Patrik Gregurec student je prve godine MA studija Dramskog i filmskog pisma na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti. Glumio je u sisačkom Kazalištu Daska. Scenarist je kratke igrane serije "Svjedok" (CROSOL), autor teksta, dramaturg i izvođač u dječjoj lutkarskoj predstavi nastaloj po motivima "Epa o Gilgamešu – Genkidu", autor teksta za dječju predstavu "Pero". Monolog "Jež više nema dilemu" izveden mu je u sklopu ZKM-ovog projekta - "Ako me čuješ, ja ću pričati". Radio je na adaptaciji teksta i dramaturgiji predstave "Smrt trgovačkog putnika" (Kazalište Virovitica), dramatizirao je i adaptirao roman "1984." Georgea Orwella u radiodramu za Hrvatski radio, a upravo je i adaptirao roman Branislava Glumca "Zagrepčanka" za Teatar Erato. Ipak, povod ovom razgovoru je nedavno osvojeno 59. Goranovo proljeće. Nagradu Goran za mlade pjesnike dobio je za svoju poemu "Špaga", a o motivima koji šetaju pjesničkom knjigom, dramskim likovima, lirskom subjektu, razmeđini autorstava na kojima se nalazi porazgovarali smo s ovim mladim Siščaninom čiju knjigu nestrpljivo čekamo u knjižnicama i knjižarama.
Špaga kao motiv, Š kao lik? Krenimo od početka...
- Š i paga jesu strukturirani kao likovi u poemi, i njihova imena tvore naslov. Inače je naslov teksta nešto čega mi se najteže dosjetiti, ali u ovom slučaju nakon nekoliko stranica teksta shvatio sam koji će biti – a Š i paga su se naknadno spustili, čak i doslovno u tekstu, s tog naslova u ostatak rukopisa. Oni su, naravno, samo jedni od likova koji se pojavljuju u poemi, iako će Š i paga vjerovati drugačije – oni misle da su presudni. Motiv špage u smislu užeta je prožet raznim metaforičkim značenjima i zanimljivo je razmišljati o tome koje asocijacije dođu osobi koja naiđe na naslov. Čini mi se da isto to što nas može ubiti, spriječiti i obuzdati također nas može izbaviti, osloboditi i približiti. Postoji još jedan ključ za punjenje njihovih imena značenjem, ne treba ga tražiti dalje od onoga što piše u samoj poemi, to je nešto što ima veze s tim da veliko Š na dnu mora lamentira da zna sve bogove ponaosob, i time da paga može dati vjetar u krila, ako to uspije odlučiti.
Između pjesništva i dramskog stvaralaštva - dramaturgije je tvoj umjetnički interes, da iskoristimo kovanicu teatrologinje Nataše Govedić, pravo "adapt – autorstvo". Kakve metode i procese uspostavljaš sa svojim pisanjem?
- Iako je istina da je moj umjetnički interes usko vezan uz pjesništvo i dramsko stvaralaštvo, ipak, on je puno širi. Poeziju svakako vidim kao temeljni mehanizam svog umjetničkog djelovanja. Bilo to pisanje scenarija, izvedbenog teksta, praktična dramaturgija, dramskog teksta, teorijskog teksta, dramaturgije izložbe - sve se nekako može svesti na poetske principe, odnosno na način na koji pišem i razmišljam poeziju. Recimo da me s jedne strane više zanima simbolično od konkretnog, s druge strane me više zanima ljudsko od neljudskog. U tom smislu hranio sam se Miltonovom poemom "Paradise Lost", Ovidijevim "Metamorfozama", antičkom filozofijom, antičkim i predantičkim mitovima, filmovima Maye Deren, zbirkama Teda Hughesa i Kvartetima T.S. Eliota, stripovima škotskog pisca Granta Morrisona, poezijom Anke Žagar, beskonačno inspirativnom zbirkom "Projekt Poljska" Ivana Šamije, i drugim djelima koja su u isto vrijeme, prema mojoj klasifikaciji, i simbolična i ljudska. Drago mi je da u ovom pitanju spominješ profesoricu Govedić i njezinu vrlo preciznu kovanicu. Svi mi živimo adapt-autorstvo, upijajući i odbacujući iskustva, metode i procese. A kod pisanja se ta kovanica, za mene, potvrđuje u naizgled neočekivanom smjeru. Adapt – autorstvo upućuje na to da kad pišemo uvijek radimo s minimalno dva koncepta: adapt bi značilo sve što naučimo, ono konkretno i zemljano, sve što pročitamo, ono kako smo odgojeni i ono kako reagiramo, ono što je sav naš odnos prema pojavnom svijetu; dok bi autorstvo značilo ono neuhvatljivo i nedokazivo, ono što nekad cinično odbacujemo, ono čega se bojimo i ono čemu se radujemo, ono što romantiziramo. Najmanje te dvije silnice prisutne su u pisanju, i iskustvo kaže da niti jedna krajnost nije dovoljno dobra. Važno je odrediti mjeru. Samo što mjera nikad nije ista. Vjerujem da je to određivanje mjere jedan od nevidljivih pozadinskih mehanizama s kojima se svatko tko se bavi pisanjem uvijek iznova suočava te da su i skala između adapt i autorstva, i mjera koju spisateljica ili pisac ostavlja na toj skali čitatelju uvijek itekako vidljivi, a vještina koja bi se bavila pogađanjem mjere bi možda mogla biti ono što zovemo talentom.
