Ekologija i održivost vjerojatno su najvruće teme u modi trenutno. I najveći modni konglomerati odjednom su počeli pričati o održiovoj proizvodnji, pokreću se razne kampanje za iznajmljivanje odjeće, luksuzni brendovi odriču se krzna i kože, održavaju se paneli na kojima se razgovara o deadstocku... Sve to teme su s kojima su Roko Božić i Niko Bucalo itekako upoznati. Ovi 23-godišnji Zagrepčani su prošle godine ozbiljno krenuli u ostvarenje svoje ideje o prvom održivom modnom brendu u Hrvatskoj i osnovali AlaVeru. U suradnji i uz pomoć kolegica s Tekstilno-tehnološkog fakulteta, osmisli su kolekciju dobivenu upcyclingom, odnosno starim su komadima odjeće dali novu, veću vrijednost i tako postigli unikatni izričaj koji je dobar prema okolišu. S Rokom i Nikom pričali smo o tome kako je nastala ideja za AlaVeru, tko su im uzori te kako vide budućnost mode.
Vaš brend temelji se na recikliranju odjeće, odnosno upcyclingu- stvaranju veće vrijednosti komadu odjeće koji bi inače bio odbačen. Kako ste došli na ideju da se bavite ovim oblikom modnog dizajna?
Niko: Vrlo jednostavno, praznio sam jednom prilikom stari ormar, odložio slinček (podbradnjak, op.a.) iz svog djetinjstva na stol kako bih ga kasnije pospremio, no ostao je na stolu do večere. Ispostavilo se da je manjkao podmetač za jedan od lonaca, pa smo u tu svrhu iskoristili slinček. I eto ideje.
Tko je ikad upcycleao, shvaća da se šalim, međutim u nastajanju AlaVere bitne su 3 stvari.
Kao prvo, svaka ideja proizlazi iz neimaštine. Nisam imao pristup odjeći kakvu sam zamišljao. Porijeklo ovog "enormnog tinejdžerskog problema" em su cijene, često neopravdane te van dosega studentskog budžeta, em modna scena Zagreba koja nerijetko zaostaje za trendovima. Vječno mi je nešto sitno manjkalo ili pak bilo detalj viška na komadima u ponudi. Cijelo je vrijeme bila prisutna ta potreba za davanjem osobnog dodira komadu odjeće.
Kao drugo, svaka ideja proizlazi iz društvenog konteksta. U današnje vrijeme, vrlo se lako dobiva dojam da društvo često "re-opskrbljuje" ormare odjevnim zalihama. Možda mi se samo čini radi Instagrama, gdje svi paze da ne objave dvaput sliku u istoj odjeći ili pak u izlasku, gdje su svi uvijek u tijeku s modnim trendom, ali definitivno navodi na pitanje - što škvadra radi sa starim stvarima?
Nakon jednotjednog istraživanja, saznali smo, kako god okrenuli - tužnu vijest – da se stare stvari ili bacaju, ovako iz prve ruke, ili pak doniraju, a potom ustanova kojoj se doniralo - opet baca, jer nije uspjela naći novog vlasnika. Misao kako je modnome lancu prijeko potreban jedan brend koji će gomilanju otpada stati na kraj nekako mi je bila logična.
Za kraj, AlaVera voli smatrati karakterističnom i svoju osvještavajuću komponentu. Želimo biti moda sa sloganom "mladi za mlade", pokazati koliko je toga brend naše dobne skupine sposoban izvesti, predvidjeti trend zbog povezanosti s publikom te "odugovječiti" odjeću slušajući publiku. Pokazati koliko toga dobrog za okoliš naša mladež može postići, samo kada im se omogući prilika da se i sami modno izraze. Osim toga, jedna stvar mi ne izlazi iz glave zadnjih par dana - pamučna majica košta 2700 L vode. Zašto ne probati osvježiti neku nedavnu majicu umjesto kupiti novu? To je pola cijene za novčanik, a potpuna cijena za okoliš.
Kada ste počeli zajedno raditi i kako je nastala AlaVera?
Roko: Niko i ja znamo se od osnovne, te kako smo bili najbolji kompići, oduvijek smo pričali o tome kako ćemo nešto zajedno pokrenuti. Negdje u četvrtom srednje počeli smo pričati o toj mojoj ludoj zamisli...
Niko: Jednoj od...
