S doktoricom Ljiljanom Bastaić, psihijatricom, psihoterapeutkinjom i kliničkom trenericom za Gestalt i Imago terapiju odnosa, razgovarali smo o izazovima s kojima će se mnogi parovi u ovoj situaciji naći, o tome što je konstruktivan razgovor, prednostima kontrolirane izolacije i drugim temama.
Sugerirana samoizolacija postat će veliki izazov izvjesnom broju parova, bračnih i ljubavnih, da ne stavimo nužno znak jednakosti između. Koji su savjeti?
Ovo je izvanredna situacija. Svi parovi će biti u nezavidnoj situaciji. Situacija u kojoj su 24 sata zajedno na malom prostoru je preveliko iskušenje za svaki odnos. Sigurno će biti napetosti i konflikata. Ne mogu nikuda otići, pogotovo ako se uvede zabrana bilo kakvog napuštanja svog doma. Važno je imati na umu da to što se dešava u izvanrednoj situaciji ne definira odnos. Ono što ga definira je kakvi su zajedno kad ta napetost popusti. Svađe i napetosti su normalan dio odnosa, ako ne prelaze granicu s vrijeđanjem, omalovažavanjem i fizičkim nasrtajima. To je ujedno i dobra prilika da partneri koji su skloniji sve izbaciti van vježbaju samokontrolu, umjesto da svojim ponašanjem šalju poruku partneru: ne mogu sam/a, kontroliraj me. Za partnere, koji su skloniji povlačenju, ovo je dobra prilika, da se gurnu u ekspresiju misli i osjećaja. Ponekad je dobro stati i zatražiti "time out", možda dogovoriti zone nenapadanja u prostoru i zone razgovora i svađanja. Naravno onda se toga treba i držati, pa i to uči poštovanju vlastitog prostora i prostora onog drugog. Za parove koji ne žive zajedno takva prisilna separacija može pojačati žudnju, a potencijalne konflikte i tekuće nesporazume potisnuti.
Introspekcija očekuje samce, koji je onda termin za parove? Nazovimo to "unutarnjim", ali zajedničkim pogledom izunutra (unutar, u utrobu) na vezu, brak, ljubav?
Osobama koje su sklone introspekciji nije potrebna izolacija. Bilo bi vrlo optimistično vjerovati da izvanredna situacija može pokrenuti interes za uvid u stanje odnosa, kada je preživljavanje na vrhu liste. Ipak jedan mali broj će razgovarati i prihvatiti i svađu kao dobrodošao prostor za bolje upoznavanje i razumijevanje, a jedan broj će koristiti sve stare mehanizme, pa i svađu, kako bi izbjegli suočavanje sa sobom i s odnosom. Termin koji bismo mogli koristiti, kao što je introspekcija kod samaca, može biti fokusiranje na prostor odnosa.
Kako voditi konstruktivan razgovor o ljubavnim problemima, ako za to nismo – recimo to tako, odgojeni, educirani?
Razgovarati učimo od malih nogu. Učimo iz modela koji nam se prezentira u našoj obitelji i njega prenosimo u svoj odrasli odnos. On je poput ledenog brijega - veliki dio je nevidljiv i nedohvatljiv i nama i drugima. Zbog te neuhvatljivosti mnoge konverzacije u našem odraslom životu nisu produktivne. Novi način komuniciranja moramo učiti i možemo početi s tim da pažljivo slušamo što nam drugi govori, tj. da aktivno slušamo. To nam može pomoći da svoje misli i reakcije, koje se počnu pojavljivati kao odgovor na riječi i ton partnera, stavimo na stranu i pričekamo naš red. To je jako teško jer smo mi ljudi reaktivna bića i moramo odmah reagirati, što pokazuje da nismo slušali partnera nego smo slušali sebe i na taj način kompromitirali osnovnu svrhu razgovora - povezivanje. Nove vještine teško se uče i često je potrebna pomoć stručnjaka. Ne da vam dijeli savjete i tumači što se zbiva nego da sjedi s vama, kreira siguran prostor i pomaže vam u vođenju konstruktivnog dijaloga.
