Iva Srnec Hamer kazališna je redateljica, a ujedno i utemeljiteljica i umjetnička voditeljica Empiria teatra, novuma na našoj nezavisnoj kulturnoj sceni koji je osmišljen kao kazalište, gdje se element dokumentarnog neizbježno isprepleće s fikcionalnim. Najnovija kazališna predstava Eurokaza "Umorne priče" nastala je upravo u koprodukciji s Empiria teatrom, a prema literarnom stvaralaštvu A.G. Matoša. Tematizira socijalne, kulturološke i emotivne posljedica kriza te iako je izvedena sredinom lipnja, de facto na kraju kazališne sezone u zagrebačkom Pogonu Jedinstvo, nastavit će živjeti od rujna. Upravo je ona bila direktan, ali ne i jedini povod ovomu razgovoru.
Matoševe 'Umorne priče' za budnu publiku – kakva je to publika, danas? Rasterećena društvenih mreža ili društvenih ugovora u kojima i nisu htjeli biti 'ugovoreni'?
- Nažalost, publika je rijetko kada rasterećena jer svako doba nosi neke svoje izazove pa se tako i kazalište kao živi organizam razvija i raste sa svojom publikom ovisno o sociopolitičkim faktorima. No, publika se uslijed pandemijske situacije naviknula na prisutnost multimedijskih sadržaja i virtualni način komunikacije koji je sasvim sigurno utjecao i na recepciju izvedbenih umjetnosti koja, nasuprot tehnologijama, zahtijeva fizičku prisutnost i uniju izvođača i gledatelja. Matoševim 'Umornim pričama' pristupili smo imajući u vidu potrebu gledatelja za živom izvedbom, ali i odnos koji svaki pojedinac zauzima prema aplikacijama poput Zooma koje, nakon što se integriraju u samu izvedbu, utječu na značenja Matoševe bezvremenske proze i poezije. Fragmentarnost Matoševih 'Umornih priča', u kojima protagonisti lutaju u potrazi za smislom, bliskošću i vlastitim identitetom, korespondiraju s današnjim vremenom u kojemu je pojedinac stegnut društvenim ugovorima i obvezan društvenim mrežama bez kojih se, pogotovo u doba korone, teško funkcionira i na privatnom i na poslovnom planu. Takva promjena u načinu komunikacije stoga je zanimljiva i u izvedbenom smislu jer zahtijeva poseban tip komunikacije i pruža estetsku i značenjsku nadogradnju Matoševa materijala.
Tematizirate kulturološke, socijalne i emotivne posljedica kriza. Valja li poneke posebno istaknuti, a da ih je bilo naročito teško obraditi u kazališnom jeziku?
- Priče koje smo dramaturginja Dina Vukelić i ja integrirale u predstavu te ih dramaturški uvezale Matoševom poezijom iziskuju visoku glumačku koncentraciju, a u režijskom smislu tragaju za rješenjima koja se odmiču od realizma i približavaju nas apstraktnom promišljanju stvarnosti, što i jest u duhu Matoševog poetskog izričaja. Premda su četiri priče u osnovi klasično narativne, one se razbijaju i cjepkaju poetskim intervencijama kora, a Matošev mikrouniverzum stisnut u okvire jedne konstrukcije postaje multifunkcionalan poligon za stvaranje različitih kako vanjskih tako i unutarnjih svjetova. Tragali smo, zajedno s glumcima, za onim rješenjima kojima će se moći potencirati Matoševa začudnost i metaforična jezgrovitost, ali i koja će, u konačnici, u kazališni jezik prevesti osjećaj pogubljenosti, tame i besmisla, ali i iskre zanosa i ideala koji supostoje u Matoševom tekstu i u našoj interpretaciji njegovih djela.
Koje su to kulturološke posljedice koje su vam značajno odredile smjer predstave?
- Kao što Matoš progovara u pričama o pobunjenom novinaru Petroviću i siromašnom studentu Vasiću koji se ne snalazi u Parizu, kultura, slobodna i kritička misao, kao i stvaralački (umjetnički) rad nerijetko su sputani nesretnim društvenim okolnostima. Problemi pozicije emigranta, mladog intelektualca ili pak novinara koji se želi izražavati bez cenzure i podilaženja instancama moći nevjerojatno su suvremeni. I danas su mladi ljudi podjednako izgubljeni u svijetu u kojemu pokušavaju pronaći mjesto – bilo u Hrvatskoj, bilo u inozemstvu. I danas je sloboda stvaranja i izražavanja misli uvjetovana vanjskim okolnostima poput financijskih (ne)mogućnosti, ideoloških faktora ili već spomenutog društvenog ugovora. U svjetlu pogubljenosti i kod Matoša, i kod nas danas, teško je izgraditi svoj identitet pa je samim tim teško izboriti se za opstanak svega onoga što možemo svrstati pod krovni pojam kulture.
