Producirala je nekoliko kratkih dokumentarnih i igranih filmova. Radila je u ekipama igranih, animiranih i dokumentarnih filmova. S redateljskim prvijencem "Goli" osvojila je Srce Sarajeva za najbolji dokumentarni film, a na ZagrebDoxu nagradu Međunarodne federacije filmskih kritičara FIPRESCI osvojio je njezin novi film "Žica". Upoznajte Tihu K. Gudac!
Od ekonomije preko produkcije do režije i nevladinih organizacija, možete li nam posložiti vašu biografiju?
- Mislim da pripadam generaciji koja je počela razbijati sliku nekog pravocrtno utabanog puta. Izazov moje generacije je što nam se u vremenu kad smo postajali "odrasli" naglo otvorio svijet kao niti jednoj generaciji ranije, a egzistencijalna sigurnost onih koji su nas odgajali se urušavala. Mislim da sam tako postala "žrtva" nove ideje – ideje ostvarenja smisla i ostvarenja vlastitih talenata, kad je već sve ostalo nesigurno, a s druge strane pak – moguće! U svemu tome naravno, svjesna sam činjenice da talent nije ništa bez rada i stjecanja znanja. Dosta rano sam postala dio velike međunarodne zajednice ljudi koji se trude malo popraviti svijet radom u neprofitnom sektoru i zarazila se idejom "mijenjanja svijeta na bolje". Upisala sam ekonomiju s planom da ću nakon fakulteta nastaviti tim putem. Istovremeno me oduvijek privlačila umjetnost i kreativno izražavanje. Prijatelj me pozvao na predavanje na Akademiju dramske umjetnosti jer je smatrao da će mi biti zanimljivo. Na prvom predavanju iz filmske produkcije su mi se upalile neke lampice, vidjela sam da je produkcija kombinacija mojih dosadašnjih interesa i na vlastito iznenađenja odlučila sam probati upisati Akademiju, dala sam si jednu šansu. I to je bilo to. Kad sam počela studirati film sve moje kockice su se posložile. Smatram da je najveća nagrada živjeti život i raditi posao u kojem koristiš svoje talente i pri tome daješ nešto zajednici u koju si "posađen". Za mene je film upravo to pa i dalje u svaki novi projekt uspijevam ući s puno strasti.
Profesionalno usmjeravanje započeli ste u odnosima s javnošću i kazališnoj glumi. Kasnije se gotovo isključivo okrećete filmu. U najmanju ruku – oba djelovanja imaju za zadatak adekvatnu do izvrsnu reprezentaciju, smijem li vas pitati za usporedbu ovih, na prvu, neusporedivih polja?
- Sva ta polja su spojiva po tome što se sva bave istom stvari, to jest pričanjem priča. Nikada nisam odlutala u nekom sasvim drugačijem smjeru pa pomislila da bih mogla biti recimo inženjer ili liječnik. Moj talent je pričanje priča koje ljudsku zajednicu drže na okupu od pamtivijeka. Nekoć su se priče pričale uz vatru oko koje se okupljalo pleme. Danas se pričaju putem medija koji iza sebe imaju i vrlo razvijen praktičan dio to jest "biznis". Smatram da mi nije bilo na odmet obrazovanje i stjecanje iskustava i na tom području.
S redateljskim prvijencem "Goli" osvojili ste Srce Sarajeva za najbolji dokumentarni film te niz drugih međunarodnih nagrada i priznanja – jasno mi je da to niste očekivali, ili?
- Nisam ništa očekivala, čak nisam htjela ići na projekciju niti dodjelu nagrada na Sarajevo film festivalu, bila sam previše emotivna i imala sam golemu tremu. Taj film bio je moja prva režija, nastao je kao posljedica duboke potrebe da istražim obiteljsku povijest i stavim ju na film, kroz bezuvjetnu posvećenost na tom putu. Imala sam sreću što film nije rađen pod pritiskom rokova, tako da sam na njemu radila šest godina, a od toga smo dvije i pol godine bili u montaži i svaki rez peglali do trenutka u kojem smo mogli reći da je to najbolje što možemo. Tek kad je film završen osvijestila sam težinu toga da je sve o mojoj obitelji izlazilo pred neke nepoznate ljude i tu je nastupila golema trema. Iskreno, tada mi ideja da se negdje sakrijem od svega nije bila strana, jer je za mene osobno jedan od većih izazova bio izlazak u javnost. Na koncu cijele priče, "Goli" je ipak dokaz da kad nešto radiš sa srcem to donosi plod.
