Andrijana Vešović je ilustratorica i jedna od najpoznatijih influencerica s naših prostora. Tu joj je titulu donijelo možda baš i to što se opire konvencijama i stereotipima koju ta riječ podrazumijeva. Utjecaj koji vrši na druge onaj je za kojim većina korisnika društvenih mreža zapravo vapi: ona je tu kao podsjetnik na to da biti čovjekom znači imati nedostatke i loše dane, ali i biti vrijedan - zbog svega toga, a ne tome unatoč. Zombijana Bones progovara iskreno, hrabro i ponekad oštro, ali uvijek dobronamjerno i obazrivo. Sumnjam da sam jedina kojoj njene objave s vremena na vrijeme dođu kao nježna pljuskica koja vraća u zbilju i preusmjerava pogled na one stvari koje u svom autofokusu prečesto volim(o) zaboraviti.
U moru Andrijaninih crteža lako se izgubiti, ali to su oni sati skrolanja nakon kojih ne treba osjećati grižnju savjesti. Postoje određene frustracije koje svi dijelimo - ili barem većina nas - i dok smo uvjereni da neke bitke moramo voditi sami, upravo nam ovakvi umjetnici ukazuju na to da oko nas postoji još gomila potencijalnih suboraca, koji točno znaju kako nam je i žele se boriti s nama, na našoj strani. Andrijana, osim što nasmijava svoje pratitelje, progovara i o društveno važnim temama. Otud je i krenuo naš razgovor.
S vašim sam se radom prvi put susrela kada ste nacrtali serijal stripova o "teti iz trafike", nakon čega znam da je uslijedila paljba o "influencerima i njihovom moraliziranju". Kroz kasnije objave shvatila sam da je očito u pitanju čest fenomen: proziva vas se i napada zbog koječega, traži se dlaka u jajetu, razlog za sukob. Je li se s vremenom i iskustvom lakše nositi s takvim situacijama, u kojima vas netko stavlja na sud, pod svjetla reflektora, a na vama je da se obranite?
- Pa, kao i većina ljudi, i ja sam se branila i rukama i nogama u početku, a mislim da je to dijelom i zato što sam u internet vode uplovila kao tinejdžerica. Taj "pubertet" me drmao jako dugo jer nikako nisam mogla razumjeti kako dobronamjerni crteži mogu biti pogrešno shvaćeni. Danas živim s tim da je svakome dozvoljeno da ima subjektivan uvid u moj rad i da ja u svojim crtežima ostavljam prostora za različite istine. Ipak, pada mi teško kada se i trivijalne stvari dovedu u pitanje jer zaista zna biti naporno, ali sve češće se više ne objašnjavam. Ne želim se bojati publike samo zato što ne vidi stvari mojim očima.
Neki kažu i da je sve otišlo predaleko – body positivity, cancel culture, stalno uvođenje novih termina. Drugi pak tvrde suprotno, da to nije "predaleko" već kako i treba biti – obazrivost, empatija, uključivost. Gdje ste vi na tom spektru?
- Ne bih sebe stavila ni na jednu od spomenutih strana. Trudim se pričati o svemu onome o čemu drugi ne žele ili su pak preagresivni, pa onda djeluje kao da je postao trend pričati o toj temi. Nije suština preodgajati već formirane ljude, jer je to gotovo nemoguće. Poanta svake moje priče o pozitivnoj slici sebe je prije svega da budem ok sa samom sobom, prije svega, jer ću jedino tako biti ok i drugima. Međutim, ne bih rekla da su ljudi postali preosjetljivi, nego su konačno počeli postavljati granice.
Imate 212 tisuća pratitelja na Instagramu, 112 tisuća na Facebooku. Je li vam trebalo vremena da prihvatite to da je vaš rad toliko voljen i cijenjen? Jako puno umjetnika se bori s kontradiktornim osjećajima – čas misle da su njihovi radovi genijalni i natprosječni, čas da su nepodnošljivi, katastrofalni, "za baciti". Je li vam to poznato?