A emotivne?
- Matoševa poezija i proza, koje smo odabrali i dramaturški obradili za predstavu, neizbježno se dotiču mentalnoga stanja pojedin(a)ca. Društveni okvir povlači za sobom emotivnu reakciju. Negdje su okidači siromaštvo i glad, negdje cenzura i društvena osuda, negdje društveno neprihvatljiva strast, a negdje autsajderska pozicija nekoga tko se ne pokorava konvencijama. Iako su silnice koje djeluju na Matoševe protagoniste različite, sve ih povezuje to što koketiraju s ludilom, psihofizičkim rasapom i povišenim emotivnim stanjima koja su ekvivalent onome što se događa u društvu. Isto tako, Matošev prikaz neshvaćenih melankolika, buntovnika, rezigniranih bonvivana i usamljenika zanimljiv je i aktualan iz današnje perspektive jer uviđamo da se svaka od tih priča mogla odviti i danas te da se jednake emotivne reakcije javljaju potaknute različitim manifestacijama kontrole, društvene nejednakosti i otuđenosti koja rađa anksiozna stanja.
Sama priča predstave 'pije na vrelu' Matoševih novela i pjesama te suodnosu individualnog i kolektivnog, pita njima poput – tko sam ja kao pojedinac, tko sam ja u društvu i kako ono utječe na moju individualnost – koje moguće odgovore nudi predstava, ako ikoje?
- Predstava, dakako, ne može ponuditi odgovor na navedena pitanja nego se bavi gotovo nemogućom potragom za svojim 'ja', odnosno vlastitim identitetom. Već se u poetskom prologu poput kakve mantre nižu pitanja i potpitanja, monološki fragmenti egzistencijalističkog naboja, u kojima se potencira nemoć pojedinca da uspostavi i osvijesti sebe u svijetu. Umjesto odgovora, dobivamo, matoševski rečeno 'vrtnju oko svoje proklete osi', a ta se vrtnja, dramaturški gledano, nastavlja i uplivom u četiri Matoševe priče od kojih svaku nose protagonisti izrazito labilnih, krhkih i nestabilnih identiteta, ali i još nestabilnije i marginalne pozicije u društvu. To nas ponovo vraća na pitanje veze mentalnog stanja i društvenih okolnosti, ali i na otuđen virtualni stil života u kojemu se naši identiteti cjepkaju i lome u ekranima Zooma, u beskrajnim prepiskama te glasovnim i videoporukama, kao i u klikovima, notifikacijama i neprestanim bombardiranjem digitalnim sadržajima koji nam ne daju da predahnemo i potražimo sebe. Također, ono što su nekad bila društvena očekivanja u stvarnom prostoru, danas to postaju društvena očekivanja u digitalnome svijetu pa je zanimljivo priupitati se tko smo zaista mi u odnosu na virtualnu reprezentaciju sebe.
'Umorne priče' su zanimljiv spoj kazališta i tehnologije, odnosno multimedijalni projekt koji će na pozornici, između ostalog, zaživjeti kao i Zoom konferencija. Možete li nam opisati što nas očekuje?
- Kao što su protagonisti 'Umornih priča' postavljeni u okvir iz kojega se ne usude izaći što zbog društvenih i političkih stega, što zbog metafizičke predeterminiranosti svojih života, tako smo i mi danas postavljeni u svoje digitalne okvire – kvadratiće Zooma i drugih digitalnih kanala. Bio stvaran ili virtualan, okvir unutar kojega se krećemo može nas učiniti distanciranima, otuđenima, tjeskobnima i nemoćnima u vlastitim krizama koje se pojačavaju onako kako nam se prostor kretanja, a to je prostor slobode, ograničava. Taj je osjećaj još osvješteniji u vremenu pandemije kada je sloboda kretanja i okupljanja tek odjek neke 'normalnije' prošlosti, a sudjelovanje u živoj izvedbi postaje iskustvo - nažalost ili nasreću - obogaćeno prizmom pandemijske stvarnosti u kojoj nam upravo najviše nedostaje živa interakcija, izvođač na sceni. U našem slučaju, izvedbenim elementom postaju i Zoom projekcije, a sudionici Zooma izvođači koji vizualno i značenjski upotpunjuju Matoševe prizore, ukazujući nam na to da smo danas svi svojevrsni zatočenici vlastitih okvira i kriza te da se bilo koji narativ, pa tako i Matošev, može sagledati iz perspektive pojedinca uronjenog u digitalne sadržaje, dislociranog od sebe i od drugih. Specifičnost predstave je i korištenje tehnike fotogrametrije kojom naš scenograf Vitar Drinković stvara potpuno drugačije interpretacije prostora.
