Krivnja je vrlo složena emocija i kada govorimo o njoj možemo govoriti o uistinu različitim slojevima i dimenzijama te emocije, kao i uvjetima u kojima se javlja. Stoga je ovaj intervju tek uvod u jednu vrlo kompleksnu temu o kojoj razgovaramo sa psihologinjom i psihoterapeutkinjom Dušankom Kosanović, voditeljicom Familylab.hr.
Za ilustraciju složenosti ove emocije i uvjeta u kojima se javlja psihologinja navodi dva vrlo različita primjera: npr. osoba se može osjećati krivom jer potajno mašta o drugom partneru/partnerici ili zato što vara partnera/partnericu. I drugi primjer - osjećaj krivnje može se javiti i biti vrlo snažan i iznimno opterećujuć u situaciji kada osoba preživi neku tragediju, a druga osoba koja se zatekla u istoj situaciji ne preživi, pri čemu među njima može i ne mora postojati povezanost. To iskustvo je poznato kao krivnja preživjelih. Važno je napomenuti da se kod različitih ljudi u navedenim situacijama neće univerzalno javiti osjećaj krivnje.
Javljanje osjećaja krivnje određeno je našim odgojem, našom osobnosti, životnim iskustvima, no najvažnije našim uvjerenjima, sustavom vrijednosti i moralnim normama i odrednicama – koji mogu biti različiti kod različitih ljudi i u različitim kulturama.
Možemo reći da je krivnja, kao i mnoge druge emocije izrazito "socijalna" emocija, odnosno proizlazi iz našeg odnosa, preciznije ponašanja (no i naših misli) prema drugim ljudima i društvu.
Razlikuje li se od drugih emocija?
Ona se uvelike razlikuje od drugih emocija: možemo proživljavati duboki osjećaj krivnje bez da je to očito, da itko primijeti, što se rijetko dešava kod drugih emocija poput straha, ljutnje ili sreće, koje su vrlo ekspresivne. Također ona je, rekla bih, duboko osobna emocija – odnosno tiče se toga kako u svojoj nutrini živimo sa sobom i svojim djelima. Krivnja nije regulirana strahom od posljedica, strahom od kazne ili osude drugih – proživljavajući krivnju u svojoj nutrini nosimo se i okupirani smo sami sa sobom. Ona se javlja u odnosu s nekim, spram nekoga, u okviru prekršenih vlastitih postojećih normi i osobnih vrijednosti.
Koji bi to bio trenutak kada se u nama javlja krivnja?
Možemo reći da je to trenutak kada spoznajemo da smo nanošenjem štete drugome prekršili neko vlastito uvjerenje o sebi, narušili vrijednosti po kojima živimo ili smo prekršili usvojene društvene norme. To je spoznaja da sam napravila nešto što duboko nije ok – najčešće nešto što je povrijedilo ili ugrozilo drugo (ljudsko) biće; ili nisam poduzela ništa da pomognem u situaciji kada sam mogla da se šteta/povreda ne dogodi. Takvo ponašanje ili djelovanje se načelno ne uklapa u moj sustav vrijednosti - jer ja nisam takva osoba. Ako je ono što smo napravili (ili propustili napraviti) suprotno onome kako generalno doživljavamo sebe, suprotno tome kakav čovjek jesam i kakav želim biti - tada će se javiti osjećaj krivnje. Vidimo da je preduvjet za njegovo javljanje i postojanje empatijskog kapaciteta – osoba može zamisliti kako je povređujuće to što je napravila.
Tom spoznajom i osjećajem krivnje koji se posljedično javlja jako se narušava osjećaj vlastite vrijednosti i psihološko-emocionalna stabilnost i dobrobit. Ako se krivnja ne razrješava i s njom ne izlazimo na kraj, spomenuti osjećaj vlastite vrijednosti, slika o sebi (i miran san) počinje se jako nagrizati i život se pretvara u mučenje.
Znamo za iskustvo fotografa koji je uslikao izgladnjelo dijete pored kojeg vreba lešinar. Većina ljudi koji skrive prometnu nesreću koja ima teške ishode osjećaju krivnju.
