Dugo sam se oporavljala od prekida jedne jako kratke veze koja je završila i prije nego što je počela. Dugo, mislim barem pet puta duže nego što je trajalo. Nije mi bilo jasno što se dogodilo jer sam bila uvjerena da je to - to, a iako je i on to komunicirao isprva, ispostavilo se da ipak nije - barem za njega - pa je odlučio prestati se javljati. Ghosting 1.01 koji me jako zbunio jer nismo imali 18, nego 30-ak godina. U glavi su mi se vrtjeli svakakvi scenariji, od onih najlogičnijih pa sve do onih potpuno suludih, tražila sam odgovore od svih; prijateljica, mame, sestara, poznanika i potpunih stranaca, psihologinje, horoskopa, a zatim i od njega, tog duha, ali tek kad sam čula za stilove privrženosti u odnosima neke su mi stvari postale jasnije.
Ja sam, naime, tjeskobni, a on izbjegavajući i za nas, jednostavno, nije bilo šanse, unatoč dobroj natalnoj karti. Što sam više o tome razmišljala, imalo je više smisla jer nije mi bilo prvi put da sam napravila iste greške - a vjerojatno ni njemu - samo što ih dotad nisam znala detektirati, barem ne na vrijeme. Bilo je tu i nekih autodestruktivnih ponašanja, (auto)sabotaže, odvojenosti od stvarnosti i nepriznavanja istine s moje strane, a s njegove odbijanja komuniciranja, ignoriranja, minimaliziranja njegove uloge u odnosu. Što sam se ja više pokušavala približiti se, on se sve više udaljavao. Reklo bi se - školski primjer. No, što su zapravo stilovi privrženosti?
To je specifičan način našeg odnosa prema drugima u vezama, bilo da se radi o prijateljskim, intimnim ili obiteljskim vezama. Teoriju privrženosti i različite stilove prvi su definirali psihologinja Mary Ainsworth i psihijatar John Bowlby u 50-ima, koji su ustvrdili kako se stilovi privrženosti formiraju u najranijem djetinjstvu u odnosu s našim roditeljima, odnosno primarnim skrbnicima, a kasnije u životu zapravo zrcalimo dinamiku koju smo imali i naučili tada.
Naravno, tijekom života mogu se mijenjati jer na nas utječe sve što doživimo tijekom djetinjstva i odrastanja tako da ne moraju uvijek biti za sve "krivi" naši roditelji. Stilovi privrženosti uključuju način na koji emocionalno reagiramo na ponašanja drugih, kao i kako se mi ponašamo te kakva je naša interakcija s njima.
Postoje četiri različita stila: sigurni, tjeskobni, izbjegavajući i dezorganizirani (ili tjeskobno-izbjegavajući), no mogu postojati i brojne kombinacije. Evo nekih karakteristika svakoga od njih.
Sigurni
Slabo izbjegavanje, slaba tjeskoba. Sigurni tipovi lako ostvaruju bliske odnose i postižu intimnost unutar odnosa te se ne brinu oko odbijanja. Jednostavno postavljaju granice i komuniciraju vlastite potrebe. Nemaju strah od intimnosti ili pokazivanja vlastite ranjivosti. Traže zdrave načine rješavanja konflikta u odnosima i sigurni su u sebe. Odnosi su im uglavnom stabilni, a ako se dogodi prekid neke veze, dovoljno su snažni da se oporave od toga i idu dalje.
Ljudi koji su sigurni tip uglavnom su imali roditelje koji su pazili na njih i na vrijeme prepoznavali njihove potrebe za sigurnošću i utjehom. To ne znači da su bili uz njih 24 sata bez prestanka, samo da su uspjeli odgovoriti na većinu djetetovih potreba iz najranijeg doba, a rezultat je da se djeca osjećaju sigurno te nemaju strah od napuštanja.