Kada i kako je dramsko pismo postalo opcija tvog izražavnja, a kada i kako poezija i kako vidiš svoj umjetnički put? Od autentičnog do namjernog?
- Moj umjetnički put je od početka bio dosta čudan. U srednjoj sam počeo kao glumac u sisačkom kazalištu DASKA, gdje je pristup kazalištu bio vrlo inkluzivan i zajedničko - autorski, iako smo u isto vrijeme prolazili nešto nalik glumačkom treningu; Nebojša Borojević radio je s nama glumu i govor, dok je Damir Borojević radio s nama pokret. Zahvaljujući njima dvojici zavolio sam kazalište. Zbog školskih izleta u Zagreb i rijetkih predstava koje sam tada mogao pogledati u Sisku, vrlo brzo mi je bilo jasno da naša srednjoškolska kazališna grupa na čelu s braćom Borojević radi drugačije kazalište od onoga na koje su nas vodili za vrijeme školovanja, odnosno drugačije od onoga što bi se u mojoj okolini smatralo kazalištem. To je svakako, tada vjerojatno nesvjesno, proširilo moje shvaćanje kazališta i aktiviralo ogroman interes. Tada se još nisam planirao baviti pisanjem, ali počeo sam ozbiljnije čitati. Tako je u moje ruke došao strip "The Sandman" Neila Gaimana, što mogu datirati kao trenutak u kojem sam shvatio da želim, i da bih trebao, pisati. Tako da je zapravo moja želja za pisanjem ključala i stvarala se potiho, u pozadini, iza izvedbenijih i dramskijih umjetnosti, kazališta i stripa. A prvo što sam počeo pisati nije bilo niti za kazalište niti strip, nego poeziju. Tako da poeziju nisam počeo pisati iz pozicije znanja ili namjere, čak niti iz prevelike načitanosti u smislu čitanja poezije, nego iz emocionalne i duhovne potrebe. Sada vjerojatno ulazim u sferu onoga što bi nazvali autentičnim. Ali kada je već spominješ, onda ćemo s njim i poigrati. Autentičnost je jedna od zanimljivih i opasnih riječi, kao što su riječi talent, inteligencija, nadarenost, bog - svima je zajedničko to da su podatne za upisivanje različitih značenja, odnosno te su riječi toliko rastezljive i spužvaste da je vrlo lako u njih upogoniti osobne projekcije. Jedino što mogu reći oko autentičnosti je to da treba paziti: ponekad je ono što mislimo da je autentično zapravo – opće mjesto, što je dosadno. Ipak, ako se autentičnost ozbiljno shvati, bez predrasuda i na trenutak bez štovanja ograničenja koja nam postavlja razumsko razmišljanje, onda kada govorimo o autentičnosti govorimo o nečemu suprotnom od općeg mjesta, onda je autentičnost, u umjetničkom smislu, sposobnost da ono jedinstveno i nedjeljivo što proizlazi isključivo iz našeg iskustva uspijemo, alkemijski, pretočiti putem preferiranog medija u pojavnu stvarnost tako da dubinski korespondira s tuđim, drugačijim, jedinstvenim i nedjeljivim iskustvom. Dramskim pisanjem sam se počeo baviti tek nakon što sam upisao dramaturgiju. Do tada sam napisao nekoliko kratkih nikad snimljenih filmova; deset tona poezije koja mi se činila, da nastavimo igru, autentičnom – ali su to zapravo bila opća mjesta; i pola kile autentične poezije. Iako je moje inicijalno zanimanje za dramsko pismo bilo veliko, trebalo mi je dosta vremena da nađem ono što sam našao u pisanju poezije. Trenutno, bavljenje dramskim i filmskim pismom je ono što me najviše zaokuplja i čemu se najviše posvećujem u slobodno i studentsko vrijeme. Imam osjećaj da tu imam još puno toga za napraviti.
