Izložba se bavi pokušajima opipavanja i gledanja onoga nevidljivoga, odnosno, kako možemo kroz umjetničke procese pokušati nadići ograničenja naših osjetila te vidjeti realnost takvom kakva ona stvarno jest", objašnjava nam Hrvoje Hiršl temelje svoje posljednje izložbe koja je nedavno postavljena u Beču u studiju Bildraum. Multimedijalni umjetnik, dizajner – istraživač – vratio se slikanju nakon više od 15 godina bavljenja drugim izražajima umjetnosti i dizajna, od zvučnih, interaktivnih, video instalacija, printeva... Hiršl je diplomirao na Akademiji u Splitu, a radio i usavršavao se po cijeloj Europi i svijetu. Postavio je 13 samostalnih i više od 40 grupnih izložbi, a pred njim je i prilično zaposlena godina. "Temelj mojih radova i umjetničkog procesa je istraživanje putem kojeg obrađujem određene teme koje se potom manifestiraju u obliku teksta i/ili umjetničkog objekta. U posljednje vrijeme podijelio sam svoju umjetničku praksu u tri segmenta: tekst, manje radove poput slika i crteža te instalacije, koje su zbog svoje produkcijske kompleksnosti kolaboracija s određenim institucijama. Konačni umjetnički output je sinergija ta tri dijela", rekao nam je Hiršl. Kao primjer navodi suradnju s dr. Nevenom Šantićem, s kojim je radio na svjetlosnoj instalaciji "Kolaps" na Institutu Max Planck u Garchingu u Njemačkoj.
"U to sam vrijeme spontano započeo niz crteža/skica, nakon velike pauze od vjerojatno više od 15 godina neslikanja. Taj ponovni interes za crtež i sliku bio je posljedica nekih promišljanja vezanih uz kvantnu fiziku i frustracije poslom zbog osobnog nezadovoljstva načinom funkcioniranja menadžmenta u Frankfurtu. Paralelno sam proučavao znanstvene vizualizacije te primijetio dosta sličnosti s ranim crtežima koje sam radio u periodu od 16. do 22. godine. To istraživanje je naposljetku rezultiralo tekstom ‘Limit reprezentacije’, koji je postao temelj sadašnje izložbe. Izložba obuhvaća seriju od 22 nove slike koje su nastale tijekom boravka u studiju Bildraum, uključujući početne crteže/ studije za te slike. Ovo je ujedno najopsežnija izložba mojih dosadašnjih radova koja nadopunjuje moj prethodni rad o skrivenim strukturama i principima. Izložio sam također 3 nove zvučne slike velikog formata (100x205 cm), čije istraživanje je započelo tijekom boravka na prvoj umjetničkoj rezidenciji Kulturkontakt u Beču 2012. godine. Naposljetku, na terasi studija Bildraum postavio sam instalaciju ‘Sirene (glazba sfera)’. Tri sfere izrađene od 450 truba koje pokreće veliki industrijski kompresor, odjekivale su javnim prostorom kompleksa Brotfabrik. Ovaj rad je do sada izlagan samo jednom 2011. godine u Zagrebu te mi je izuzetno drago da ga je bečka publika imala priliku vidjeti/čuti po prvi puta nakon 10 godina. S obzirom na to da i dalje nemam svoj atelje u Zagrebu, iako sam nekih osam godina na listi za dodjelu gradskih prostora, bilo mi je neizmjerno drago da je važna institucija kao Bildraum prepoznala projekt te sam imao priliku pet mjeseci koristiti njihov prostor od 170 m2", kaže Hiršl.
Koja su glavna pitanja u pozadini, ili u temeljima vaše umjetnosti?
- Zanima me otkrivanje skrivenih struktura i principa, razvijam strategije kako bih ih učinio vidljivima. Teme mojih istraživanja kreću se od problema medija kao nosive strukture, pojava kompleksnosti iz jednostavnih principa i pravila, posljedice tehnološkog napretka... Također me zanima što leži iza umjetničkog rada kada se odstrane svi gradivni elementi, postoji li nešto neopipljivo, nešto izvan okvira pojavnog.