Tjeskobni
Slabo izbjegavanje, visoka tjeskoba. Ovi tipovi žude za bliskošću i intimnošću i jako su nesigurni oko svojih odnosa. Lako ulaze u vezu, ali se stalno boje da će ih partneri ostaviti, napustiti, da ih neće (dovoljno) voljeti, zbog čega mogu biti posesivni te stalno tražiti potvrdu. Primjerice, ako im partner ne odgovori odmah na poruku ili se ne javlja na telefon odmah, počinju se bojati da im više nije stalo, i slično. Zbog toga često odbijaju ljude od sebe, koji ih vide kao jako needy. Slabo postavljaju granice i često percipiraju partnerove osjećaje previše osobno, kao da su uvijek usmjereni prema njima. Ako se veza prekine, teško se oporavljaju.
Izbjegavajući
Visoko izbjegavanje, slaba tjeskoba. Ne osjećaju se ugodno prilikom zbližavanja i teško ostvaruju intimnost. Primarno cijene svoju neovisnost, slobodu i samoću, a svaka naznaka intimnosti za njih je jednaka gubitku vlastite autonomije. Nimalo ne brinu oko pristupačnosti (potencijalnog) partnera. Emocionalno su hladni i daleki i uvijek se drže "jednom nogom vani" u tijeku veze. Jednako se ponašaju i kao roditelji, a vjerojatno su od roditelja i naučili takvo ponašanje. Kad se veza završi, ne osjećaju previše boli i mogu lako nastaviti dalje. Ne znaju dijeliti svoje osjećaje jer im to izaziva neugodu i osjećaj "gušenja", a često ne znaju utješiti partnera ili prijatelja koji je u stresnoj ili kriznoj situaciji.
Dezorganizirajući
Visoko izbjegavanje, visoka tjeskoba. Ovaj se stil naziva i tjeskobno-izbjegavajući, odnosno nekakva je kombinacija ta dva ranije opisana. Nije im ugodno biti intiman, dijeliti osjećaje i razmišljanja s drugima, teško se otvaraju i teško razvijaju povjerenje. Istovremeno se brinu oko toga da će ih partneri ostaviti. Upravo zbog tog straha izbjegavaju približavanje. Kao djeca, vjerojatno su dobivali pomiješane signale od roditelja, odnosno doživjeli su i izbjegavanje, ignoriranje, otpor, ali i utjehu. Dijete dakle dobiva utjehu od roditelja kojeg se boji. Zato u vezama istovremeno žude za pažnjom, ali je pokušavaju izbjeći pod svaku cijenu jer vjeruju da je ne zaslužuju te se boje da će ponovno biti povrijeđeni. Teško kontroliraju emocije.
Ono što je važno napomenuti je da stilovi nisu vječni niti uklesani u kamenu; tijekom života mogu se mijenjati, preciznije: mi možemo raditi na tome da ih mijenjamo. To je posebno važno ako imate bilo koji stil koji nije siguran jer oni mogu ozbiljno utjecati na odnose s drugima tijekom našeg života, prijateljske, obiteljske i intimne. Posebno će to loše utjecati na nas i druge ljude ako osoba s kojom ste u odnosu ima drugačiji stil od vas, a pogotovo ako se radi o suprotnim stilovima, npr. tjeskobni i izbjegavajući. Uspješan odnos takvih individua gotovo je nemoguć; jedino ako su oba partnera potpuno svjesna svojih stilova i jednako su voljni raditi na tome da ih promijene. Dakako, to je praktički nemoguće jer ne možemo utjecati na to kako će druga osoba to prihvatiti, o tome razmišljati te kako će se ponašati. Jedino što možemo je promijeniti svoje obrasce ponašanja.
Prvi korak je prepoznati koji stil privrženosti vas najbolje opisuje, a zatim pratiti svoje ponašanje i prepoznati uzorke koje radite, a koji bi mogli negativno utjecati na vas i vaše odnose. Idući je korak reagirati prije nego nešto napravite, zaustavite se i napravite nešto drugačije, promišljeno. Neće ići preko noći i zahtijeva puno samokontrole i samosvijesti.
Rad na tome nije nimalo lak jer radi se o naučenim ponašanjima i reakcijama koje su praktički refleksne, a osjećamo da su čak i intuitivne; kao da su one naša srž protiv koje ne možemo djelovati. Zato je najbolji savjet koji vam itko može dati da potražite stručnu pomoć psihologa ili psihoterapeuta.
