Izložba "Oporuka" dubrovačke akademske slikarice Ivone Šimunović u atriju palače Sponza privukla je našu pozornost i sada joj se veselimo jer putuje prema Zagrebu gdje će svoje predstavljanje doživjeti na jesen u Galeriji Forum. Inače, Šimunović je uz svoje umjetničko djelovanje radila i kao nastavnica Likovne kulture u osnovnoj školi, te voditeljica brojnih likovnih radionica za djecu i odrasle. Izlagala je na samostalnim i grupnim izložbama u Dubrovniku, Pagu, Lopudu, na projektu Vizura Aperta na Pelješcu. Radovi joj se mogu pronaći u privatnim kolekcijama u Hrvatskoj i inozemstvu. Što je oporuka? Kome je oporuka te kako je njezina ideja transferirana na sliku? Saznajte više u razgovoru pred vama.
Ispričajte nam priču o nazivu vaše nove izložbe. Što je ideja "oporuke"?
- Sama riječ "Oporuka" nametnula mi se kroz moje promatranje ljudi i težinu njihovih nasljedstva, te kroz pokušaje objašnjavanja različitosti njihovog ponašanja. Naravno da mislim o onim nekim psihološkim nasljedstvima i ostavštinama koje se generacijama prenose s koljena na koljeno, a pri tom ne uzimam u obzir genetske čimbenike. Mislim na ona nasljedstva različito proživljenih života i njihovih utjecaja na onaj svaki sljedeći. Mislim na sve boli, traume, ljubavi, bliskosti i radosti koje se događaju za vrijeme jednog životnog ciklusa, koje riješimo ili ne riješimo, koje osvijestimo ili ne i kao takve ih zaustavljamo ili prenosimo dalje na svoju djecu, preskačemo generacije sve do svojih unuka ili praunuka, ostavljajući im terete ili darove. Moja "Oporuka" priča jednu takvu priču. Vrlo zanimljiva mi je bila reakcija publike na naziv izložbe. Osjetila sam kod svih jednu zadršku, izraz nejasnoće, pa možda čak i neki skriveni strah i neizgovoreno pitanje: ne izazivaš li možda neki bad luck s tim nazivom? Svi znamo što je oporuka. Jedan vrlo jaki dokument u kojem oporučitelj raspolaže svojom imovinom u trenutku kad se bliži kraj. Upravo zbog toga kraja ona je na svojevrstan način upakirana u negativnu konotaciju, jer kraj je kraj, svi se bojimo kraja, ali on je tu, neizbježan i neminovan i sve nas čeka. Ali ja kroz svoje radove ne govorim o kraju već o jednoj oporučnoj niti koja taj kraj uvijek mimoilazi, s njim se poigrava, a nekad i izruguje. Moja "Oporuka"može biti kraj, ali isto tako može biti i početak. Ona ima jednu konstantu, trajanje, odnosno dužine koja se ne daju prekinuti. Mogu se samo vrtjeti u krug.
Nova serija radova ulja na platnu priča je o putovanju, osobnom putu. Preispitujete vlastiti rad i nove konstrukcije vlastitog identiteta. Do kud ste došli?
- Do oporuke! Istina, to jest jedno putovanje, osobno i žensko. Da bih ukazivala na tuđe ostavštine, prvo moram rasvijetliti svoje. To je jedno poniranje u sebe, superponiranje. Taj mi je termin jako blizak, na latinskom Superponere, što znači slagati na, slagati jedno na drugo, sloj na sloj. Može se odnositi na ponovljenu radnju nanošenja, slagati nad ili iznad. Iako se taj termin češće koristi u fizici kod preslagivanja ili preklapanja elektromagnetskih valova, meni osobno taj pojam ima jednu kompatibilnost s onim što ja radim u slikarstvu. Svaki moj rad sadrži jako puno slojeva, s tim da nastojim da se svi prethodni naziru preko novonastalih. Svaki sloj je jedan život, priča na priču. Preklapajući ih događa se interferencija boje na platnu, odnosno interferencija naslijeđenih identiteta, upravo ono što "Oporuka govori".
Bojom oponašate iznenadna kretanja života koja ne možemo predvidjeti... Kako gradite odnos s bojama? Odnosno, možete li nam odabrati tri važne boje i ispričati vašu relaciju...
