Povjesničarka arhitekture iz Splita Ana Šverko (49) jedna je od sretnica koje krasi zarazna strast prema poslu, pa je uz njezin angažman na nekoliko važnih projekata, poput obnove potresom razorenog Zagreba, i to bio jedan od povoda našem razgovoru. Ana je autorica brojnih stručnih knjiga i zbornika, a već je deset godina znanstvena suradnica u tamošnjem Institutu za povijest umjetnosti "Centar Cvito Fisković" posvećenom povijesti umjetnosti jadranske Hrvatske u mediteranskom kontekstu. U prisnoj suradnji s matičnim Institutom u Zagrebu, splitski Centar važna je platforma za susret međunarodne povijesno-umjetničke zajednice koji je okupio istraživače iz brojnih institucija diljem svijeta. Uz znanstveni rad, posvećena je i organiziranju znanstvenih, stručnih i edukativnih programa, zbog čega je lani dobila državnu nagradu za popularizaciju znanja o dalmatinskoj graditeljskoj baštini sa širokom domaćom i međunarodnom percepcijom. Dok je pričala o njoj omiljenim klasičnim razdobljima, shvatili smo da je antika, renesansa i klasicizam i modno nadahnjuju.
Istaknuli ste da svako vaše istraživanje uključuje i poznavanje mode. Koliko je ono utjecalo na vaš odjevni stil?
- Arhitekt Adolf Loos zapisao je u svojoj knjizi "Ornament i zločin" da bi mu za rekonstrukciju kulture i umjetnosti nekog naroda bilo dovoljno jedno jedino dugme. Moda mi je instruktivna onoliko koliko i bilo koje drugo kreativno izražavanje formom. Na primjer, kad govorimo o klasicizmu, oslobađanje žena od korzeta, krinolina i perika i odijevanje u prozračne haljine te opuštene frizure kao na likovima s grčkih vaza iskazuju težnju za harmonijom s prirodom prema uzorima antike nakon feudalnog apsolutizma. Ako nosim nešto posebno, onda je to uglavnom hrvatska moda, pa tako i za ovu priliku na sebi imam odjeću Branke Donassy, u kojoj mogu od livade do kazališta. Uz nju bih istaknula kao meni posebno bliske i Katarinu Balogh, Natašu Mihaljčišin i slovensku dizajnericu Tinu Šepetavc. Njihova odjeća ima odlike konstrukcije usporedive s projektima u prostoru.
Kao Splićanka, k tome autoritet za područje Dalmacije, kako ste se našli u timu za obnovu graditeljske baštine Zagreba stradale u potresu?
- Institut za povijest umjetnosti odmah nakon potresa u Zagrebu stavio se na raspolaganje za izradu konzervatorskih studija za obnovu stradale graditeljske baštine, baš kao i nakon potresa na Banovini. U centru takoreći radim od njegova osnutka 2010., nakon više godina rada u Konzervatorskom odjelu u Splitu, pa je bilo logično da se uključim u izradu tih studija, zajedno s voditeljem našeg splitskog centra Joškom Belamarićem, mojim najvažnijim mentorom koji je pak bio ravnatelj splitskog Konzervatorskog odjela gotovo 20 godina.
U kojim ste studijama sudjelovali?
- Sudjelovala sam u izradi studije za jedan od donjogradskih blokova koji je odabran kao ogledni primjer za provedbu obnove Donjeg grada. S kolegicom Ivanom Mance napisala sam studiju za palaču Narodnog doma u Opatičkoj ulici, a upravo organiziramo izradu daljnjih konzervatorskih podloga za Gornji grad i Kaptol.
Koje je sve izazove pandemija stavila pred povjesničare arhitekture?