Što su bili emocionalni, a što produkcijski izazovi ovog filma?
- Znatiželja ima svoje posljedice, tako sam kopajući po obiteljskoj prošlosti morala dobro pogledati u samu sebe, u ono što me pokreće i postaviti si iskrena pitanja o tome što je u cijelom tom procesu važno za publiku, to jest za ono neko pleme s početka razgovora, kojem uz vatru pričam priču. Budući da sam osoba koju u životu primarno pokreću emocije i strast, vrlo sam se često tijekom rada na filmu nalazila u suzama. To je bio neki proces čišćenja koji je bio važan za mene osobno, no nisam smjela dopustiti da zbog mojih stanja film sklizne u patetiku. Tu su mi najviše pomogli koautori na filmu koji su mi pomogli da emotivna i umjetnička vrijednost filma budu ujednačene. Izazova je bilo stvarno jako puno, ono što je najvažnije je da zbog njih nismo odustali.
Kako je obitelj inicijalno reagirala?
- Biti redatelj dokumentarnih filmova kakve ja radim zeznuta je stvar, jer je materijal u tvojim rukama zapravo stvarni život drugih ljudi. To je ogromna odgovornost. Kada u takav rad ulazi rizik da ako fulaš više nikad nećeš biti pozvana na obiteljski ručak, stvari mogu postati ozbiljne. Iz tog razloga sam film "Goli" svima koji su u njemu prikazala prije premijere. Bilo mi je važno da se svi složimo da sam opravdala ukazano mi povjerenje.Film je vani, znači prošlo je ok. Mislim da se svi slažemo oko važnosti njegova postojanja kao i da je to plod otvorenosti i iskrenosti svih koji su u njemu.
Što vas je zanimalo još, a niste uspjeli prikazati? Dakle, što je neprikazano?
- Inicijalno me zapravo zanimao istraživački rad na temu samog logora na Golom otoku, no s vremenom je film promijenio smjer. Shvatila sam da je najveća vrijednost moje motivacije glas unuke koja priča o svom djedu - to je film, ostalo je novinarstvo. Na koncu imam puno materijala koji se bavio baš Golim otokom na razini povijesnih svjedočanstava.Taj materijal je povremeno pretežak, no vrlo vrijedan. Iz tog razloga mislim da bih u nekom trenutku trebala objaviti transkripte razgovora s bivšim logorašima koje sam snimila, a za sad ih imam jedino ja.
Je li vas strah od propitivanja povijesti? Pogotovo tako "kontroverzne" i nedovoljno ispisane?
- Strah je zanimljiv osjećaj, ne želim tvrditi da sam ga svladala. No, mogu reći da sam ga malo upoznala i shvatila da mu se ne treba u potpunosti vjerovati. Druga strana straha, ona gdje je on savladan, vrijedno je mjesto, možda sam o tom mjestu čak malo i ovisna. Dopuštam da strah ne koči moju potrebu da zagrebem ispod površine. Čini se da se kao društvo mi zaista malo bojimo povijesti, ponekad bježimo od razgovora o njoj, uz argument da će nas zarobiti. Mene je pak razgovor o prošlosti jako zanimao jer samo poznavanjem povijesti možemo razumjeti gdje smo sada, što nas uvjetuje i skinuti si neke terete s grbače. U tom smislu mene primarno zanima čovjek, zato se moj prvi film zove samo "Goli" jer primarno ogoljava priče ljudi. Povijest približava na osobnoj razini, rasvjetljujući različite crte ljudskog lica. Moj novi film je rađen po istom principu.
