Dizajnerica nakita Gabrijela Kozarić Budiša živi i radi na relaciji Zagreb-Moskva. U ruskoj prijestolnici živi već šest godina sa suprugom, no svoju posljednju kolekciju nakita "Hold Me" stvarala je u Hrvatskoj, gdje ju je u tom trenutku zatekla situacija s koronavirusom.
Gabrijela izrađuje elegantni i moderni nakit od srebra, stakla i raznih materijala koje kombinira s teksturama pa je krajnji proizvod jedinstven i zanimljiv. Od mlade dobi zanimala se za kreativno izražavanje svake vrste, a kako se smirila uz izradu nakita te kako balansira život između Hrvatske i Rusije, u koju se nije zaljubila na prvi pogled, otkriva za Gloriju Glam.
Kako ste se počeli baviti izradom nakita - kako je tekao vaš put umjetnice?
Kao dijete sam obožavala crtati i slikati, već sam tada pokazivala veliku samostalnost i ljubav prema prirodi. U djedinoj radionici bih tražila alate s kojima sam obrađivala materijale. Imam čak i fotografiju kako se igram s pilicom i čekićem, što mi je danas glavni alat pri izradi nakita. Radila sam sa svime što bih pronašla u prirodi ili u kući, a ni danas nikad ništa ne zapisujem i ne skiciram. Sve vizualiziram i tako pamtim proces i ponavljam ga.
Vrlo sam rano naučila raditi s glinom, šivati i štrikati i cijelu srednju školu sam sama radila dio odjeće. Priželjkivala sam biti modna dizajnerica, ali paralelno s tim sam krenula i u izradu nakita od gline, kože i tekstila. Tu sam pokazala sklonost prema teksturama. Namjerno bih na listićima gline ostavljala otiske svog dlana i kasnije komade bojala u nijansu starog zlata. To je već na tragu onoga što danas radim. Forma je jednostavna, skulpturalna, ali često ima neku teksturu.
Vođena ljubavlju prema umjetnosti i nakitu, prije 20 godina počela sam raditi u ateljeu gospođe Aranke Njirić-Varga, jedne od najznačajnijih autorica nakita kod nas. Ona je i danas institucija, njezin pečat i doprinos hrvatskoj baštini u nakitu je neprocjenjiv. Kod nje sam radila dvije godine i ona me učila oblikovanju, upozoravala da je najbitnije i najteže znati kada treba stati. Nakon toga me poslala u školu gdje sam od gospodina Relje Rajkovića učila tehnički dio zlatarskog zanata i oblikovanje na nov način. Ipak, nakon 10 godina intenzivnog rada i stvaranja, presušila sam, zasitila sam se i trebao mi je odmak. Nakitu sam se ponovno vratila prije godinu i pol dana uz pomoć kolege Davora Šuka, njegovih radionica, eksperimentalnih tečajeva i privatnih satova. Ruke me ispočetka nisu slušale jer je pauza bila prevelika, a glava prepuna ideja, prvenstveno inspiriranih Moskvom. Sviđala mi se njihova estetika i željela sam, sve što sam zadnjih godina proživjela i osjetila, pretočiti u radove.
Prošle godine u ovo doba napravila sam malu kolekciju i photoshooting u Moskvi i tamo je odmah prodana. Zadnja kolekcija “Hold me” napravljena je u Zagrebu, kao i kampanja, jer me situacija s Covidom-19 zatekla u Hrvatskoj. Kolekcija je nastala kao redizajn broša koji sam 2000. godine napravila kod Aranke i kojeg čuvam kao uspomenu.
Koje materijale koristite u izradi i kako izrađujete nakit? Možete nam opisati odnos kiparstva i nakita?
Eksperimentiram sa svime što mi se učini interesantno. Zadnje je to bio pleksiglas jer su me privukle boje, koje po mom skromnom mišljenju, na metalu ne funkcioniraju najbolje. Ali pleksiglas je plošan, porozan i nema velike tehničke mogućnosti pa mi služi samo kao izlet u kolorit i mali odmak od metala. Mlađa populacija odlično reagira na nakit od pleksija.