Profesionalnom glumačkom kvartetu, koji čine - Rok Juričić, Katarina Madirazza, Matej Đurđević i Laura Bošnjak – pridružuje se i šesteročlana ekipa glumaca amatera koja u predstavi putem Zooma sudjeluje u stvarnom vremenu. Koliko je to bilo režijski zahtjevno posložiti, upogoniti?
- Srećom imamo već uhodanu amatersku ekipu koja je s nama dugi niz godina. Okupili smo se na predstavi 'Pjesma cvrčka' (također u Eurokazovoj produkciji) i zaista smo producent Eurokaza Marko Milovac i ja zahvalni što je taj projekt stvorio mrežu amaterskih glumaca obrazovanih i kompetentnih za složenije i izazovnije predstave poput ove. 'Umorne priče' jesu režijski zahtjevne jer, baš poput slagalice, svaki element predstave mora sjesti na svoje mjesto i pritom je izrazito važna preciznost i koncentracija glumaca. Specifičnost predstave jest upravo u tome što glumci svojom animacijom scenografije i ritualnim odnosom prema objektima upisuju nova značenja tih objekata te tako oni dobivaju na svojoj važnosti i simboličkoj snazi. Cijeli prostor njihove igre stoga poprima simboličku dimenziju, a na gledatelju je da u viđeno upisuje svoja značenja i otvara svoje asocijativne nizove, potičući maštu i kreativnost. Budući da sam diplomirala na predstavi koja je uz uporabu poezije i građevinskih ploča pripisivala nova značenja tim objektima, mogu reći da me kazalište koje naginje ka apstraktnom i simboličkom pristupu oduvijek privlačio.
Utemeljiteljica ste i umjetnička voditeljica Empiria teatra, novuma na našoj nezavisnoj kulturnoj sceni. Što je sve u planu? Kako je postojati na nezavisnoj sceni koja tradicionalno, može se reći, gubi financijsku podršku od institucija koje bi ju trebale držati na životu?
- U planu su nam predstave, edukativne radionice i projekti koji se, upravo na tragu 'Umornih priča', bave vezom između izvedbenih umjetnosti i digitalnih medija u najširem smislu, a ono na što ćemo se sadržajno usmjeriti autentična su iskustva ljudi koja će se na scenu prenositi uporabom elemenata dokumentarnoga teatra, ali i tehnologije. Interesira me angažirani teatar koji nastaje kao rezultat istraživanja i iskustvenog pristupa (od tuda i naziv 'Empiria') i to s ciljem stvaranja kazališnog izraza koji će biti komunikativan, pristupačan, a opet vizualno stimulativan i začudan. Polje interesa svakako su nam ljudska sjećanja te prikupljanje privatnih predmeta koji imaju svoju priču kako bismo kasnije u procesu rada dokumentarne elemente isprepleli s fikcionalnim i integrirali ih u različite multimedijalne i eksperimentalne forme. Imam dugogodišnje iskustvo u upravljanju nezavisnim kazalištem s obzirom na to da sam prije Empirije vodila umjetničku organizaciju 'Točka na i'. Mi koji radimo na nezavisnoj sceni imamo u sebi inat i prkos koji smo kultivirali kroz godine rada. Volimo se bacati u nepoznato, često i bez ikakve financijske podrške, i zaista svaki dan na terenu, u suradnji s drugim umjetnicima, obavljamo više funkcija istodobno. To je posao koji svakako umara, ali i nosi svoje izazove. Ono što nas tjera naprijed bez obzira na sve jesu entuzijazam i volja da projekt iznesemo najbolje što možemo bez obzira na produkcijske uvjete, a to je, u najkraćim crtama, ljubav prema kazalištu.