Ekstremni, no stvarni i važni primjeri u kojima postoji tema krivnje su i primjeri nama poznatih nedavnih ratova u kojima se počinjena zlodjela na osobnoj, političkoj i društvenoj razini, umjesto suočavanja s vlastitom tamnom stranom, negiraju, zanemaruju i pokušavaju potjerati u zaborav. To je kompleksna tema i niz je razloga za to, a jedan od njih je i taj što je intimni susret s krivnjom (koja se posljedično prije ili kasnije javlja uslijed oduzimanja života drugom ljudskom biću) iznimno, iznimno teško ljudsko iskustvo.
Ovih nekoliko navedenih iskustava u kojima se javlja osjećaj krivnje predstavljaju ekstremna ljudska iskustva. Sama pojava osjećaja krivnje nam govori da je osoba spoznala da je počinila nešto što nije u redu, što nije ljudski. Kod nekih pojedinaca se taj osjećaj, uslijed počinjenog, ne javlja – zbog odsustva normi i vrijednosti koje se integriraju socijalizacijom kao i zbog odsustva empatije. Stoga, u opisanom, osjećaj krivnje možemo gledati i kao povezivanje s ljudskim u sebi.
Ako se odmaknemo od ovih teških primjera gdje je logično da se javlja krivnja – možemo se pitati zašto se mnogi ljudi s nekim uobičajenim životnim iskustvima, danas često osjećaju krivima?
Da, svakodnevna životna iskustva u kojima se može javiti osjećaj krivnje su iznimno raznolika - osjećam se loše i krivom jer niz godina nisam vratila prijatelju knjigu na koju je on zaboravio.
Mnogi roditelji se danas osjećaju krivima jer smatraju da nisu dobri roditelji – npr. jer ne provode dovoljno vremena s djecom, ili stalno imaju osjećaj da zajedničko vrijeme ne koriste dobro. Ovdje se osjećaj krivnje javlja uslijed spoznaje o tome da ne dostižemo neki unutarnji, vlastiti standard roditeljstva, ne ispunjavamo vlastita očekivanja, ne dajemo ono što mislimo da bismo trebali. Taj standard i očekivanja smo u značajnoj mjeri razvili s obzirom na vlastita iskustva u primarnoj obitelji – pa tako ne želimo ponavljati obrazac svojih roditelja kojih npr. zbog posla često nije bilo kod kuće, a jako su nam nedostajali. Podsjećanje i osjećanje da to isto možda radimo svojoj djeci može izazvati osjećaj krivnje. Odnosno, krivnju možemo osjetiti uslijed spoznaje da nisam roditelj kakav bih želio biti (dakle, povezano je s narušenom vlastitom slikom o sebi kao roditelju, vrijednostima i uvjerenjima).
Što možemo učiniti?
U ovoj situaciji važno je preispitati svoja uvjerenja i očekivanja s jedne strane i svoje kapacitete (vremenske, energetske) s druge strane. Za manje stresa, ali i rješavanje osjećaja krivnje važno je pomiriti te dvije strane. Također pomaže i preslagivanje prioriteta – možda ću odlučiti držati se radnog vremena i uistinu završiti s poslom u određeni sat i ne ostajati duže. To zahtijeva više organiziranosti, ali ću imati više vremena za obitelj.
No, važno je reći da se razrješenje osjećaja krivnje vjerojatno neće desiti samim promjenama u rasporedu. Razrješenje u ovom primjeru zahtijeva i proradu povređujućeg iskustva iz djetinjstva (osjećaja ostavljenosti, samoće, velike čežnje za roditeljima kojih nije bilo kod kuće i sl.) koji se sada naslanja na iskustvo vlastitog roditeljstva.
Roditelji teško izlaze na kraj i s glasnom djecom koja se bune protiv njihovih pravila...
