Kao rezultat sinergije autora Jure Karasa i redatelja Matka Raguža, nastala je u sklopu Teatra Exit predstava "Realisti". Postav od (samo) pet glumaca čine Domagoj Ivanković, Nikola Nedić, Rok Juričić, Fabijan Komljenović i Nika Ivančić, ali tajna je u tome da svatko od njih, skačući iz uloge u ulogu i iz skeča u skeč, dočarava gomilu likova i arhetipova.
A Nika Ivančić, osim što je glumica i protagonistica ovog intervjua, istovremeno je i utjelovljenje optimizma. Pritom nisu u pitanju nekakve infantilne iluzije koje gaji prema svijetu i budućnosti, već njen osmijeh, energija, britkost i šarm. I baš kao što se u novoj Exitovoj predstavi ozbiljne teme pokušavaju dekonstruirati kroz humor i zabavu, tako i Nika u svakoj situaciji, bila ona mračna ili radosna, pronalazi razlog za smijeh. Glumu je diplomirala na Sveučilištu u Rijeci pod mentorskim nadzorom Rade Šerbedžije, a otada, moglo bi se reći, radi bez prestanka. Naporan joj je rad donio i nominaciju za Nagradu hrvatskog glumišta za predstavu "Barufe", a uspješna monodrama "Cabaret Valeska" u režiji Edvina Liverića obogatila ju je za dvije važne nagrade.
Umjetnost je njena strast u svakom obliku - glumi, svira, pleše, pjeva i crta - i zato se prema njoj odnosi strogo, ali s ljubavlju, ustrajući svojim radom u želji da joj pomogne da bude ono što bi za nju i trebala biti: šokantna, autentična, potresna, motivirajuća, sveobuhvatna i važna.
Za one koji je još nisu pogledali predstavu, predstavite nam "Realiste".
- U pitanju je takozvani kabare za pet talentiranih glumaca, na što bi moj kolega Domagoj Ivanković rekao: "kako koji, kako koji". Predstavu čine skečevi koji se bave današnjim stereotipima u društvu, aktualnim temama koje nas okružuju. Ima svega, od migrantske krize i rata u Ukrajini pa do međuljudskih i obiteljskih odnosa. Dotičemo se raznih tematika, a onda se njima i bavimo kroz suze i smijeh. Nitko ne glumi jednu određenu ulogu, već svatko preuzima na sebe nekoliko likova i arhetipova. Skečevi su kratki, brzi i efektni. Recimo, meni najdraži lik koji utjelovljujem je onaj tipične znatiželjne susjede koja zna sve tračeve u selu i onda širenjem tih istih prouzroči tragediju u susjedstvu. Obožavam je igrati jer je zastrašujuća i zabavna, a partnerska igra s Domagojem, koji utjelovljuje susjeda, uvijek je veliki užitak.
Što se sve zbiva na pozornici kad je u pitanju kabare?
- Sve što je potrebno: pjevamo, sviramo, plešemo, glumimo, imamo čak i elemente lutkarstva.
Ozbiljne teme predstavljene su kao povod za smijeh. Zašto mislite da se autor odlučio baš za satiru kao žanr?
- Satira je oduvijek umjetnicima služila kao alat za borbu protiv ljudske gluposti i zla. Nemam dvojbe da je humor najučinkovitiji kada se diskutira o teškim temama jer je univerzalan i pristupačan svim društvenim slojevima. Jednostavno je lakše doprijeti do ljudi i ukazati na neki problem kroz smijeh. Također, Teatar Exit je savršeno kazalište za takve vrste predstava i izražaja.
Kako ste dobili ulogu?
- Igrom slučaja ili čistom srećom, kako to već biva u ovom poslu. Srela sam kolegu Nikolu Nedića na cesti u Zagrebu i rekao mi je da me predložio redatelju Matku Ragužu za njegovu novu predstavu u Exitu. Ispostavilo se da sam pozvana na audiciju i nisam uopće znala što me očekuje. Dočekala su me četvorica divnih dečkiju: Domagoj Ivanković, Fabijan Komljenović, Rok Juričić i Nikola Nedić. Krenuli smo svirati i pjevati zajedno i odmah se rodila neka zanimljiva energija, kliknuli smo na prvu. Zatim sam dobila tekst koji do tada nikada nisam vidjela, ne znajući što čitam niti što interpretiram, jednostavno sam se bacila glavom kroz zid. Samo sam se opušteno zezala, glumila i glupirala s dečkima i eto - upalilo je.
Kazalište danas? Što prevladava, umjetničke ili komercijalne predstave?
