Buga Cvjetanović završila je na Umjetničkoj akademiji u Splitu, smjer Film i video. Godine 2015. upisuje diplomski studij fotografije na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Dobitnica je Rektorove nagrade 2016. za veliki znanstveni i umjetnički grupni rad. Iza nje je deset skupnih izložbi i jedna samostalna izložba. Rad "Eho" osvaja prvu nagradu na fotografskom festivalu Photodistorzija, te je iste godine prihvaćen na Neu Now festivalu za izlaganje na njihovoj web-platformi.
Svoj dosadašnji fotografski rad opisala bih kao...
- Dosadašnji rad opisala bih najviše kao autoreferencijalan. Kroz odabranu temu propitujem samu sebe, svoja psihička stanja, tako da su fotografije i moji psihogrami, a propitujem i svoje strahove. Kroz proces fotografiranja i istraživanja suočavam se s njima i sagledavam ih iz drugih kutova jer čim se nađem iza kamere postajem promatrač, objekt, a ne samo subjekt svojih strahova i psihičkih stanja. Moglo bi se reći da je za mene moj fotografski rad i svojevrsna psihoterapija, ne uvijek potpuno uspješna, ali ipak posrednik u zatvaranju nekih poglavlja u mom životu.
Što želim ili mislim da moja fotografija komunicira?
- To ovisi o tome što je tema moga rada, jer teme fotografskih serija razlikuju se i svaki put komuniciraju nešto drugo. U radu "Eho" cilj je bio destigmatizacija anksioznih i paničnih napadaja s kojima se borim već dugi niz godina, kao nažalost i sve više ljudi, što je tema o kojoj se mora više govoriti u javnosti. Rad "Draga moja unučice!" progovara o mojim strahovima i gubicima kroz obiteljsku priču s kojom se vjerojatno većina ljudi može identificirati. Moglo bi se reći da u tom radu, čija je tema strah od smrti, gubitaka i zaborava, fotografiranjem i bilježenjem prostora iz svojeg djetinjstva, svoja sjećanja kao i ljude koji su mi bili važni, a više nisu s nama, činim besmrtnima izlažući ih u javnom prostoru te oni time postaju i kolektivnom memorijom.
Fotografsko istraživanje za mene znači...
- U dosadašnjem radu fotografsko istraživanje za mene prvenstveno znači istraživanje same sebe. Istraživanje je dugotrajan i iscrpan proces, traženje ključa na koji način ćeš vizualno prenijeti temu kojom se baviš u svojem radu, a da uspješno komunicira s drugima. Naravno, istraživanje uključuje i ono teoretsko, čime širiš i svoje vidike, otkrivaš različita područja u umjetnosti, kao i razne autore, ne ograničavajući se samo na fotografe.
Što sam preko kamere ponajviše naučila o ljudima?
- Moram priznati da nisam mnogo jer vrlo rijetko fotografiram ljude. Ali ono što često primijetim u tim rijetkim trenucima kada ih fotografiram jest da se pred kamerom svi osjećamo ogoljeno, čak i oni koji djeluju vrlo samouvjereno. Vjerojatno zbog tog osjećaja ogoljenosti, često svi odmah stave masku i vrlo teško se na fotografiji ulovi ta autentičnost, srž osobe. Ali snimajući portrete možeš mnogo naučiti i o sebi i svojem odnosu prema drugima, svojim socijalnim vještinama koje su jako bitne ako fotografiraš portrete, kako bi uspostavio takav odnos s ljudima da se mogu prepustiti i opustiti pred fotoaparatom.
Odnos prema fotografijama koje predstavljaju ili prenose, simboliziraju nasilje?
- Ponekad su one nužne kako bi ljude aktivirali da poduzmu nešto kako bi se to nasilje spriječilo. Naime, smatram da fotografija može potaknuti mnogo više emocija nego tekst (pritom mislim na novinske članke). Ali fotografije nasilja postaju problem kad ih se prikazuje zbog spektakla i clickbaitova. Mislim da smo svakodnevno sve više bombardirani slikama nasilja te da pomalo postajemo na njega imuni, a to je vrlo loše jer kao društvo postajemo sve manje empatični.
Uloga autoportreta u današnjoj hipermedijskoj realnosti koju živimo – prvenstveno na Facebooku i Instagramu.
- U hipermedijskoj realnosti prisutna je i hiperprodukcija autoportreta. Teško mi je vidjeti neku određenu ulogu autoportreta ili, poznatije selfija, na socijalnim mrežama, jer baš i ne pratim profile čiji su pretežiti sadržaj selfiji jer je za mene to bezsadržajno. Rijetko tko se predstavlja onakvim kakav zbilja jest, većina nas igra neke uloge na socijalnim mrežama i teži nekakvom savršenstvu. Danas postoji veliki broj aplikacija i filtera koji nas čine ”boljima i ljepšima”, odnosno ”savršenima”, koji izgledaju vrlo realno i to nam se servira svakodnevno. Nažalost, mnogi su pali pod taj utjecaj i očekivanja kako treba izgledati, što je lijepo i što privlačno, a nerealno je.
"Trendi fotografija", odnosno kada je ona umjetnička? Tko su arbitri umjetničkog?
- Trendi fotografije, su upravo to - trend koji brzo dolazi i prolazi jer brzo dolazi do zasićenja, kao i kod svakog drugog trenda. Kada fotografija postaje umjetnička, to je teško reći i procijeniti, jer umjetnost je uvijek subjektivna. Po mojem mišljenju, s kojim se nitko ne mora složiti, fotografija postaje umjetnička kad joj se ozbiljno posvetiš, uđeš u proces i možeš stajati iza svojih fotografija koje pričaju priču i komuniciraju s publikom. Arbitri u umjetnosti najčešće su umjetničke institucije, galeristi i kustosi, ali i publika koja će prepoznati i cijeniti neki rad. To su različiti nivoi, ali oni koegzistiraju. Iz povijesti znamo da arbitri u jednom vremenu nisu prepoznavali vrijednost nekog umjetnika i njegova rada, a u drugom vremenu to se posve promijenilo. Kontekst vremena i kulturnih politika također utječe na to.