Roko: ... o pokretanju jednog istovremeno održivog, cirkularnog, društveno-svjesnog, te zero waste modnog brenda. Dakle, od svega onoga što nekome ne treba, bilo to viškovi u proizvodnji, ostaci pri obradi ili odjevni komadi s kojima su vlasnici post-konzumacijski raskrstili – zašto od toga ne bismo radili nove stvari. Može zvučati nevjerojatno, ali današnje krojne slike odjevnih predmeta u prosjeku imaju 20% neiskorištene površine. Od tog prosjeka AlaVera radi kolekcije. Također nevjerojatno, statistika kaže da se odjevni komad u prosjeku obuče 8 puta prije nego li ga se riješimo, po meni, to je daleko prije nego je majica dosegla svoj puni potencijal. Pitanje se postavlja samo od sebe, čemu onda ne imati mjesto koje okuplja dizajnere voljne pomoći s jedne strane, vlasnike s odjećom smanjenog interesa s druge strane, te koje potom omogućava redizajniranje odjeće kako bi se ista vratila u modni tok. Od dana te ideje, odjednom svjesni, počeli smo promatrati, a opaske su se nizale jedna za drugom: "Ej, tu sam čuo da prijatelj ima šivaću mašinu...", "Ej, upoznao sam dizajnericu..." Nakon godinu i pol dana izviđanja, iza nas je tim, oprema, zgotovljena prva kolekcija te dvadeset tri "1na1" redizajniranih komada.
Jedni ste od rijetkih - možda čak i prvi i jedini - koji se bave ovakvim načinom modnog dizajna. Kakve su reakcije na vaš rad?
Niko: Da, definitivno smo jedinstveni s obzirom na našu mladenačku motiviranost, količinu stručnosti s obzirom na dob te sami koncept na kojem počivamo. Reakcije? Pa, svi kojima pričamo našu priču – od studenata kojima smo pričali radi suradnje, preko ljudi kojima smo prezentirali ideju radi ulaganja, pa sve do publike koja nikad prije nije čula za nas, mentora i eksternih evaluatora – redom ostaju istog izraza lica: "Vi činite predobru stvar."
Konkretni indikatori dobrobiti ideje su nedavne donacije Prostorije, Varteksa te Humane Nove, suradnja s TTF-om, te pokroviteljstvo Europskih Snaga Solidarnosti.
Kak' bi se reklo, ljudi ostaju bez teksta, što je jako dobro za naš biznis model – jer često nudimo odjevne predmete s tipografijom.
Što se pak reakcije na samu izvedbu i rad tiče, tu nema dvojbe – reakcija jest i mora biti oduševljenje, ukoliko nije – radimo ispočetka.
Imate li uzore i tko ili što vas inspirira?
Roko: Naglasio bih da ću na ovo pitanje odgovoriti u kontekstu trenutka, jer još smo mladi i tko zna s kakvim će nas život inspiracijama tek upoznati. Inspirirani smo industrijskom estetikom, fi-minimalizmom i rijetkim bojama u prirodi. Kad smo kod toga tko nas inspirira – Justin Mensinger, Daniel Silverstein i Jide Osifeso. Sve redom modna avangarda koja ideje temelji na repromaterijalu.
Gdje inače nabavljate svoju odjeću i što najviše nosite u slobodno vrijeme?
Roko: Gdje god ugledam nešto dobro. Posudim od prijatelja, krajičkom oka zamijetim u second handu, krojenje po mjeri, sve od Masarykove i Ilice do Champs-Élyséesa i Harajuku. Nisam jedan od onih koji planiraju outfit unaprijed, pa tako nemam ni stil za koji mogu reći da ga prakticiram. Volim se odjenuti ovisno o raspoloženju, danu, društvu, no zajedničkost svemu tome bio bi minimalizam s prikrivenom pažnjom na detalje, neutralnost – ali ona koja se da zamijetiti.
Niko: Bit ću iskren, masovno popularni high street brendovi donedavno su bili izvor mog modnog izričaja, ništa van okvira. Otkad postoji AlaVera, stvari su se promijenile, možda čak i prestanem nositi druge marke. Stil mi je casual. Volim unikatno.
U Hrvatskoj je donedavno i second hand bio prilično rijedak izvor nabavljanja odjeće, a neki još uvijek zaziru od toga. Kako to doživljavate?
Niko: Second hand je po meni skriveno blago tekstilnog sektora. Poput onoga što su saprofiti u prirodi koji prenamjenjuju ono što je nekome otpad u ono što je drugome blago. Uvjeren sam da svi koji smatraju da je to nešto od čega treba zazirati, smatraju to iz razloga što nikad nisu kročili tamo. Naravno da ima nezanimljivih stvari u obujmu poput tolikog, no rijetki dijamanti koji se tamo nađu definitivno su vrijedni ulaska u potragu. Kad smo kod pojma ponovne uporabe, citirao bih jednog talijanskog uličnog dizajnera : "Pojam otpada donedavno je bio motiv za diskreditaciju u oku publike. Danas, brendovi koji izrađuju od otpada, samo zarade veće poštovanje publike, a njihov proizvod postigne veću trakciju."