Naime, jer je jednako teško i grozomorno analizirati ono što nam je odista dostupno kao tema u našoj svakodnevici – što ste i napravili u svom filmu "Žica" gdje ste dokumentirali događaje na migrantskoj ruti prema sigurnijem životu ...
- Jedino što pokušavam je nastojati biti iskrena prema situacijama koje vidim na terenu, koje otkrivam u razgovoru s ljudima, ne nametati pretjerano svoj stav i otvoriti prostor za razgovor. Vezano uz temu mog novog filma "Žica" njime sam pokušala dati uvid u situaciju u kojoj se trenutno nalazimo, a to je ponovno preuzimanje uloge vrata Europe. Povijest o kojoj smo ranije pričali je zanimljiva i zato što se ponavlja u onoj mjeri u kojoj od nje nismo ništa naučili. Film "Žica" pokušaj je rasvjetljivanja jedne takve situacije u kojoj trenutno živimo te približavanja stanja stvari na našim granicama većoj grupi ljudi. Temom se ponovo bavim na razini normalnog, uvjetno rečeno "malog" čovjeka.
Kome ta žica ponajviše smeta? Protiv koga je ona još, osim očitih subjekata, Drugih, imigranata?
- Žilet žica na slovensko - hrvatskoj granici najviše smeta ljudima koji uz nju žive te ekosustavu kojeg dugoročno narušava jer je prekinula migracije životinja i onemogućila pristup vodi rijeke Kupe. Sve to skupa već ima katastrofalne posljedice. Žica je formalno tu kako bi onemogućila ilegalne migracije, a u tom smislu nema nikakvu učinkovitost. Ukratko to je situacija apsurda čija jedina stvarna funkcija su birokratska, neučinkovita rješenja kompleksnih problema.
Sadržaj filma se uvijek razlikuje od inicijalnog koncepta. Zanima me što je u ovom filmu bilo "inicijalno"?
- U filmu je inicijalno bilo samo promatranje zajednice koja se mijenja, čije spone se uništavaju i koja se nosi s izazovima novog života uz žilet žicu. Nisam se namjeravala baviti pitanjima migracije, jer migranata tamo nije bilo. Ipak, od pripreme filma do snimanja migrantska je ruta zaista skrenula u smjeru Gorskog kotara te sam reagirala tako da sam u film uvrstila i svjedočanstva ljudi koji ovdje ilegalno prelaze granicu.Također, novi trenutak je bio i to što sam otišla snimati i migrantska žarišta u gradovima na hrvatsko- bosanskoj granici s koje ljudi pješke kreću ka Europi.
Kamera je opasno oružje – pogotovo ova koja tvrdi da "samo" dokumentira. Želim vas pitati – kako oslobađate ljude od straha od iste?
- Istina, kamera i olovka su jako moćno oružje. Na prvom mjestu toga trebaju biti svjesni oni kojima se njima služe jer ih neki koriste na krivi način. Konstantno osjećam neko strahopoštovanje prema ulozi koju imam kao redateljica – strahopoštovanje prema ljudima koji su mi dopustili da ih snimam i prema publici. Nadam se da tu vrstu treme nikada neću izgubiti. Malo sam preusmjerila odgovor, no to je zato što nikada ne snimam ljude koji to ne žele, koje trebam nagovarati na snimanje, s kojima nemam prostor u kojem se razumijemo zašto smo svi tu. Kada započne snimanje se jako malo petljam u same događaje ispred kamere, a najviše se bavim komunikacijom s ekipom o tome kako ih snimiti. Odluke ekipe donose isječak iz realnosti u kojem leži ukupna moć kamere i tu vidim svoju odgovornost. Sve ostalo je manji izazov.
Koji su daljnji planovi, projekti? I u kom polju?
- Važno je da sam u stalnom kretanju naprijed, u svakom smislu. Ponekad to kretanje znači vidjeti samo mali dio puta ispred sebe i prevaliti ga, iako je ostatak puta nepoznanica. Možda se izražavam malo prepoetski, no živim po tom principu. Korak po korak, a kad negdje opet stignem, s nekim filmom ili drugom dobrom pričom pod rukom, nadam ćemo ponovo biti raspoloženi za razgovor.