- Najteže nam je pala nemogućnost istraživačkog rada u inozemstvu, a sve drugo je ostalo više-manje isto. Trenutačno radim na nekoliko projekata. Upravo sam dovršila tekst o renesansnim utvrdama u Dalmaciji za zbornik u prestižnom izdanju Brilla, a publiciranje mog višegodišnjeg istraživanja crteža 18. stoljeća s motivima Italije, Istre i Dalmacije započinje tekstom u lipanjskom broju britanskog časopisa The Burlington Magazine. Sudjelujem u znanstvenom projektu Instituta, uređujem dva znanstvena zbornika, u uredništvu sam tri znanstvena časopisa te za jesen organiziram međunarodnu konferenciju i radionicu.
Tko je po vama danas najveći arhitekt, odnosno koje biste građevine izdvojili kao najljepše primjerke suvremene arhitekture?
- Ovogodišnji laureati nagrade Pritzker, Anne Lacaton i Jean-Philippe Vassal, beskrajno su mi bliski. Njihov se posve suvremen rad ne temelji na rušenju starog nego na transformaciji i revitalizaciji postojećeg, pri čemu prostor ostavljaju ponekad čak i bez intervencije. Ta filozofija u kojoj novo nije temeljeno na brisanju starog jedna je i od pouka Dioklecijanove palače. Zato ne izdvajam neku građevinu. Dvadeseto je stoljeće toliko preizgradilo prostor i iscrpilo prirodne resurse da je pred nama zapravo prekrasan imperativ prosvijećene konsolidacije baštinjenog prostora. U tom smislu vidim sve veću važnost svoje struke u budućnosti.
Koja su vam najdraža mjesta u Splitu koja vas i profesionalno nadahnjuju?
- Vjerojatno je očekivan odgovor na ovo pitanje Dioklecijanova palača, jer zaista u toj kompleksnoj i enigmatičnoj kući, koja je prije svega stambeni kvart, ali je i spomenik i najvažniji javni prostor povijesne jezgre Splita, nalazim odgovore na većinu pitanja koja si postavljam u vezi s arhitekturom. No, najviše me nadahnjuju predgrađa, skromni i neorganizirani kvartovi, jer zamišljam kako bi mogli biti ljepša i ugodnija mjesta za život. Duboko sam dirnuta kada otkrijem skriveni urbanitet i spontano zajedništvo i u najskromnijem okolišu.
Što vam se pak ne dopada?
- U Splitu eklatantno nedostaje posvećenosti oblikovanju javnog prostora – onog koji ostaje između kuća. Magistrirala sam urbanističko projektiranje na američkom Sveučilištu Berkeley i sretna sam što imam priliku kao vanjska suradnica na splitskom studiju Arhitekture prenositi ta znanja studentima, u nadi da će stasati u odgovorne gradograditelje.
Koliko je na vaš životni put utjecala činjenica da je arhitektura odabir i vašeg oca i pokojne majke?
- Još prije nekoliko godina mislila sam da nije utjecala uopće, a sada u sebi osjećam spoj profesionalne progresivnosti moje majke Ivane, između ostalog jedne od osnivačica splitskog sveučilišnog studija Arhitekture, i poetičnosti oca Emila. No, na moj je put najviše utjecala upravo njihova rasterećenost od želje za utjecajem i podrška u tome da budem svoja.
Kako usklađujete obiteljske obaveze s poslom koji iziskuje i putovanja?
- Kad god je moguće, putujem sa suprugom Lorenom Živkovićem Kuljišem, akademskim kiparom i profesorom na Umjetničkoj akademiji u Splitu, te našom kćeri Ivkom. Dok sam radila svoju doktorsku disertaciju, koja je bila posvećena venecijanskom arhitektu Giannantoniju Selvi, kći je često boravila sa mnom u Veneciji. Objema su nam to danas prekrasne uspomene.
Neostvarena profesionalna želja...
- Međunarodni znanstveni projekt. Nakon vođenja dva domaća projekta, mislim da bi to bio logičan nastavak. Uz dobru pripremu uvijek je potrebno i malo sreće. No, to nije želja o kojoj ovisi moja sreća u radu: ona je u samom istraživanju, u dijalogu (s) prošlosti i sadašnjosti.
