Sergej Lebedev ruski je pisac koji živi i radi u Njemačkoj, a na pitanje osjeća li ikakav oblik diskriminacije otkad je krenula ruska invazija na Ukrajinu, spremno odgovara da ne jer je njegova reputacija nešto starija od same invazije. Iznenadilo ga je moje pitanje. Namjerno sam ga postavio znajući da "reputacija" nije imuna na diskriminaciju. Barem povijesno gledajući, (kao i da imamo ikakvu drugačiju perspektivu). Sreli smo se na nedavno održanom Festivalu svjetske književnosti u Zagrebu.
Njegov roman "Debitant" (Fraktura, 2021.) nudi napete stranice dirljive proze koji propituju i istražuju povijesne puteve zla. Od nacističkih laboratorija, staljinističkih zavjera i čečenskih ratova do današnje Rusije. Preispituje etičku odgovornost znanstvenika koji moderne tirane i autokrate opskrbljuju novim instrumentima odmazde, uništenja i kontrole. U prvom objavljenom romanu "Granice zaborava" (Fraktura, 2019.) istražuje djedovu političku - intimnu povijest koja je podosta kontroverzna.
Veliki Karl Ove Knausgård za The New York Times Magazine osvrnuo se na Lebedeva kao autorsku pojavu koja mijenja utabane putove tretmana memorije u književnosti: "Upoznao sam Sergeja Lebedeva... U njemu ima nešto nepokorno, zbog čega me podsjeća na životinju koja ne pušta ono u što je zarila zube. Lebedevljeve se knjige bave poviješću – ona se nadvija poput sjene nad sve što je napisao – a činjenica da je njezina prisutnost toliko jaka upućuje na to da ti sukobi i napetosti još uvijek nisu riješeni, da još uvijek pritišću rusko društvo na mračan, ali i opipljiv način."
Ipak, Lebedev tvrdi da osjeća odgovornost za ono što se dogodilo i što se trenutno događa, i da shodno tome samog sebe "posebno" tretira. Pitam ga što znači biti odgovoran danas, kako to vidi, taj nalog, tu namjeru.
"Odgovoran znači biti intelektualno fer te se znati odnositi prema vlastitim krivim interpretacijama, greškama, neznanjima – jer nitko nije vjerovao da se ovo može dogoditi. I mene je osobno iznenadila ova predanost zlu." Puno je lekcija koje treba naučiti, tvrdi Lebedev. Moć kolonijalne i imperijalne sile koju Rusija ima valja propitati kao i ekonomsku te socijalnu kulturu koju zastupa. Lebedev poziva na intelektualnu odgovornost ne bi li se što lakše shvatilo o čemu je riječ danas. Ne bi li bilo prekasno.
Na uvijek "romantično pitanje" gdje je dom koje pisci-(i)migranti dobiju od nas novinara i druge, zainteresirane javnosti Lebedev mi još romantičnije odgovara: "Dom je tamo gdje možeš pisati."
Na moj komentar da je odgovor zaista dirljiv, on kaže da nije već da je poslovno odgovoran. "Povijest moje obitelji ne poznaje ideju doma, nije nam bliska. Od 1917. domove moje obitelji oduzeli su Boljševici. Ti domovi nikada nisu vraćeni. Danas samo mogu posjetiti te lokacije, ali ne ih i povratiti. Odrastao sam i odgajan sam kao sovjetsko dijete koje živi u državnom stanu. Nemanje doma osigurava jednu razinu slobode koju dom kao takav onemogućuje jer te veže i obvezuje. Morate puno kompromisa raditi s njim. Bolje je imati ništa. Moj dom je u mojim knjigama. U njima je sazdana sva moja egzistencija."
Pisanje o traumi je gotovo uvijek u problemu. Trauma se ne da ispisati, da se pisati tek o njoj, daju se tek njezini obrisi naslutiti i skicirati. Autora pitam slaže li se s ovom opservacijom? "Kao geolog vam mogu reći da uvijek postoje neki dokazi, uvijek se uspiju naći određeni argumenti. Sovjetska je povijest takva. Bilo je nekoliko sovjetskih unija. Lenjinova, unija u kasnim dvadesetim godinama prošlog stoljeća, Staljinova, unija u Drugom svjetskom ratu, unija kasne Staljinove vladavine, Hruščovljeva. Kontradiktorni su to dijelovi povijesti koji su se međusobno brisali, nadopunjavali, izmještali i izmišljali. Kada se dotaknemo pitanja sjećanja, u Rusiji je ono na vrlo tankim nogama. Memorija je pod upitnikom. Kao autor si izazvan da mračne zavrzlame povijesti rasvijetliš, pogotovo izazove jezika. Treba osmisliti novi jezik za precizne analize. Poezija i proza nam daju šansu da inače nedostižne i neobjašnjive fenomene i fakte, bar na tren, zaustavimo i probamo pojasniti. Treba nam jezik koji će osmisliti novi "živčani sustav"za razotkrivanje najmračnijih tajni naše uvijek zajedničke prošlosti."
Na pitanje je li se ikada zasitio svojih tematskih interesa, spremno odgovara da nije on taj koji donosi odluke, da se na određeni način – knjiga sama ispisuje. Knjiga je ta koja odabire autora i autor samo treba reći da ili ne. "Za mene trenutno nije vrijeme da spekuliram trebam li ili ne pisati. Svi vidimo nesporazume i cijene istih koje plaćamo. Radi onih koji rat vode, svi mi koji ga ne vodimo smo pod prismotrom, sumnjom koja će trajati do kraja naših života." Lebedev tvrdi da se trebamo zapitati zašto nam je nešto nezamislivo, zašto nam je nešto "nemoguće", dok je drugima – izvođačima rata, to zlo bilo potpuno jasno i zamislivo. To ignoriranje (ne)zamislivog direktno nas izlaže zlu.