- Mislim da ljudi koji se kreću u kazališnim ili umjetničkim krugovima žive u jednom balonu u kojem imaju dojam da je puno više takozvanih "art" predstava, onih za probranu publiku. Ali mislim da zapravo većinom vladaju komercijalnije predstave za široke mase, što ne mora nužno biti loše, jer treba biti svega na kazališnoj sceni, potreban nam je balans. Naravno dok god se takve predstave drže određene kvalitete i umjetničke vrijednosti.
Što se promijenilo danas, kada živite za glumu, u odnosu na period kad ste samo maštali o glumi?
- Sve se promijenilo. Moja tadašnja dječja percepcija profesionalnog života nema veze s današnjom stvarnošću. Da se razumijemo, ja sam s osam godina već znala da moram biti glumica i tu me ništa nije moglo pokolebati. I koliko god su me upozoravali i savjetovali, nitko te ne može pripremiti na određene aspekte ovog posla dok god ga ne osjetiš na vlastitoj koži.
Na primjer?
- Otkud da počnem? Konstantna financijska nestabilnost i neizvjesnost. Život koji se proživljava u ekstremima - ili imaš tri projekta paralelno ili nemaš niti jedan. Puno je tu stresa, jedan tren juriš na sve strane, a idući ne radiš ništa i čamiš doma čekajući. Naravno, ovo nije isključivo vezano uz glumu, teško je biti freelancer u svakoj branši. Dok sve nije crno na bijelo potpisano na ugovoru, ne možeš znati hoće li se neki projekt zaista izrealizirati. Teško je vjerovati ljudima, a i situacije i okolnosti su jako nepredvidive.
To nam je svima pokazala i pandemija. Kako ste je vi dočekali?
- Prije korone imala sam redovitih angažmana, nije bilo puno praznog hoda u mom rasporedu i navikla sam se na taj tempo života, tako da mi je lockdown dosta teško pao. Tokom samoizolacije shvatila sam koliko ovisim o glumi u kontekstu svog mentalnog zdravlja. Šokiralo me to koliko zapravo ispreplićem svoju osobnost sa svojim radom, i došla sam do zaključka da mi je potrebno naučiti te dva aspekta svoje ličnosti razdvojiti. Gluma je vrlo specifična branša zato što naša iskustva, emocije, sjećanja, ono što mi jesmo i što nas čini ljudima – sve to nosimo sa sobom i koristimo na sceni. Kao umjetnici ne možemo i ne smijemo se nikada potpuno odvojiti od toga, ali treba biti svjestan da ljudska vrijednost ne leži samo u uspjehu i radu.
Koje su najvrjednije škole kojima vas je život podučio?
- Oduvijek sam bila dosta naivna osoba i to mi je u životu prouzročilo najviše problema, tako da bih rekla da mi je najveća škola bila naučiti čuvati se i izboriti za sebe, u privatnom i poslovnom aspektu. Naravno, i dalje učim, to je cijeloživotni proces..
Što više volite na kazalištu: ono kako publika djeluje na vas ili kako vi djelujete na publiku?
- I jedno i drugo. Da budemo iskreni, naravno da nitko ne glumi samo za druge ljude. Čovjek glumi i za publiku i za neko svoje osobno zadovoljstvo. No, meni je ključna izmjena energije koja se događa u kazalištu – svaki put kada stanem na scenu darujem gledateljima dio sebe i oni meni uzvraćaju svojim reakcijama. Činjenica da nekoga mogu svojim radom nasmijati, rastužiti, uplašiti ili potaknuti na propitkivanje, na kraju dana me ispunjava.
Je li kazalište tu da podučava i usmjerava, da ima neku svoju misiju, ili da jednostavno bude?
- Baš sam nedavno razmišljala o toj temi - treba li umjetnost biti moralna. Mislim da ne treba. Može nas educirati, može biti moralna, ali i ne mora nužno. Bit umjetnosti je, po mom mišljenu, okrenuti ogledalo društvu, na doslovan ili apstraktan način. To znači da ga treba predstaviti onakvog kakav on jest, sa svim gnjusnim i predivnim aspektima. Ako počnemo cenzurirati i sterilizirati svako umjetničko djelo, koja je poanta? Umjetnost treba biti šokantna, i moralna i nemoralna, mora pokazati sve aspekte društva. Po meni je "prava umjetnost" ona koja se ne boji same sebe.
Da imate jednu želju koja bi vam se mogla ostvariti...
- Kada bih magično dobila ogromnu količinu novaca, odmah bih kupila famozni Teatro Fenice u Rijeci, obnovila ga i sa svim svojim prijateljima i kolegama otvorila novu nezavisnu kazališnu, plesnu, opernu i kabaretsku scenu koja bi postala glavna umjetnička destinacija u Europi. Eto, čovjek uvijek može sanjati...
