Njegove fotografske i modne radove mogli ste zamijetiti na njegovom Instagram profilu, i pritom je lako pomisliti da je riječ o primjerice objavama magazina Dazed ili Paper. Donovan Pavleković trenutno završava modni dizajn na Tekstilno-tehnološkom fakultetu, jednako je talentiran za fotografiju kao i za modni dizajn, a njegov patchwork kaput vidjeli ste i u slavljeničkom editorijalu Gloria Glam magazina. Nakon posljednje kolekcije koju je predstavio na Instagramu, morali smo saznati više o ovom umjetniku koji pripada u val novih kreativnih snaga hrvatske scene. Kroz svaku fotografiju i dizajn Donovan teži protkati važnu poruku i govori o raznim stereotipima, vezanima za muško i žensko tijelo, LGBTIQ+ zajednicu, za virtualno zlostavljanje...i nudi zaista svježu, drugačiju i uzbudljivu estetiku. Razgovarali smo s Donovanom o prošlosti, sadašnjosti i budućnosti koja je ispred njega...
Što je bilo prije - Donovan kao fotograf ili modni dizajner, odnosno kako ide tvoja priča i je li fotografija donijela ljubav prema modi ili obrnuto?
- Prvo je bio Donovan modni dizajner. Prvo sjećanje na modni dizajn je ono s upisa u prvi razred osnovne škole. Tadašnja doktorica me zamolila da joj donesem blok radova s kolekcijom napravljenom baš za nju. Sjećam se da je ta mapa bila puna zlatnih i crvenih haljina i da sam možda čak i s previše samopouzdanja rekao: 'Ove godine se nosi crveno i zlatno', bez ikakvog pokrića ili prethodnog znanja o pravim trendovima. Moda se dalje nastavila više u smjeru stylinga na meni i mami, a kada sam shvatio da moja vizija nema razloga postojati u mom rodnom gradu, počeo sam se baviti fotografijom i koristiti je kao bijeg i svoju digitalnu modnu priču. Moda je donijela fotografiju kao medij, mjesto na kojem moje ideje i vizije zaista postoje negdje, jer to nitko nije smatrao potrebnim osim mojih roditelja koji su me u tome podupirali kako god su mogli i znali.
Posljednjom serijom fotografija tematiziraš cyber bullying, odnos tehnologije, privatnosti...Težiš li svakom fotografijom poslati važnu poruku?
- Moja fotografija je jedan medij, odašiljač za moje misli i ono što mi se sviđa. Svi problemi poput bullyinga, zaokupljenosti tehnologijom i očaranost tijelima i njihovom privatnošću vrlo se lako mogu dočarati modnim editorijalima te s jedne strane uljepšati svim tim divnim krpicama, ali isto tako staviti u prvi plan loše strane našeg društva. Imam tu privilegiju da mogu stvarati ono što želim i kako želim, tako da se trudim da i najmanji test shoot s modelima ili nečija kampanja u sebi imaju neku dublju poruku i misao koja može proizvesti nešto dobro ili pak skrenuti pažnju na nešto.
Smatraš li i da modni dizajn mora ispuniti tu komunikacijsku ulogu - kao primjerice u kolekciji 'Beautiful Crime', ili je ponekad dovoljna samo estetika kada je odjeća u pitanju?
- Ne, što nerijetko i vidimo. Moda koja ima toliku moć neverbalnog i skrivenog se koristi eto da bi postojala na slikama i puko se unosi u editorijale i kampanje. Za mene je to tužno i mislim kako se time nije iskoristila potpuna moć koju styling može odraditi. Osobno se trudim da svaki komad koji se nađe, pa tako i u kolekciji 'Beautiful Crime' mora iza sebe imati ono nešto, duboko istraživanje te povezati poruku - medij/fotografiju. Estetika je bitna, ali nije trajna. Kolekcije McQueena, Galliana i Toma Forda za Gucci nisu bez razloga i danas relevantne i kako ih nazivamo 'ikonične'. Upravo to želim postići svojim radom - dugotrajnost, prikazivanje skrivenog i otvaranje konverzacije.
Vizualima i estetikom odskačeš od naše scene i rekla bih da se više uklapaš u onu inozemnu...Kako bi ti opisao svoj stil?