- Ne mogu tri, u slikarstvu postoji odnos sa svim bojama, ali ako bih morala izdvojiti važnost neke boje to bi bila uvijek crna. Crna je uvijek početna točka svih mojih traženja. Svako moje platno prvo je crno, prije nego se počnu događati druga kretanja i aktivnosti koje iziskuju od mene da uđem u prostore u kojem mogu iskrsnuti bilo koje boje. Nemam svoju paletu boja. Nemam potrebu se ponavljati i graditi svoj "stil" na sličnostima. Čak mi se ta riječ čini nekad toliko izlizana i istrošena da je radije izbjegavam. Kad riješim jedan problem, a pod problemom mislim na kompoziciju, odnose, boje, forme i oblike, idem na drugi. Što taj drugi donosi, to nikad ne znam i mislim da je upravo ljepota u tim procesima, u traženjima i iznenađenjima koje oni nose. Istina je, da u nekom ciklusu ili seriji radova "izleti" nekoliko dominantnih boja. Ovaj put je to možda ljubičasta koja sa svojom ambivalentnosti u jednom drugom kontekstu upućuje na simboliku oporuke, prvenstveno na proces korote u ikonografiji kršćanstva gdje se često umjesto crne ili pak nakon određenog perioda nošenja crne boje uvodi ljubičasta koja priziva stanje tuge i potištenosti. Možda u ovom ciklusu radova mogu spomenuti i crvenu boju kroz svoje nepravilne forme i oblike crvenih mrlja ili krugova koje evociraju upotrebu kraljevskih pečata koji bi čuvali kuvertu u kojoj bi se i nalazila sama oporuka, ili koji također mogu evocirati zapečaćene ljudske sudbine.
Tehnika uljenih boja po svojoj prirodi ne dopušta pripitomljavanje – što to u doslovnom smislu, u praksi zapravo znači?
- Zavisi koliko im dopustite da vladaju vama. Da bih radila s uljenim bojama prisiljena sam ih pripitomiti. Drugačije ne bi išlo. Kao što sam maloprije rekla, svaki moj rad ima jako puno slojeva koji u početku nisu gusti i pastozni. Krećem s lazurama, što je s uljem vrlo zahtjevno, i tu, na samom početku ih moram kontrolirati da bih dobila zamišljeni i traženi efekt. Nekad ga pustim, pustim boji da se događa, ali samo ako ja to hoću i onoliko dugo, vremenski, koliko hoću. Ponekad znam stati ispred platna i čekati, samo nekoliko minuta ili par sati, jer točno poznajem trenutak koji mogu uloviti i prisiliti boju da odigra za mene onu ulogu koju baš ja želim. Odnosi su to, složeni, kao i svi drugi. Naravno ne mogu ga pripitomiti u njegovim fazama sušenja, ali na to uvijek računam i na to sam spremna.
U djelu simboličnog naziva "To The Moon And Back" upućujete nas na ženinu ljubav koju potencijalno donosi uloga majke. Možete li s nama podijeliti vašu priču o toj ljubavi?
- Ako kažemo potencijalno, govorimo o nekakvoj mogućnosti, vjerojatnosti, dakle o nečemu što je još nevidljivo, nemanifestirano i latentno, i zbog toga se ne bih složila da tu ljubav, potencijalno donosi uloga majke. Ona je donosi. Da, rad nosi u sebi bezgraničnu i bezuvjetnu majčinsku ljubav, onu vidljivu, snažnu, gotovo opipljivu emociju, jer samo takva može biti ljubav majke prema svom djetetu. Rad predstavlja tu ljubav kroz krug čija unutarnja strana bubri, puca, rasteže se poput kože, pregiba i izvija van okvira platna, van okvira samog života. To je ta ljubav. Ljubav je nemjerljiva, svaka, ali dječje razumijevanje ljudskih emocija je manifestirano kroz metaforički prikazane veličine i daljine. To su oni odgovori i rečenice : "Do svemira i nazad" ili "Do mjeseca i nazad". Dakle, jako puno! Mislim da će se mnogi pronaći u ovim nemjerljivim dužinama, odnosno ljubavima.
Motiv kože ponavlja se u radu "Palimpsest", gdje je jasno podvučena paralela s metodom pisanja koja potječe još iz antičkog doba kada se koristila životinjska koža za pisanje. Zbog skupoće izrade kože, tekstovi bi se nakon nekog vremena brisali i koža bi se ispunjavala novim ispisanim riječima... Ukratko, "koža pamti"?
- Istina, koža pamti, na koži ostaju vidljivi ožiljci. "Palimpsest" je rad koji svojim gustim, pastoznim nanosima boje evocira pisane i brisane priče, ispisivane uvijek iznova, jedna na drugu. Tu opet dolazimo do superponiranja, gdje palimpsestna narav kože otkriva skrivene slojeve oporučno naslijeđenih života kao tvorevinu nastalu akumulacijom različitih elemenata tijekom vremena koji nikad u potpunosti ne nestaju nego uvijek za sobom ostavljaju neki trag. Ti tragovi utisnuti u kožu, u ovom slučaju na platno, koje možemo pod rukom osjetiti ostaju nam kao jedna haptička memorija čiji rezultat može biti prepoznavanje sebe ili u onom najboljem slučaju iscjeljivanje. A ne služi li umjetnost upravo tome?
Vaši radovi nastavljaju tradiciju palimpsesta na platnu gdje uvijek novi osjećaji bivaju ispisani na površini... Koji su bili osobito izazovni za transfer?
- Ti osjećaji ne moraju biti nužno novi. Nekad se dogodi onaj repetitivni trenutak i on se često može referirati na ulogu majke i žene kao nositeljice života. Taj nesvjesni i nevidljivi prijenos osjećaja, misli i ponašanja izvorno proživljenih u nasljeđima svojih obitelji, izbrisan s jednim životom, a opet oživljen s drugim je nešto što je za mene izazovno i što me pokreće na istraživanje u svome radu.