Da, neki roditelji se osjećaju krivima kada djeca izražavaju svoje nezadovoljstvo i frustraciju kao posljedicu toga što roditelji postavljaju svoje granice prema njima. Ti roditelji polaze iz (krivog) uvjerenja da je "dobar i uspješan" roditelj onaj koji uvijek ostvaruje skladan i miran odnos s djetetom; da je ok onaj roditelj čije dijete ne izražava nezadovoljstvo i protest i kojem se sukobi ili nikada ne događaju, ili zna brzo i efikasno kako s njima izaći na kraj... Budući da njima to ne uspijeva, osjećaju se krivima, između ostalog i zbog toga što "uznemiruju" dijete (osjećaj da rade štetu).
Roditelji se s osjećajem krivnje zbog svog odnosa s djecom nose različito – netko osjećaj krivnje zbog nedostatka vremena s djecom "rješava" kupovinom poklona. Drugi roditelji osjećaj krivnje nastao zbog sukoba "kojim uznemiruju dijete" - jer je roditelj rekao "NE", rješava tako da odustaje od postavljanja granica što vodi u novi niz ozbiljnih poteškoća u izgradnji odnosa s djetetom.
Vidimo da neprepoznata krivnja, ili ona koju i dalje produbljujemo vodi u destruktivne obiteljske odnose. Ovim roditeljima je potrebno učenje i stjecanje iskustva o tome da su sukobi normalan dio obiteljskog života te da je iznimno važno postavljati vlastite granice prema djeci, ali i da je to važno činiti na empatičan način. I izdržati njihovu frustraciju, i to je roditeljski posao.
No slično kao i na ranijem primjeru – važno je vidjeti zbog čega se na djetetova ponašanja kod roditelja javlja osjećaj krivnje – i to je onda roditeljska tema i nema veze s djetetom.
Kako se mi to u obitelji učimo osjećati krivima?
Ako dijete odrasta uz roditelje koji nisu preuzimali odgovornost za svoja emocionalna stanja, dijete će se zbog toga u pravilu osjećati loše i taj nepreuzeti teret pada na njegova leđa. Npr. roditelj koji izražava jad i bespomoćnost no ne čini ništa da preuzme odgovornost i kontrolu nad vlastitim osjećajima i životom, nego je i dalje jadan i bespomoćan, izravno emocionalno i životno oštećuje dijete. Ono ne može biti odgovorno za njegovo stanje, stalo mu je do roditelja više nego do sebe te se posljedično osjeća krivim zbog stanja u kojem se roditelj nalazi i trudi se pomoći mu. Mnoga njegova daljnja iskustva i ponašanja bit će vođena i određena osjećajem krivnje i preuzimanjem odgovornosti za one koji to ne čine za sebe (partner, kolege na poslu, prijatelji). Usvajanjem tog iskustva i odrastanjem samosvijest te osobe slabi (jer samosvijest i krivnja ne idu zajedno) pa tako ta osoba, čim se pojavi situacija u kojoj nitko ne preuzima odgovornost, prva podmetne leđa. Ona također npr. nekritično preuzima najviše poslovnih zadataka na sebe, vjeruje da je normalno da obavlja svakodnevno nesrazmjerno više kućanskih i obiteljskih poslova jer "se partner ne snalazi" i sl.
Slično je i kada je kod nekih ljudi jako lako izazvati osjećaj krivnje, zar ne?
Točno. Za pretpostaviti je da su takvi ljudi odrastanjem bili dežurni krivci za sve loše u obitelji, ili da njihovi roditelji nisu preuzimali odgovornost za svoj odnos s djetetom, nego su ga krivili za sve što krene u krivom smjeru. ("Gdje su mi ključevi od auta? Tražila sam tvoje papire od doktora i na kraju zbog tebe i tvojih nalaza zaboravim pokupiti ključeve!"). Oni stalno osjećaju da su nešto nedovoljno dobro ili loše napravili, da su opterećenje drugima i ne izlaze iz tog vrtloga. Teško je živjeti život pun krivnje.
A što je s osobama koje se osjećaju krivima jer su se razboljele?