- Kao prvo moram se zahvaliti svima koji moj rad karakteriziraju kao 'inozemnim'. Svoj rad bih opisao kao poveznicu odbačenih ličnosti i mode. Uvijek razmišljam o tome kako primjerice koncept kauboja, bandita ili starlete ubaciti u modni svijet koji je toliko elitistički nastrojen te vidjeti kako bi se tamo snašli. Uvijek započinjem s istraživanjem ličnosti, persone te načinima kako njihovu svakodnevicu učiniti pomalo tjeskobnom, ali ultra glamuroznom. Također, u svaki svoj rad ubacujem pojam bijega. Bijeg mi je nepresušan izvor inspiracije jer je bezvremenski, nemiran i izrazito fashion.
Imaš li uzore i inspiraciju, u fotografiji i u modnom dizajnu?
- Uzore i inspiraciju počeo sam dijeliti na one stalne poput fotografa Stevena Kleina, Nadie Lee Cohen i dizajnera Weslah i na ono što me zanima u tom periodu. Trenutno sam zaokupljen fenomenom Instagram profila korejskih muškaraca što uključuje cenzuriranu seksualnost, spajanje nespojivog u modi s prizvukom BDSM-a. Radim na konceptu 'anti-modne anti-fotografije' i planiram u narednom razdoblju razoriti sve što znamo o fotografiji, prihvaćenim konceptima editorijala, lookbookova i test shootova.
Otkrij nam više o posljednjoj kolekciji koja sadrži 12 ovratnika – o čemu je riječ?
- Rad na ovoj kolekciji započeo je prije više od godinu dana. Iz nekog razloga bio sam okružen s dosta umišljenih, egocentričnih ljudi i kako bih ispucao svoju frustraciju odlučio sam im se izrugati na svoj način. Prva stavka ove kolekcije bilo je ukočeno visoko držanje što je rezultiralo korištenjem lijevane plastike i stakloplastike čime sam dao restrikciju vratu. Sljedeća inspiracija bila je PaperDoll efekt, odnosno slikovnice u kojima djeca mogu na nage 2D lutke lijepiti odjeću što je za moj rad značilo da će se ovratnici izrađivati samo u obliku prednjica. Cijeli koncept sam zaokružio praćenjem ženinog života i periodima kroz koje može prolaziti poput osamostaljenja, traženja muža, estetskih promjena radi uspjeha, starenjem i slično.
Događa li se na hrvatskom tržištu novi val kreativaca i dizajnera? Što je i dalje najveći problem za mlade kreativce na našem području?
- Ne bih to nazvao valom, već laganim pokretom vode jer smatram da je i dalje svega toga - premalo. Da, osjeća se naznaka nekog pomaka, ali smatram da svi mi trebamo stvarati više i gurati naš rad dalje od granica Hrvatske. Najveći problem za kreativce je i dalje manjak sredstava i to u svim pogledima, počevši od novca pa do samog izbora materijala. Moda, ali i umjetnost općenito izrazito su skupi zanat i bez ozbiljnog ulaganja ne može se postići mnogo. Zatvoreni krug neplaćanja ičijeg rada u modnoj industriji nikoga neće dovesti do ikakvog rezultata i ostaje na teoriji živog pijeska. S druge strane, izrazito mi je drago vidjeti kako kolege usprkos svemu i dalje stvaraju i pokušavaju prebroditi sve poteškoće.
Kroz narednih 5-10 godina, vidiš li sebe u inozemstvu ili radije ostaješ u Hrvatskoj? Trebamo li se danas uopće ograničavati na taj način, u vrijeme kada je tehnologija briše zemljopisne granice?
- U narednim godinama se vidim na nekom osamljenom brežuljku i potpunom remote radnom principu. Kao što sam već rekao, imam privilegiju raditi posao koji nije vezan za lokaciju. Za fotografska snimanja se putuje, dok odjeća, nakon što je izrađena, živi samostalni život putujući od snimanja do snimanja. Isto tako, zahvalan sam na društvenim mrežama na kojima se bazira moj rad i njegova preglednost. Imam mogućnost povezivanja s ljudima iz cijelog svijeta i svakodnevno mogu održavati svoje online izložbe, showroomove...
A u sadašnjosti, koji su trenutni ciljevi koje težiš ostvariti? Na čemu trenutno radiš?
- Moram priznati da nisam osoba od ciljeva i nekih velikih planova. Postoje neke stvari koje želim ostvariti, ali trenutno samo radim što želim i volim te se nadam najboljem ishodu. U izradi su već tri nove kolekcije, što samostalne, što fakultetskog tipa, a u novoj godini započinjem s jednim godinu dugim foto projektom kojim ću završiti fakultetsko obrazovanje. Kao što sam već napomenuo, radim na ideji anti-modne anti-fotografije i upravo razvijam cijeli koncept kojim ću promijeniti svoj rad, način na koji ga predstavljam i tako stvoriti svoj upečatljivi potpis.
