života voajera navečer, na ulicama Pariza. Iako u zemljama koje sam do sada posjetio i fotografirao nema gay pornografskih kabina, muškarci su se uvijek sastajali u porno kinima. Bez obzira na to jesu li u braku ili samo znatiželjni, oni su svoje instinkte po navici pretakali u čistu slobodu cruisanja, što je dio razloga zašto sam odlučio uhvatiti ostatke ere koja sada zauvijek blijedi.
Je li to bio dio vaše intimne biografije/ili vaše zajednice? Je li bilo teško predati se ovom projektu? Možete li pričati o tome?
- Imajući tinejdžerske seksualne reference koje su se odnosile na pariške separee, natjerao sam samog sebe da posjetim Pigalleove X shopove i provedem se kroz ono što je nekoć bilo samo udaljeno kino platno. Želio sam iskusiti kako je to masturbirati rame uz rame, među muškarcima koji su dovoljno stari da znaju za Grinder, ali ipak više vole tradicionalna okupljanja. Njihove su oči žudjele za onim od čega su njihova tijela napravljena, što je vrlo fina razlika u odnosu na ono od čega se uglavnom sastoje aplikacije za seks: neispunjene fantazije. Većina mojih radova na filmu i fotografiji su autobiografski ili na neki način povezani s mojim odrastanjem. Separei se možda ne čine kao dio koji će se svidjeti općem ukusu, ali izvorno su povezani s prvim nevinim sjećanjima na gledanje pornografije kod kuće. U početku su neugodni, ali odjednom postaju vaša opsesivna svakodnevica.
Što mislite ili znate, što je sada "seksi" u smislu "mode" među gay muškarcima?
- Iako su gay kultura i LGBTIQ+ umjetničke reference postupno uključene u modne revije ovih dana, još uvijek ima mjesta za više. Od Toma od Finske do Yiannisa Tsarouchisa, figure muške erotike koje će uvijek vladati našim lijepim, ali potlačenim mjestom u povijesti, nisu samo napravljene od seks opreme i čizama, već od njihovog aktivističkog značaja za stvaranje u vremenima kada ih se smatralo mentalno bolesnima, uz tada sveprisutan strah od zatvora. Moja opsjednutost kaubojima dovela me do snimanja obljetničke kampanje RRL-a Ralpha Laurena 2018., gdje sam imao priliku predstavljati modernog gay kauboja kakvim sebe doživljavam. "Seksi" je trenutno jako objektivno precijenjeno, jer svakodnevno idemo prema tome da "mi sami" budemo klasificirani kao privlačni i u modnom i u "ljudskom" smislu.
Na vašim fotografijama vidimo uglavnom muževne dečke. Možete li nam reći nešto više o tome zašto ste odabrali samo tu estetsku/identitetsku perspektivu?
- Ne bih smatrao muškarce koje sam angažirao za svoja snimanja "muževnima", budući da u većini projekata postoji fina mješavina različitih tijela. Korištenje tijela za moj prvi fotografski projekt "Parabyss: A Nurtured Nature" dobar je primjer kako sam počeo raditi sa subjektima koji su bili voljni prikazati tko su doista, kako bi stvorili što autentičnije oblike u prirodi. Moja su se stajališta postupno mijenjala tijekom godina. Pojedince koji se identificiraju kao "ženski" ili "nebinarni", a mogu imati trbušne mišiće ili ne, ugodno je fotografirati. Čitatelji časopisa i dalje su isprovocirani ovakvim tijelima, jer očekuju vidjeti ono što je stereotipno "lijepo" ili objektivno prihvaćeno kao "seksi". Upravo smo u povijesnom trenutku gdje pokušavamo prikazati inkluzivnu raznolikost modela, a to je naša odgovornost da ih predstavimo svijetu.
Što je "seksualna fantazija" kada su u pitanju ovakvi IRL sastanci? Je li to sloboda ili reakcija na represiju?