U nagrađenoj zbirci se proteže stara ideja/poslovica, odnosno parafraza "ime je ključ". Kakva su još vaša pjesnička uvjerenja?
- Riječi imaju magična značenja. Kada napišem Srđan ti ćeš pomisliti na sebe. To, da riječi utječu na nas se često zanemaruje, ali ne radi se ni o čemu neobičnom. Izgleda da smo programirani tako da nam riječi stvaraju značenja i otvaraju nove puteve. Njemački pisac s prijelaza 18. na 19. stoljeće Heinrich von Kleist se na zanimljiv način bavi tom temom u svom eseju, u engleskom prijevodu: "On the Gradual Production of Thoughts Whilst Speaking". Riječi utječu na naše misli, naše misli utječu na našu volju, a spoj dobre volje i prave misli rezultira uspješnom akcijom u stvarnom svijetu. Tu cijelu stvar možemo nazvati pukim bivanjem, ali za mene je činjenica da se takvo nešto događa – magična. S tim na umu, imena su posebna vrsta riječi, to su riječi s kojima se identificiramo, tijelom, umom, emocionalnim aparatom i svime drugim što jesmo, nečije je ime kratica za cijeli jedan svijet. Stoga, s imenima oprezno, imena su ključ.
Motiv "provalije" zastrašuje i ohrabruje u isto vrijeme...
- Ovdje treba nastaviti priču o dvojakosti iz prvog pitanja, odnosno o tome da što nas može ubiti, spriječiti i obuzdati, također nas može izbaviti, osloboditi i približiti. Sve su stvari dvojake ali niti jedan dio svake stvari nije potpuno odvojen od drugog. Dobro i zlo, život i smrt, razum i emocija, ljubav i mržnja, svi ti neuništivi koncepti koji se vrlo lako mogu naći na rubovima Greimasova semiotičkog četverokuta uvijek se i isključivo prepliću i supostoje. Tako i provalija, još jedan lik uz Š-a i pagu prolazi kroz sličan proces kroz koji prolazi četvrti lik, Patrik Gregurec, koji je na mjestima u funkciji lirskog subjekta.
A ideja "ljepote" koju svako malo referiraš me tjera na pitanje – kako osjećaš a kako misliš ljepotu? I imaš li osjećaj da je želiš približiti? Što su joj sinonimi, za tebe sada, ovdje?
- Lijepo je ono što je, u isto vrijeme, neodoljivo: direktno uspostavlja odnos s emocionalnim repertoarom; što je neporecivo: stvarno i kad se ne vidi; što je istinito: vrhovno dobro, po uzoru na Platona. S proplanka na kojem ležiš, neodoljiv je, neporeciv i istinit crveni zalazak sunca iza crne planine u kontri, ma koliko god se ta slika klišejizirala, pokušavala deromantizirati ili kapitalistički upogoniti. Neodoljivost, neporecivost i istinitost riječi su koje ne opisuju dovoljno dobro osjećaj koji nas prožme pri gledanju takvog zalaska sunca, a taj osjećaj nazivam ljepotom. Isti se osjećaj, adapt-autorski, može prenijeti na umjetnost, osobe, misli i sve drugo. Sve što je bilo, što jest i još nije ima potencijal da bude lijepo, i ono što je lijepo uvijek duže traje od onoga što nije lijepo. Sukladno s time, naravno da se želim približiti ljepoti, od ljepote želim sagraditi dom, želim je raditi, gledati, piti, jesti, biti, želim da ljepota bude sve, da bude more u kojem besmrtno lebdimo bez potrebe za škrgama.