To je takvo opterećenje. Čovjek je bolestan i onda se još osjeća krivim što ga je to zadesilo... U osnovi javljanja osjećaja krivnje kod takve osobe je uvjerenje da se to njoj nije trebalo/smjelo dogoditi. Ili da smo slabići ako se razbolimo. Također, kada se roditelj razboli, kod nekih se javlja krivnja spram djece, osjećaju se krivima jer bi trebali biti tu za svoju djecu, a oni su bolesni. Ovakvim roditeljima je potrebno pružiti podršku i pomoć u nošenju s osjećajem i situacijom, da bi i dalje bili dobri roditelji te pronalazili snagu za vlastito liječenje.
Kako se emancipirati od krivnje? To je veliko pitanje, zar ne?
Podloga za nastanak osjećaja krivnje je u tome da smo odgovorni (ili se osjećamo odgovorni) za nešto što se dogodilo, odnosno za nešto što smo napravili.
Vidimo da u obiteljskim odnosima uz neodgovornog roditelja dijete osjeća da je ono odgovorno za nastalu situaciju (i kada to nije) i ono taj osjećaj uzima kao istinu i ponaša se u skladu s tim. To je strašno, i to se ne bi smjelo događati, ali to je primjer zašto se mnoga djeca i odrasli ljudi osjećaju duboko krivi za mnoge stvari za koje se ne bi trebali tako osjećati – jer objektivno nemaju veze s njima, no subjektivno oni osjećaju da imaju.
Ako se sjetimo prvog dijela razgovora vidimo kako je za mnoge situacije logično i možemo naći poveznicu zašto se čovjek osjeća krivim - da je to izravno i jasno vezano uz njegovo određeno ponašanje.
Za razliku od toga, krivnja usađena odgojem i kulturom, odnosno "odgajanje krivnjom" je destruktivan način odgoja djece i oblikovanja zajednica i tu je širok prostor za emancipaciju od tog osjećaja. I sam proces nošenja s krivnjom i njeno razrješenje (ako je moguće) je drugačije u ovim različitim grupama primjera.
Krivnja nagriza osjećaj zdrave samosvijesti, osjećaja da smo u svojoj nutrini ispravni, da smo vrijedni sami po sebi i vrijedni dobrog života. Najvažniji savjet vezano uz mogućnost emancipacije od krivnje je jednostavno (i često najteže!) - preuzimanje odgovornosti za svoje postupke i za svoj život. Direktno povezivanje s osobnom odgovornosti.
Ako se sjetimo one knjiga od prijatelja – mogu presjeći i reći – ok, nazvat ću ga i reći da je knjiga kod mene godinama. Trebam izdržati nelagodu i sve moguće njegove reakcije koje mogu zamisliti. Često zamišljamo gore nego što uistinu bude. No upravo zbog ovih iskustava mi i dalje ostajemo u osjećaju krivnje – jer je teško podnositi nelagodu i neugodu i preuzeti odgovornost. Stoga procjenjujemo da je bolje ostati prekriven krivnjom. Ta dinamika – hoćemo li ostati u krivnji, ili unatoč svemu ići u suočavanje ima velike veze s tim koliko je zdravog osjećaja vlastite vrijednosti u nama. Što ga je više – lakše ćemo proći kroz proces kojim ćemo razriješiti ili umanjiti osjećaj krivnje. Kada ga je jako malo, tada velik dio svog života provedemo destruktivno.
Spomenuti proces može uključivati: spoznaju o uzroku gdje sam pogriješio, preuzimanje odgovornosti za ne/učinjeno koja se izražava i u razgovoru s oštećenom stranom, izražavanje žaljenja (ako je autentično), pokušaj razumijevanja šire slike samog događaja, promišljanje i aktivan čin reparacije štete.
Mi se kroz odgoj i u okvirima naše obitelji i kulture uglavnom ne učimo preuzimati odgovornosti kada učinimo nešto krivo. Ljudima je to jako teško i to uistinu jest težak proces. Ako ne preuzmemo odgovornost, opcije za izlaženje na kraj s neugodnim osjećajem su ili da se "žderemo", živimo s grižnjom savjesti, ili napadamo drugoga, projiciramo, da sami ne bismo iskusili taj neugodan osjećaj krivnje. To je i za razumjeti, jer je premalo modela, premalo je primjera, nemamo iskustva kako to napraviti, a da sačuvamo minimum vlastitog dostojanstva. Teško je preuzeti odgovornost jer nas je i strah da nas krivnja ne povuče u crnu rupu, da nas ne svlada strah, ili bol kada spoznamo domete štete ili osjećaj da ne možemo izdržati reakciju druge strane. Sjetimo se primjera varanja partnera. Vidimo zašto je mnogim ljudima lakše živjeti u krivnji, nego krenuti u proces suočavanja.