- Ja crtam svaki dan i često mi se ne sviđa to što nacrtam, ali kada ga pogledam poslije nekoliko godina, mogu uočiti napredak u usporedbi s današnjicom i to je najbolje od svega. Inače, i dalje mi je teško povjerovati da me toliko ljudi prati. Ja sam sasvim obična djevojka ovako offline.
S kojim sve udrugama i brendovima surađujete a da se bave društvenim problemima? Postoji li neka suradnja na koju ste najponosniji?
- Najponosnija sam na suradnju sa Sigurnom ženskom kućom iz Podgorice. Tema je bila seksualno nasilje nad ženama. Tema je teška, ne poznajem je iz iskustva i bilo je potrebno jako nježno i obazrivo obraditi istu, ali su djevojke i žene iz SŽK bile sjajne i voljne za potpunu suradnju. Osim toga, dosta crtam o problemu s aknama i mentalnom zdravlju. Na to sam također vrlo ponosna, jer je trebalo proći dosta godina kako bih se osjetila slobodnom crtati i pisati o tome.
Osim što crtate, puno i trenirate. Što je važnije za mentalno zdravlje – umjetnost ili trening?
- Oboje! I umjetnost se trenira. Nikada se nisam oslonila samo na talent. A da bih mogla crtati bez boli u leđima - moram i trčati.
Je li zauzimanje čvrstog stava oko nekih društvenih nepravdi ili, uostalom, oko bilo čega, karakteristika po kojoj ste se isticali i kao dijete ili je ta osobina došla s godinama?
- Ovo prvo, samo se danas više ne svađam kao ranije. Danas pričam u ime sebe i onih koji se slažu, pa se zajedno trudimo da malim koracima ‘opitomimo’ naše male sredine.
Koliko ste samokritični od 1 do "ne pitaj"?
- Zdravih 5. Nema rasta bez samokritike.
Nedavno ste se udali. Tim povodom, što je za vas ljubav? Koje su odlike kvalitetne veze?
- Najzdraviji međuljudski odnos je onaj koji te ne ostavlja s matematičkom jednadžbom u glavi. Onaj koji ne igra igrice i u kojem ne moraš čitati misli. Sve ostalo se vježba.
Vrlo uspješno balansirate privatno i javno. Da su vam granice, intima i privatnost važni – vidi se na vašem profilu, pitanje je zašto i od čega se pokušavate na taj način zaštititi?
- Smatram da se ne štitim, već mi jednostavno nije ugodno da 200 tisuća ljudi bude u mom stanu kroz storyje, ide kroz moj dan sa mnom i bude u braku s mojim suprugom. Ne smatram da su ljudi koji to rade u krivu, nego ja nemam taj mentalni i emotivni kapacitet i moje granice su jako blizu.
Jeste li više racionalni ili emotivni kod donošenja odluka?
- Ja sam oboje. Kupit ću neku glupost impulzivno, ali ću za ozbiljnu odluku sjesti i razmisliti. Dok je tako - dobro je.
Je li istinita ona misao - "Radi ono što voliš pa nećeš morati raditi ni jedan dan u životu"?
- Ni najmanje. Radi ono što voliš, i radit ćeš kao konj. Da bih nastavila raditi ovo što volim i voljeti ovo što radim, moram baš puno raditi na tome. 'Cimanje' je beskonačno.
Koliko je u izgradnji biznisa važan odmor? Zaboravljate li se odmoriti?
- Često, ali je itekako važan. Forma odmora mi se s vremenom promijenila. Sad je i prošetati se odmor samo po sebi. Jako je važna struktura, jer je u suprotnom lako sagorjeti.
Dosadi li vam nekad ono čime se bavite, razmišljate li o promjeni karijere i kako se u tim situacijama, ako se dešavaju, ponovno motivirate?
- Neću mijenjati karijeru sigurno, jer za mene nema plana B, ali vjerujem da ću je vremenom preusmjeriti. Vidjet ćemo u što će ovo izrasti.