Svoje ideje vrlo rijetko skiciram, imam sve u glavi. Ipak, nerijetko radim pripremu u papiru, nešto kao arhitekti makete. Razradila sam svoju tehniku u pripremi i u procesu rada. Obradama kao što su turpijanje, savijanje pristupam kiparski - ne zlatarski, ali koristim plemenite metale.
Radite na relaciji Zagreb-Moskva, kako balansirate između ova dva grada?
U Moskvu sam odselila prije šest godina, a suprug prije sedam zbog posla. To je predivan grad, metropola u pravom smislu riječi. Međutim svakodnevni život je bitno drugačiji nego u našem malom Zagrebu. Ona je bučna, sirene ne prestaju tutnjati 24 sata, zrak je jako zagađen. Živimo u centru, prozore gotovo da i ne otvaramo, vodu iz slavine ne pijemo. Sve je jako udaljeno, a nemate taj osjećaj jer je sve ogromno, pompozno. Jako puno podražaja na svakom koraku. Moram priznati da to nije bila ljubav na prvi pogled. Stil života je potpuno drugačiji, nisam se nikako mogla naviknuti. Zimske uobičajene temperature su oko -22 i zima traje šest mjeseci. Ljeta nema. Sve ostalo je kratko proljeće i jesen koja liči na našu zimu. Vrlo često je tmurno, bez svjetla i sunca. Tijekom zime sam uvijek u Zagrebu jer ne mogu podnijeti tu hladnoću i mrak. Strašno utječe na raspoloženje pa time i na produktivnost, kreativnost.
Pokušavam balansirati između Zagreba i Moskve i za sada uspijevam. U oba grada imam posložen život, prijatelje, kolege. U Moskvi mi još jedino fali atelje pa radim kod kolegice koja se bavi istim poslom, a ona ima zajednički atelje sa suprugom koji je kipar i profesor kiparstva na Moskovskom univerzitetu. Opet se slučajno spojio nakit i skulptura. Volim biti s njima, Rusi su topli ljudi, spremni pomoći. Otvorili su mi vrata svog ateljea besplatno. To je u Zagrebu nezamislivo. Dapače, rekli su mi da ako želim platiti, da se nećemo družiti. Donesem im uvijek neke naše proizvode kao poklon. Bude im vrlo neugodno, beskrajno se zahvaljuju i kažu da su počašćeni time što im pravim društvo.
To mi se u Moskvi redovno događa i mislim da je to miks njihovog obrazovanja, tradicije, kulture i tople ruske duše. Sviđa im se to što radim i potiču me na rad. Osim toga, ljudi vole čuti kakav je život na nekom drugom kraju svijeta, tako da su uvijek puni pitanja o našem moru, hrani, kulturi.
Koje zanimljivosti nam možete ispričati o Moskvi, koja mjesta, znamenitosti posjetiti?
Rusija ima veliku tradiciju u kulturi i puno se novca izdvaja na nju. Mnogo je izložbi, koncerata, kazališnih predstava, baleta, publikacija. Da se primijetiti da se na kulturu troši dosta novca i od strane države i od strane stanovnika. Ima i puno besplatnih sadržaja... Ukratko, kultura je dostupna i stalno ste okruženi njome.
Ulaznice za kazališne predstave možete kupiti na posebnim kioscima koji su rasprostranjeni kao naši za novine.
Vikendom sva kazališta imaju prvu predstavu u podne. A navečer po još dva termina. Redovi subotom u podne ispred kazališta su nevjerojatni. Sve generacije jedva čekaju da uđu. U međunarodno poznatoj Galeriji Tretjakov, su za vrijeme moje prve zime u Moskvi, izlagali Maljeviča. Na -22 C svaki dan su stajali ljudi u kilometarskim redovima, smrzavali se i čekali. To je trajalo tjednima. Već drugi dan je vojska došla s kamionima i dijelila ljudima topli čaj.