Sve više svjetskih dizajnera okreće se upcyclingu i na razne načine pokušava učiniti svoju proizvodnju održivijom. Mislite li da je to samo trend, odnosno radi li se o greenwashingu ili je u pitanju dugoročna promjena stava?
Niko: Ovaj potonji "ili"... Stav se mijenja, reći ću vam i zašto. Do kasne polovice 20. stoljeća plastika koju smo proizvodili bila je 0% razgradiva, bezrezervno smatrana ultimativnim postignućem ljudskog roda, neupitnog kredibiliteta. Bacala se u oceane i tamo – samo ostala, dan danas egzistira. Stvari stoje tako da nemamo tehnologiju za ekstrahirati je, onako segmentiranu na mikrokomade. S tim danas živimo, te danas možemo samo raditi na sprječavanju daljnjeg nagomilavanja plastike dovođenjem stvari u red. Svi izvršni odbori svih brendova na svijetu toga su svjesni, a sve više ih i poduzima stvari.
Modna industrija jedna je od najvećih zagađivača planeta. Što bi se trebalo napraviti da se to promijeni?
Niko: Hm, puno je elemenata promjene. Od načina uzgajanja pamuka, načina bojanja tkanina, načina provjere izvora materijala i procjene koeficijenta reciklaže. Međutim, u kontekstu ovog intervjua zovem džoker-zovi "obraćanje publici" – možda se tako i dogodi obrat. Modna je jedna od industrija u kojima kupac stvarno može imati utjecaja. Veliki problem je prekomjerna konzumacija mode, koja dolazi upravo od strane svih nas. Naša želja za stalnim praćenjem fast fashion dvotjednih trendova mora uzeti pauzu. Potrebno je okrenuti se kvalitetnome i dugoročnome, lokalnome proizvodu kojemu je svaki korak produkcije poznat. Zapamtite, monetarno jeftin komad odjeće ima veću cijenu za okoliš.
Mlađe generacije danas drugačije doživljavaju modu, ali i ekologiju. Koji je najveći trend u oblačenju mladih danas?
Roko: Dva su smjera. Jedan je naručivanje izvana, gdje pojedinci pronalaze rijetke i motive koji se ističu nad ovdje prisutnima, pandan onome što je nekad bila izrada po mjeri, te drugi smjer – onaj praćenja već afirmiranih trendova. Netko tko se proklamira kao pružatelj limitiranih stvari s dozom personalizacije zasigurno ima veći potencijal postati trendom. Što se ekologije tiče – broj ljudi koji će zamijetiti etiketu organski pamuk raste, no cijena je presudni faktor, ako cjenovno proizvod nije u dosegu, neće biti kupljen. Ali da, svijest o tome raste.
Promijenila se i definicija luksuza, posebno u pandemiji. Što je za vas luksuz?
Niko: Postoje razne vrste luksuza, no gledajmo to ovako, luksuz je osjećaj – za neke vožnja u Lamborghiniju, za druge terapija ajurvedske medicine. Osjećaj udobnosti, jedinstvenosti, nadmoći. U kontekstu pandemije, smatram zdravlje najvećim luksuzom.
Roko: Donedavno smo gradom mogli hodati bez maske, a sada dijelimo iskustvo s Kinezima koji ih nose odavno zbog industrijskog zagađenja smogom. Svježi zrak smatram luksuzom, za to se borimo.
Kako je pandemija utjecala na vas i vaš rad?
Niko: AlaVera ne bi bila ovdje da nije bilo pandemije, čak smo razmišljali kolekciju nazvati Pandemia. Da se nisu dogodile globalne okolnosti, svi do jednog iz našeg tima bili bi prezauzeti fakultetom, pohađanjem nastave uživo, ili radnim odnosom. Pandemija nas je pogodila, no nakon amortizacije utjecala je na nas motivirajuće. Uvijek će biti nepogodnosti, kao što nam se desilo otkazivanje revije ili otežano online uzimanje mjera pri izradi outfita, no bliži se blistava budućnost.
Kako vidite budućnost modne industrije?
Roko: AlaVera je predstavnik naše vizije budućnosti mode. Transparentan i cirkularan brend koji teži modi bez otpada, s procesima upcyclinga, iznajmljivanja odjevnih komada, reimplementacije tkanina te 1na1 izradom jedinstvenih odjevnih komada kao temeljima održivosti. Budućnost su brendovi koji su tu za one koji traže vlastiti modni izričaj dovesti na viši nivo, paralelno čineći uslugu okolišu.