Da bi se vodio konstruktivan razgovor o bilo čemu s osobom do koje vam je jako stalo, mora se znati neke stvari na emotivnoj razini o sebi, o partneru, ali i o tome kako funkcioniraju bliski odnosi. To je sve dio procesa osvajanja novog prostora odnosa. Jednom kad usvojite znanje na emotivnoj razini i oruđa za produktivan dijalog, terapeut postaje suvišan.
Za terapeuta je prvi korak kod uvježbavanja novih komunikacijskih vještina usporavanje dijaloškog procesa kako bi partneri lakše vidjeli koji su to trenuci, kada povrjeđuju jedno drugo. Tada lakše uče kako sami sebe mogu smiriti tako da ne budu više izloženi na milost i nemilost navali vlastitih emocija. Slušanje onog što drugi govori je lakše kad imaju zadatak da nakon toga ponove izrečeno. Takva praksa u kojoj slušamo i potom ponavljamo partnerove riječi u početku djeluje umjetno. Ponavljanje partnerovih riječi shvatimo kao pomoćne kotačiće na dječjem biciklu. Imamo ih dok ne naučimo kontrolirati "guvernal", svoj um. Kad smo u stanju kontrolirati svoj um, kotačići, tj. ponavljanje nam više ne treba, jer tada možemo potpuno slušati, a to je osnova za uvažavajuću komunikaciju.
Za te prve korake uspostavljanja otvorenijeg i sigurnijeg odnosa potrebna je disciplina i praksa. S disciplinom i praksom počinjemo prihvaćati novo kao našu svojinu i otvaramo prostor za sljedeće korake koji su kompleksniji i uglavnom zahtijevaju pomoć u radu. Radi se o zajedničkom poniranju u prošlo vrijeme u životu oba partnera, gdje stanuju ona iskustva koja oblikuju međusobni odnos. Iznošenje tih iskustava na površinu omogućuje partnerima da jedno drugo promotre u svim ljudskim dimenzijama i daje poticaj povećanju suosjećanja u odnosu. A suosjećanje je najbolje ljepilo za distancirani odnos, jer nam naša vlastita bol ne priječi više da prepoznamo bol onog drugog te polako počinjemo razumijevati razloge povrijeđenosti. Razumijemo da svađe oko trivijalne podjele zadataka u kući nisu doslovce problemi vezani uz dizanje čarapa s poda ili povišeni ton kojim izgovaramo kritiku, nego ono što se krije ispod toga, a to je potreba vezana uz prepoznavanje, uvažavanje i poštovanje.
Ovi takozvani kontrolirani uvjeti izolacije će kod mnogih parova biti "van kontrole"? Posebice kod disfunkcionalnih, smijemo li ih takvima odrediti?
Kontrolirana izolacija je izvanredna situacija. U izvanrednoj situaciji mobiliziraju se strategije preživljavanja. One mogu biti takve da približe ljude i motiviraju ih na podršku i suosjećanje, ali isto tako i na sebičnost i neosjetljivost. Ne možemo unaprijed znati što će se mobilizirati i možemo se iskreno samo - iznenaditi.
Bračni parovi sve teže opstaju i pod manjim izazovima, a kamoli pred ovako velikim, pandemičnim izazovom – ili ćemo se i tu iznenaditi?
Ne možemo unaprijed znati kako će tko reagirati. Parovi koji nam izgledaju na rubu raskola mogu se u situaciji opasnosti pribrati i podržati jedno drugo vrednujući svoj odnos više od ičega, a parovi koji odlično funkcioniraju u normalnim uvjetima, mogu se raspasti u času. Puno je takvih primjera u životu, literaturi i na filmu. Izvanredna situacija može dovesti do katastrofe, a istovremeno je i prilika za unapređenje odnosa, rast i razvoj.
Što je vama kao terapeutkinji posebno zanimljiva problematika suvremenih parova, ako možete ponuditi par problema, pitanja, odgovora?