Kibernetika je važan dio vašeg umjetničkog djelovanja i istraživanja. Što vas fascinira u tom svijetu i kako povezujete naizgled nespojive svjetove umjetnosti i kibernetike?
- Kibernetika je disciplina koja se bavi kontrolom sustava, bilo kojih sustava, uključujući i biološke. Današnji svijet nadzora i kontrole je upravo manifestacija tih ideja koje su krenule 40-ih godina prošlog stoljeća. Tri su glavne postavke kibernetike: 1. Sve je povezano i neraskidivo jedno od drugog; 2. Promatrač nikada ne može biti objektivan jer je dio sustava te zbog toga što je i on sam preslika tog sustava ne može nikada u potpunosti razumjeti sustav; 3. Emergencija je kada nešto postane veće od zbroja dijelova. Trebalo mi je dugo vremena da u potpunosti shvatim sve implikacije tih ideja. Moj dobar prijatelj i suradnik iz Nizozemske, Luis Rodil-Fernández, koji predaje kritički odnos prema tehnologiji na ArtEZ u Arnhemu, rekao mi je jednom kroz šalu da je dosta opasno shvatiti kibernetiku jer ti suštinski promijeni pogled na tvoju okolinu. Umjetnost je idealna manifestacija kibernetike, jer kada pričamo o jednoj slici koja je komad papira s malo boje, a ujedno uspije reprezentirati bitne kulturološke implikacije i stvoriti dugoročnu poetiku, koju potom hodočaste tisuće posjetioca, ne možemo nikako drugačije objasniti nego kao nešto što je veće od zbroja dijelova i više nije samo komad papira s malo boje. Upravo je to ono što me je oduvijek zanimalo, još od malih nogu, kako sam bez prethodnog znanja mogao prepoznati određene stvari kao umjetnost, a da se prije toga nikada nisam suočio s njima. Upravo su tu početnu intrigu izazvali radovi najpoznatijeg minimalističkog umjetnika Donalda Judda. Pojedini njegovi radovi izgledaju kao police, a ja sam ih prvi put vidio kao 12-godišnjak u reklami za namještaj i, usprkos tome, bilo mi je odmah jasno da se tu ne radi o namještaju. Da li to znači da postoji nešto više u umjetničkom objektu, a da se ne da raščlaniti, nešto više od materijalnog i simboličkog!? Određeni oblik emergencije?
Proveli ste i provodite puno vremena u inozemstvu, usavršavajući se i radeći na izložbama. Koje mjesto je ostavilo najsnažniji dojam na vas?
- Ne samo da sam se educirao i postavljao izložbe izvan okvira Hrvatske, nego sam dugi niz godina radio kao dizajner na brojnim projektima (Beč, Amsterdam, Hag, Kopenhagen, NY) te pet godina kao kreativni direktor jednog startupa (artgerecht.com) na relaciji Beč-Frankfurt. Moram spomenuti da sam na tom projektu radio s timom fenomenalnih ljudi, redom iz Hrvatske, kao što su Vedran Kolac, Simon Morasi Piperčić, Beton agencija (Marko Mlinarić i Sandro Dujmenović), Nikola Zelmanović, Jan Pavlović… Tri grada smatram svojim proširenim domom - Beč, Berlin i Amsterdam. Za sada se nisam odlučio trajno preseliti, ali put me često vodi na te lokacije gdje sam s vremenom izgradio prijateljstva, poslovne odnose i uživao u zanimljivim razgovorima.
Kakav je vaš odnos prema minimalizmu - u umjetnosti, ali i u privatnom životu?