Bila je tu i konstrukcija "p-razne ljepote"....
- To prebacuje ljepotu iz idealiziranog romantičarskog, ali opet po meni točnog opisa ljepote iz prošlog pitanja u stvarni svijet. Jedna od najzanimljivijih tema dok sam pisao "Špagu" bio je odnos između pojavnog svijeta u kojem su naše akcije konkretne i svaka ima posljedice; i ovog drugog svijeta koji se događa u nama, kada u stvarnom vremenu prođe jedna minuta a u ovom drugom svijetu, u nama, prođe nekoliko života emocionalno-intelektualnih valova dijaloga. Ta se dva svijeta naravno isprepliću i nikada ne funkcioniraju odvojeno. Ipak, već spomenuta mjera se u ovom slučaju na našoj već spomenutoj skali dobrano spustila na zemlju. S njom i koncept ljepote. U tom dijelu "Špage" pišem o tjelesnoj ljepoti, Š takvo poimanje ljepote iz svojih razloga povezuje s likom page, stavlja prvo slovo pagina imena – p, ispred kvantitativne i konzistencijske odrednice u obliku riječi razne, čime dolazimo do epiteta p-razne. Sve to kako bi, s ciljem dominacije nad situacijom, ukazao na to da paga govori o ljepoti samo u tjelesnom smislu, čime površno zanemaruje ona tri idealna aspekta ljepote - neodoljivost, neporecivost i istinitost.
O ponuđenim ljubavnim slikama u zbirci samo mogu reći da su ironično suvremene – možemo li govoriti o uspostavljenim ideološkim obrascima koje ponavljate, aktivirate u svojoj poeziji?
- Što se tiče ideologije, mislim da ljubav ima svoju ideologiju, koja je uvijek autentična u smislu te riječi kako sam je bio opisao u jednom prošlom odgovoru, gdje autentičnost znači ono što je partikularno i osobno, a prepoznato je i proživljeno kroz drugo partikularno i osobno. Iako, zanimljiv mi je koncept ideoloških obrazaca: ako ideologiju shvaćamo kao nešto što pojedincu omogućuje nalaženje pravog smjera u složenom okolišu društvenog života, rekao bih da su ideološki obrasci ljubavi o kojima itekako valja govoriti – koncepti gusto nabijenih značenja koji iz ljubavi proizlaze gotovo kao upute: empatija, volja, požrtvovnost, pravednost, odanost, zajedništvo, život. U jednom sam od pitanja već pobrojao neke tekstove i druga umjetnička djela koja su me inspirirala i čije sam umjetničke obrasce svakako aktivirao pri pisanju "Špage". Ovdje mogu još jednom spomenuti Granta Morrisona, točnije njegov strip "Invisibles" čije mi je čitanje i istraživanje na neki način dalo dopuštenje za izbor motiva, mehanizam tog izbora i kontekstualiziranje izabranih motiva koji se javljaju u "Špagi". Često mi se čini da mi treba dopuštenje da napišem nešto što mislim da bih trebao napisati, a to dopuštenje pronalazim i rješavam ga se kroz čitanje i istraživanje umjetničkih i teorijskih djela koja mi se čine bliskima, i naravno onima koja mi se isprva ne čine bliskima, za koja se svaki put prevarim. Ironična je možda najbolji epitet koji ide uz stvarnu suvremenost, odnosno klimu koja me okružuje. Ironija je sjajan obrambeni mehanizam koji itekako ima svoje mjesto u svijetu i u "Špagi", pogotovo kao jedna od određujućih silnica odnosa materijalnog i nematerijalnog stvarnog svijeta u poemi. Ironija je sjajna, prijateljica humora i zabave. Isto tako sjajna, prijateljica je i uglancanih okova i neprobojnih zidova. Ironija je uvijek stanje maskiranja, odmaka, a prije svega – napetosti. Ako ništa drugo, nadam se da će "Špaga" svojim čitateljima dati dopuštenje, kao što je bezbroj drugih tekstova dalo meni, da se malo opuste.