Gdje prodajete svoj nakit? Možete li usporediti tržište kod nas i u Rusiji?
Moskovsko je tržište ogromno, ekonomija brza i postoji kupac za sve. Prošlogodišnja je kolekcija prodana u jednom ruskom showroomu drugi dan. U petak je bila objavljena na Instagramu, u subotu ujutro rezervirana porukom, a isti je dan kupac došao po nju. Sve je kupljeno u kompletu. Rusi vole komplete nakita i preferiraju zlato ili pozlaćeno srebro s visokim sjajem.
Uglavnom radim custom made nakit, imam svoj krug kupaca i naručitelja. Zadovoljan kupac je najbolja reklama. Radim male kolekcije, nema hiperprodukcije, nema ponavljanja, sve radim sama, ručno naravno. Kolekcije se rade po inspiraciji, a najbolje radove ne prodajem, čuvam ih za izložbe. To su moje male ljubavi.
Kolege u Moskvi - dizajneri nakita, ne rade sami nakit, samo ga dizajniraju. Netko drugi izrađuje, treća osoba vodi brigu o prodaji, četvrta o društvenim mrežama, a u Hrvatskoj vrlo često imamo “one man band situaciju”. I to umara, odvlači vas od bitnog, od stvaranja. Ako si dizajner trebaš jedan set vještina, ako radiš nakit - drugi set vještina. To nije neka idealna situacija. Umjetnik treba stvarati, a ne zamarati se tehnikalijama. Razlika između Rusije i Hrvatske je i u pristupu obrazovanju, što za krajnji rezultat ima refleksiju na kulturu i umjetnost. U Hrvatskoj se možete obrazovati u Školi primijenjene umjetnosti, odjel metala i strukovnoj školi za zlatara. Sve se drugo svodi na privatne satove, tečajeve i radionice upornih pojedinaca. U Moskvi postoje univerziteti gdje učite o dizajnu i izradi nakita i onda odaberete usku specijalizaciju, za npr. Juvelira-inženjera. Namjerno njih spominjem jer rade čuda.
Kako je nastala nova kolekcija nakita i što vas je inspiriralo za nju?
Kolekcija je nastala kao redizajn broša koji sam 2000. godine napravila u ateljeu kod gđe. Aranke Njirić-Varga i kojeg čuvam kao uspomenu. Inspirirali su me ti dani provedeni u njenom ateljeu, moji počeci. Bio je izazov u 2020. napraviti nešto što ste osmislili i pokušali napraviti prije dvadeset godina. Rezultat je sjajan, komentari i reakcije također. Moje je tehničko znanje jako napredovalo, a i atelje mi je sada opremljen profesionalnom opremom, što mi je puno pomoglo. Veselim se povratku u Moskvu, čim se uspostavi avionski promet. Osim što ću konačno vidjeti ljude koje volim, započinjem i s privatnim satovima dizajna kod Igora Komova. On je profesor na Moskovskoj školi britanskog dizajna i art director vrlo uspješnog brenda nakita. Nadam se da će imati veliki utjecaj na moju jesensku kolekciju. Načelno smo dogovorili određeni komad iz kolekcije "Hold me" koji ću zadržati, te će se dalje razrađivati na neki novi način. Ostajem i u sljedećoj kolekciji u organskim skulpturalnim formama, ali u novoj interpretaciji.
Za koga je namijenjen vaš nakit - tko je žena koja ga nosi?
Primjećujem da su to kreativne osobe koje imaju visoke estetske standarde ili umjetničke duše u potrazi za nečim novim, drugačijim ili ljudi koji cijene i prepoznaju rad tuđih ruku. Neovisno o dizajnu vide vrijednost u tome da nas ima još koji nismo u potpunosti podlegli uniformiranosti, konzumerizmu i brzom potrošačkom tempu. Plemenite kovine u kombinacijom s dobrim dizajnom su bezvremenski komadi koje možete nositi cijeli život. Neće izaći iz mode jer imate na sebi ergonomski napravljen unikatni komad umjetnost.