Vaši apstraktni radovi lišeni su figurativnog prikaza na platnu, no ne i figurativnog zapisa koji nastaje kao asocijacija u našem mozgu. Kako donosite odluke?
- I jesu i nisu lišeni figurativnog prikaza. U mojim radovima postoji spontani pokret, ali ne izostaje i komponiranje. Oni i jesu i nisu lišeni prizora, ali svakako nisu lišeni mogućnosti evociranja značenja. U ovoj seriji radova, to su neke šifre, kodovi, krugovi, pisma i otisci prstiju. Ono što pokušavam pronaći u svom radu jesu moji osobni prostori. Da bi se kretali slikarstvom, morate jako dobro poznavati povijest slikarstva, konkretno u mom slučaju povijest apstraktnog slikarstva. Jer u toj potrazi za svojim prostorom vrlo lako upadnete u tuđi. I u početku, ne znajući da ste u tuđem prostoru možete se osjećati dobro i ugodno, to može biti i citiranje nekog, ali nakon određenog vremena kad shvatite da ipak to nije ono vaše, neminovno je napuštanje tih situacija koliko god to bilo teško, jer one ipak nude jednu komfor zonu. Ti radovi bi možda i mogli podnijeti kakav takav kritički sud, ali ostavivši ih takvima, jednostavno ne bi bili iskreni prema sebi. Napuštanje tih prostora znači potpuno rušenje kompozicije koju ste možda gradili par mjeseci ili godinu dana. Vraćate se na početak. To su teške, ali jedino ispravne odluke, koje vas uvijek vode u avanturu, neizvjesnost ili razočaranje.
Upravo broj 77 koji se skriva iza naziva rada u sebi ponovno nosi taj skriveni šapat usmjerenja ka meditaciji, ili?
- Broj 77 ili broj 125 su nazivi slika koji iza sebe skrivaju jasni zapis ženskih života. 77 ženskih otisaka prstiju ili 125 zapečaćenih sudbina. Iza svakog tog broja stoje tokovi života s kojima se cijeli niz žena može poistovjetiti, kako je i sama kustosica izložbe Jelena Tamindžija Donnart u predgovoru napisala: "Cijeli život žene jedan je niz željezničkih stanica gdje se čini da je njena pozicija uvijek tek uhvaćeni trenutak u kojem ona sjedi s prtljagom na platformi mijenjajući vlakove u vječnoj potrazi za točnim brojem perona". Moja misija kroz slikarstvo nije savjetovati ili upućivati poruke ženama, moja misija je propitkivanje tih trenutaka kojima smo okruženi, i raščlanjivanje istih do dubinskih odnosa između protagonista. Ti odnosi stvaraju i definiraju količinu energije koja se nalazi na mojim platnima.
Serija "Snovi" proteže se iz ciklusa u ciklus čime naglašavate jednu konstantu koja je neprestano prisutna u vlastitom definiranju sebe gdje podsvijest igra važnu ulogu, ili?
- "Snovi" su serija na kojoj ću vjerojatno raditi cijeli život i koji će uvijek biti u istom formatu. Oni predstavljaju najlakši i najefektivniji način istraživanja sadržaja i dinamike nesvjesnog. Sjećanje sna se sastoji od svjesnih i nesvjesnih elemenata. Svjesni elementi su radnja sna, likovi, boje, oblici, dinamika i osjećaji, a nesvjesni su oni kroz koje pokušavamo otkriti značenje sna. Snovi svojim emocionalnim djelovanjem, radnjama i idejama djeluju na našu svijest sa svrhom da nam omoguće drugačiji pristup i snalaženje u životu u kojem se nalazimo. Oni u mojim radovima dobivaju svoje točno vremensko razdoblje, neki su snažni i kontrastni, neki nježni i fluidni, ali svi su posljedica funkcioniranja našeg psihološkog sistema, a to je upravo interes mojih istraživanja u ovoj seriji radova.
Djeluje kao da ste uspostavili filter za sve periode utaženih poriva, doživljaja i emotivnih naboja koje kao umjetnica, ali i kao žena morate proći.
- Teško je filtrirati sve to nabrojeno, mislim da se i ne može, jer bi to značilo razdvajati jedno od drugoga što je u mom slučaju nemoguće. Današnje žensko iskustvo u vremenu u kojem živimo, a koje se tiče životnih preferencija, sukoba obiteljske i radne uloge žene, zaposlenosti majke i roditeljstvo, posljedice ženine zaposlenosti na obitelj, odnosno na vrijeme provedeno s djecom i čitav niz drugih iskustava uvelike određuju težak put kojim treba gaziti. Kao majka troje djece osobno sam iskusila, gore u tekstu spomenuto putovanje i čekanje na peronima, odgađajući ukrcaj na svoj vlak, iznova i iznova. U današnjem društvu taj gap vremena, ta stanka koju jednostavno morate napraviti je nerijetko neoprostiva. Ne preostaje nam ništa drugo nego truditi se svojim nasljedstvom oporučno ostaviti bolje situacije.
