Slučajna raskoš prozirnog vodenog rebusa je filozofskorevolucionarni, animiranoigrani, kolažno-rotoskopski foto-krimić. U središtu priče je Martin, koji se pokušao boriti protiv sustava i sada je u bijegu, i Sara, konceptualna umjetnica koja se pridružuje revolucionarnoj komuni na selu. Točno tako kako ste pročitali. I bio je u konkurenciji za nominaciju za prestižnu nagradu Oscar. Osim što je redatelj ovog začudnog, svojeg prvog dugometražnog filma kojim smo oduševljeni, 47-godišnji Šibenčanin Dalibor Barić je i - svestrani multimedijski umjetnik, autor kratkometražnih animiranih i eksperimentalnih filmova, glazbenih spotova, festivalskih špica, stripova, instalacija, crteža i kolaža, a nastupa i kao VJ.
Tko je Dalibor Barić kada nije umjetnik, koja je njegova biografija?
- Dopplerov efekt uzročno-posljedičnih veza koje počinju u šibenskom rodilištu 1974., a vode kroz sve i svašta, da bi danas Dalibor Barić dok nije umjetnik bio suprug i tata, čuvao djecu u parku i kupovao povrće na tržnici.
Tko je Dalibor Barić - umjetnik?
- Vrećica zelenog čaja koja predaje svu svoju esenciju šalici vruće vode.
Kako je izgledala vaša inicijacija u umjetnički svijet?
- Budući da sam kao klinac crtao stripove i kasnije kroz adolescenciju svirao u bendu, sve je vodilo prema ideji čime se želim baviti kad odrastem. Neki prijelomni trenutak dogodio se kad sam inspiriran Williamom S. Burroughsom počeo slagati svoje prve kolaže, kombinirajući non sequitur tekstove s crtežima i slikama. Iz toga je možda proizašao moj način eliptičnog, asocijativnog razmišljanja koji je najviše došao do izražaja u filmovima.
Kako se inspirirate, odnosno kako kreirate uvjete za rad? Što je najizazovnije?
- Najviše me inspirira glazba. To je stara filmska glazba poput one koju su radili Ennio Morricone, Krzysztof Komeda, francuski pop, jazz, retro sci-fi elektronika i psihodelija koja stvara neki pomak iz svakodnevnog u spektakularno, fikcionalno. Često bih prije hodao gradom sa slušalicama na ušima, pretvarajući u svojoj glavi vizure svakodnevnog u nekakve instant filmske, izvanvremenske pasaže.
Što je najveći izazov u stvaranju/ produciranju umjetnosti? I kada i kako znate da je to što radite "umjetnost"?
- Najveći izazov je ostvariti nekakvu simboličku razmjenu. Poznato za nepoznato. U tom odnosu postojim ja, kao nešto relativno mi poznato, u načinu na koji radim, razmišljam, uz moje prednosti i ograničenja; zatim tu je i ono nepoznato; djelo koje u procesu stvaranja nastaje. Želim otkriti što je to, kako izgleda, o čemu govori, ali da bih to saznao, moram zaboraviti sve ono što znam o sebi, preskočiti vlastiti manirizam misli, očekivane obrasce i kontrolu koju razum želi nametnuti svakom segmentu kreacije. Znači treba preokrenuti ploču. Da bi se išta od toga dogodilo, prvo treba srediti stvari kod kuće. A to nije nimalo lako, skidati sloj po sloj, kretati se uvijek periferno, nikad ne stići do centra. Znate onaj doživljaj mrtve praznine stana kad se, primjerice, vratite s godišnjeg odmora ili putovanja. Nije samo stvar u prašini i paučini. Kuće su, osim životom, uvijek ispunjene duhovima ili su pune praznine.
Cijeli intervju, u kojem nam Dalibor Barić otkriva kako bi izgledao njegov pobjednički govor da je osvojio nagradu Oscar, pročitajte u magazinu Gloria Glam koji je u prodaji. Ne propustite na dar parfem Moschino Toy 2 Bubble Gum i masku ili kremu REN.