Govoreći o onim primjerima gdje je taj osjećaj krivnje oblikovan u odnosima s neodgovornim roditeljima, što tu možemo?
Tu se radi o suočavanju s nekompetentnosti naših roditelja i o tome kako su nas odgajali, što dovodi u pitanje našu lojalnost prema njima. U ovom slučaju suočavanje ne znači nužno izravan obračun s roditeljima, nego unutarnje poslagivanje što nam se, u stvari, tijekom djetinjstva desilo i kakvo je bilo naše iskustvo s roditeljima.
Mnogi odrasli to ne mogu podnijeti i ne kreću na taj put. Mnogi još uvijek ne mogu dodirnuti roditeljski autoritet. Radije ostaju na starom i sigurnom, u životu loše kvalitete. No krivnja je kao živo blato. U krivnji ne možemo ništa pametno domisliti, ona nas gura sve više dolje. Osim ako ne preuzmemo odgovornost za sebe, svoja djela i svoj život. A to uvijek možemo.
Ipak – što znači preuzeti odgovornost za vlastiti život? I izvan okvira krivnje, što znači biti odgovoran? Iako djeluje jednostavno za reći, nije to baš lako napraviti.
O tome se mogu pisati traktati. U današnje vrijeme ja bih rekla da je to čin hrabrosti. Rekla bih i da je čin pobune. Naoko je najlakše ponašati se "onako kako i drugi", no i to ima svoju cijenu. Paradoksalno, u današnje vrijeme gdje smo dosegli neke standarde samosvijesti i sloboda mnogi ljudi se boje izjasniti, izraziti neslaganje, pokazati svoju točku gledišta. Mnogi osjećaju da tada postaju eksponirani i ranjivi, pogotovo ako ne misle kao većina prisutnih. Razgovori se češće vrte oko onoga oko čega se slažemo i gdje smo slični. Nismo toliko skloni preispitivati razlike u našim mišljenjima i iskustvima, a tu leži pravo bogatstvo. Govorim o običnoj, maloj diskusiji među prijateljima ili poznanicima, ne velikom govoru pred nepoznatim ljudima.
No susprezanjem od onoga što je naša istina, dojam ili iskustvo u svrhu povećanja sličnosti sa sugovornikom ili grupom, "ne talasanjem" na štetu vlastitog integriteta narušavamo vlastitu dobrobit, ali i sužavamo kapacitete odnosa.
Zanimalo nas je i ima li ikakvih beneficija krivnje – i kako se tu pripaja slavna ´uloga žrtve´?
Nemojmo zaboraviti da svako ponašanje i svaki izbor kako ćemo živjeti nosi neku dobrobit, nečemu služi pa tako i življenje u osjećaju krivnje nosi neki benefit. Uglavnom je to neki mir spram druge osobe (ne i unutarnji mir!), ne remetimo tu utvrđenu dinamiku, što je i lagodna pozicija.
No život bez osobne odgovornosti održava ulogu žrtve. Mnogi roditelji se također osjećaju kao da su „žrtve“ svoje djece – jer ne znaju reći ´ne´. Oni, u stvari, ne preuzimaju roditeljsku odgovornost, a krivnju za to svaljuju na djecu. Vidimo kako se rađa novi krug krivnje.
Važno je reći – svaka promjena u kvaliteti vlastitog života započinje s nama samima. Ne može netko doći i riješiti moje konflikte, riješiti me osjećaja krivnje ili izbaviti iz pozicije žrtve. Dobra vijest je da mi mnogi mogu pomoći, no na meni je da učinim prve i daljnje korake.
To je područje osobne odgovornosti za vlastiti život i osim nas samih, ne može se tu nitko petljati.