- Minimalizam ima jako puno značenja te ovisno o tome da li pričamo o umjetnosti, arhitekturi, unutrašnjem uređenju ili modi, podrazumijevaju se drugačija značenja i pogledi. Minimalizam kao umjetnički pravac je krenuo kao najava konceptualizma te se kroz industrijski proizvedene objekte i njihovu repetitivnost distancirao od reprezentacije svijeta i gradio svoju vlastitu realnost. Umjetnici poput Donalda Judda, Sola LeWitta, Carla Andrea su meni vrlo bliski po svom načinu razmišljanja, pogotovo Sol LeWitt i njegov tekst ‘Paragrafi o konceptualnoj umjetnosti’. U njemu on govori o tome kako nije toliko bitno kako umjetnički objekt izgleda, nego što on govori. Pravac je po svojim osnovama ujedno blizak počecima programatske umjetnosti, u čemu smo mi Hrvati bili izrazito napredni putem pokreta Novih tendencija i serijom simpozija i izložbi koje su se održale u Zagrebu u periodu od 1961. - 1973. Po meni je to jedno od najfascinantnijih razdoblja u našoj povijesti umjetnosti. Na tim simpozijima su se kroz tehno utopističku prizmu propitivale tehnologije i njihove implikacije. S druge strane, ako pričamo o pročišćenoj formi, uvijek sam bio fasciniran utilitarnim objektima, čija estetika proizlazi iz njihove funkcionalnosti. Mislim da postoji nešto jako privlačno u predmetima koji uspješno obavljaju svoju funkciju, kao npr. dizajn Apple uređaja ili rasvjetnih tijela produkt dizajnera Achillea Castiglionija, njegove linije za FLOS ili Richarda Sappera i Alessi espreso aparata ‘9090’. Ti predmeti nisu samo utilitarni i ne smiju biti suhoparni, često imaju neku suptilnu duhovitost i pomak koji ih čini umjetničkim djelima. S obzirom na to da je ovo lifestyle časopis moram spomenuti i modu. Veliki sam ljubitelj pročišćenih linija, dobrih krojeva i kvalitetnih materijala te pratim modne marke poput Veilence, Jil Sander, OAMC. Luke i Lucie Meier su trenutni umjetnički direktori Jil Sander te mislim da rade neke od zanimljivijih stvari u muškoj modi, što se može i vidjeti iz toga da su kasnije kopirani od COS-a i drugih marki široke potrošnje.
Jeste li perfekcionist u nekom segmentu svog života i kako se to očituje?
- Uvijek nastojim prikupiti što više informacija prije nego djelujem, ali s druge strane, nekad sam i impulzivan. Možda je to moja kontinentalno-dalmatinska kombinacija. (smijeh) Moj otac je Karlovčanin, a majka Dubrovčanka. U svom poslu se pokušavam ne baviti mikro managementom te pragmatično pristupati problemu. Odavno sam naučio da ono što se ne vidi nije ni bitno. Perfekcionizam se kod nekih ljudi pretvara u autodestruktivnost i samosabotažu. Mislim da sam ja u tom pogledu u OK balansu.
Kakvi su vam planovi za ostatak ove godine?
- Osim Bildraum studija u Beču, ove godine sam dobio još jednu važnu umjetničku rezidenciju, Crossing parallels u Delftu u Nizozemskoj. Projekt će trajati do kraja godine. Radimo na robotskoj instalaciji ‘Da li je ovo život?’ koji se sastoji od 12 sferoidnih porculanskih robota, a koji se samoorganiziraju te su u interakciji s publikom. Za ovaj projekt su već izrazile interes važne institucije poput Barbican muzeja u Londonu, ZKM Karlsruhe i Innovation Gallery koji se upravo gradi u Delftu. U kolovozu ove godine održat će se Media Mediterranea festival u Puli, kojeg organizira udruga Metamedij, s kojom imam blisku suradnju već dugi niz godina. Planiramo izložiti svjetlosnu instalaciju ‘Kolaps’ u prekrasnom Augustovom hramu. Izuzetno se veselim tom spoju suvremene umjetnosti i rimske arhitekture.