- Postoji čudan osjećaj "ugnježđenja" među pojedincima koji se srame izlaziti, ili se samo usuđuju seksualno iskusiti i istražiti svoje instinkte kada je u pitanju cruisanje. Od šume do separea, riskirali smo svoje živote za neke kratke trenutke požude koji bi se nekima u početku mogli činiti represivnima, ali su doista ukorijenjeni u spremnosti i volji da budemo slobodni. Okupljanje stranaca različitih pozadina za "A Faggot‘s Destiny" bio je pokušaj ujedinjenja ljudi na rubovima, alternativnoj slobodi, koja je nužno prekrivena nostalgijom. Rekreiranje prizora ere koja sada zauvijek blijedi kako bi se prikazao dio naše kulture bio je dio tog temeljnog motiva.
Postoji, kao što je već napisano, "miris mokraće, muška kolonjska voda, strah od prepoznavanja" – to je ono što publika može "osjetiti" gledajući vaše fotografije... ima li i bijesa, tuge, usamljenosti? Što mislite o tome?
- Razumijem zašto gledatelj ove fotografije, ili većine mojih fotografija, može klasificirati kao barem senzualne, ako ne i samo erotske, ali to je samo jedan od slojeva. Od mog prvog snimanja za seriju "Parabyss: Nurtured Nature", prije gotovo deset godina, želio sam izgraditi sigurne zajednice u kojima bi se subjekti mogli slobodno ponašati dok postaju jedno s Majkom Zemljom. Želim misliti da u svima njima postoji bijes povezan s nadom, dublja potreba za prihvaćanjem i pripadanjem našim širim zajednicama i obiteljima, našim prijateljstvima i očinstvima. Predugo smo odrastali osjećajući se usamljenima, a ne samo jedinstvenima, kao što bismo svi trebali, tako da svakako zaslužujemo jesti iz tog velikog tanjura zvanog "ljubav".
"A Faggot’s Destiny” – naslov dolazi iz vaše pjesme? Recite mi, što općenito mislite o ideji "gay sudbine"? Ja osobno mislim da to sigurno postoji u konzervativnim zemljama... Determinirana i nepropitana i "zabetonirana"...
- Postojimo u svakoj zemlji, bez obzira na konzervativnost ili ne, iako ne vjerujem da možemo u potpunosti preživjeti ili živjeti kvalitetan život temeljen na stvarnim ljudskim pravima u svima njima. "A Faggot‘s Destiny" inspiriran je istoimenom pjesmom koju sam napisao prije nekoliko godina, pod nazivom "η μοίρα του πούστη", koja opisuje kratku ljubavnu aferu dva gay muškarca koji se požudno seksaju iza plavog kamiona u ponoć. Povijesno smo se skrivali iza grmlja kako bismo preživjeli u godinama dok smo bili percipirani kao čista "anomalija", što je dio razloga zašto sam želio prikazati intimnost ovih okolnosti. Instinktivno zajedništvo koje je posljedično ujedinilo zajednicu kada nisu imali drugog izbora osim izaći na vidjelo i "zablistati", još uvijek je jako živo, jer nas vraća na ulice da se borimo za pojedince kojima su oduzeta prava ili nikada nisu ni dana.
Kako je tekao cijeli proces pronalaženja protagonista za snimanje?
- Iako je s godinama postalo lakše, još uvijek mi je izazov savršeno uskladiti modele za svako snimanje. Ne bih baš rekao da svaki put postoji protagonist, budući da je glavni cilj ujediniti tijela i lica i uskladiti ih u konceptima u kojima se osjećaju ugodno sudjelovati. Sklon sam promatrati govor tijela tijekom snimanja kako bih izvukao maksimum svih uključenih i dovesti ih do ruba, gdje ostavljaju svoju "sramotu" iza sebe. Uvijek je zanimljivo vidjeti tko je zapravo voljan biti potpuno prisutan i reagirati s ljudima koje možda vidi po prvi put, ali moraju biti goli jedni pred drugima i komunicirati.
Što drugo možemo očekivati?
- Proteklih nekoliko mjeseci tražio sam mjesta za snimanje drugog dijela serije "A Faggot‘s Destiny" u Ateni, dok sam tražio nova lica s kojima bih radio. Volio bih to proširiti u nekoliko zemalja i učiniti to međunarodnom fotografskom studijom, gdje bih izložio i dijelove naše kulture cruisanja na otvorenom. Također razmišljam o snimanju projekta sa ženskim modelima u sklopu svog časopisa "Pale Blue Nostalgia" gdje selektiram izbor neobjavljenih fotografija nadolazećih ili etabliranih umjetnika iz cijelog svijeta.