Sve što se tiče partnerskih odnosa me interesira i inspirira. Pogotovo sam inspirirana, kad par dođe na terapiju u totalnom rasulu i očaju i kad kroz terapijski proces počinju polako spoznavati s kolikim resursima raspolažu premda su imali dojam da su na kraju snaga. Ima nekoliko fenomena za koje mi se čini da su karakteristični za suvremeni partnerski odnos, tj. za parove u kohabitaciji neovisno o bračnom ili vanbračnom statusu. Pobrojat ću par:
1. Nedostatak modela partnerskog odnosa koji bi odgovarao duhu vremena u kojem živimo.
Mi danas otkrivamo nove načine kako biti zajedno na produktivan način. Pod tim podrazumijevam činjenicu da je kroz cjelokupnu poznatu povijest čovječanstva, praktički 10 000 godina dominirao jedan tip bračnog odnosa u kojem je svatko znao svoje mjesto i svoju ulogu. Promjene u smjeru individuacije u zapadnom svijetu počinju s Renesansom, a na početak mijenjanja ljubavnih odnosa trebali smo čekati sve do sredine prošlog stoljeća. Ova nova današnja generacija mladih ljudi ima model koji po svojoj vertikalnoj distribuciji moći u odnosu više ne odgovara vremenu u kojem žive i očekivanjima koja imaju od odnosa. Da stvar bude još kompleksnija ono što svjesno želimo uglavnom uvijek ima uteg nesvjesnih nezadovoljenih čežnji iz primarnih odnosa
2. Nesvjesna očekivanja oblikuju odnos, a ne postoji opće poznati proces i jezik za njihovo dekodiranje.
Psihoterapijska teorija i praksa koja se bavi proučavanjem odnosa, pogotovo ljubavnih odnosa već niz godina upozorava na povezanost našeg cjelokupnog iskustva od prvog dana našeg života. Neuroznanost koja se razbuktala zadnjih trideset potvrđuje psihoterapijske konstrukte. Prva iskustva odnosa imaju najdublji otisak u našem mozgu i upravljaju našim izborima, očekivanjima i ponašanjem. Do nekih takvih iskustava ponekad je i nemoguće doći bilo kakvim psihoterapijskim pristupima. Međutim ipak je bilo moguće razviti niz pristupa koji se bave dekodiranjem skrivenog materijala, koji upravlja našim ponašanjem i često nas dovodi u konfliktne situacije. Osvješćivanje nam pomaže da se s našim demonima nosimo s više prihvaćanja i suosjećanja, da lakše prihvatimo to isto s druge strane i na taj način omogućuje da uzmemo volan svog života u svoje ruke, umjesto da s nama upravljaju unutarnje snage koje ne razumijemo.
3. Opće prihvaćeno momentalno zadovoljenje potreba, "želim sve i želim to sada", kao u poznatoj pjesmi sastava Queen prelijeva se i na ljubavne odnose.
Lako odustajemo od stvari za koje je potreban trud. Zapadna civilizacija dovela je potrošnju do apsurda, pa tako i potrošnju odnosa. Nedostatak strpljenja za postepeno građenje dubokog odnosa ljubavi i razumijevanja u korijenu je velikog broja propalih odnosa i traženja izlaza, s nečim, ili nekim drugim.
4. Rješavanje nezadovoljstva može se odvijati kroz raznorazne izlaze koji još više narušavaju odnos i udaljuju partnere, međutim u konačnici brak / odnos se održi i svi su naizgled zadovoljni površnim rješenjem.
Problem nastaje u situaciji kao što je ova sada kad su zbog izolacije mnogi parovi prisiljeni ostati zajedno po cijeli dan na malom prostoru. Nema tog para kod kojeg povremeno ne zaiskri bez obzira koliko iskreni i povezani bili. Ovakva krizna situacija zapravo istovremeno nudi i šansu za promjene u odnosu koje mogu biti unapređenje, ali i u krajnjoj liniji mogu dovesti i do raspada odnosa.
