U jednoj sam knjizi čitala opis tjeskobe utemeljen na stvarnom događaju koji me na prvu nasmijao, a na drugu potaknuo na razmišljanje. Situaciju je prepričavala žena, kronično zabrinuta, kronično pesimistična. Uvijek s upitnicima iznad glave i uvijek spremna na najcrnji mogući scenarij. Dok se vozila gradom s mužem na vozačkom, a djecom na stražnjim sjedalima, uočila je nešto dalje ispred njih veliki kamion. Njen je mozak odmah počeo predviđati, razvrstavati i razmatrati sve potencijalne katastrofe koje bi taj kamion mogao uzrokovati. Zbog najezde tih misli naglo je i nervozno viknula mužu - "Daj, uspori više!!" I tek je po njegovom zbunjenom pogledu shvatila da ne može usporiti, jer auto uopće nije u pokretu. Naime, stajali su na semaforu. Ali njen je mozak jurio, misleći da s njime juri i automobil.
Tad je, kaže, shvatila da se mora riješiti tog oblaka upitnika koji se poput mušica roje oko njene glave što god da radila, o čemu god razmišljala i čime god se bavila. O istim smo tim rojevima, koje ustvari nazivamo tjeskobom, razgovarali s Marom Šimunović, znanstvenicom i doktoricom psihologije, edukanticom kognitivno-bihevioralne terapije čije uvide u ljudski um, psihu i život možete pratiti putem njenog Instagram profila Nervozni psiholog.
Počnimo, kao i uvijek, od definicije. O čemu govorimo kad govorimo o anskioznosti? Je li riječ o bolesti?
- Anksioznost (druga riječ za ovo stanje je tjeskoba) nije bolest, već emocija. To je emocija čiji je subjektivni doživljaj za nas neugodan. Međutim, kao i svaka emocija, anksioznost postoji s razlogom, odnosno, ima svoju funkciju. Ja znam reći svojim klijentima: "Zamislite da se ujutro probudite i shvatite da ste prespavali alarm, ali ne osjećate baš nikakvu tjeskobu oko toga što debelo kasnite na posao. Biste li se požurili? Biste li pokušali umanjiti nastalu štetu? Biste li uopće otišli na posao?" Anksioznost je ta koja će nas natjerati da požurimo, da pošaljemo poruku šefu i da uvečer navijemo još jedan alarm. Dakle, anksioznost nas motivira da se pripremimo za neku stvarnu ili zamišljenu situaciju koju percipiramo kao prijeteću. Jako je važno ovo razumjeti jer nerazumijevanje da je anksioznost korisna i normalna emocija dovodi do njenog nepotrebnog patologiziranja.
S druge strane, postoje anksiozni poremećaji, kao što su fobije, socijalni anksiozni poremećaj, panični poremećaj, generalizirani anksiozni poremećaj. Zajednički nazivnik svim ovim poremećajima jesu emocije straha i tjeskobe koje su nerazmjerne stvarnoj prijetnji (ili prijetnje uopće nema) i koje su toliko intenzivne i česte da ometaju funkcioniranje osobe u različitim područjima života. Kada govorimo o uzrocima ovih poremećaja, na to je pitanje nemoguće dati jedan odgovor jer to jako ovisi o svakom pojedinom slučaju. Najčešće je u pitanju kombinacija bioloških faktora, kao što je genetika, i raznih okolinskih faktora, kao što su rana razvojna iskustva, životni događaji i naučena uvjerenja koji s vremenom, a najčešće nakon nekih stresnih okidača, dovode do razvoja poremećaja.
Koji sve faktori mislite da su utjecali na evidentni porast slučajeva anksioznih osoba?
- To je pitanje na koje mnogi stručnjaci pokušavaju dati konačan odgovor. Moguće je da se danas otvorenije o govori o anksioznosti pa imamo i više dokumentiranih slučajeva. Osobno mi se čini da je to možda dio priče, ali ne i cijela priča. Anksioznost je emocija svojstvena čovjeku. Zebre se boje lavova kada se nađu oči u oči s njima, ali ne razmišljaju noću gdje će lavovi biti ujutro. Čovjek ima sofisticirani mozak koji je dobio razvojem prefrontalnog korteksa koji mu daje mogućnost planiranja i razmišljanja o budućnosti. I koliko god je to korisno za nas, toliko nas dovodi u probleme jer naš mozak može osmisliti tisuću scenarija za jednu situaciju i posljedično generirati mnogo anksioznosti, toliko da ona postane patološka. Tako da bih rekla da je anksioznost cijena koju plaćamo zbog suvremenog načina života koji uključuje mnogo planiranja, brojne mogućnosti izbora i više osobnih sloboda nego u prošlosti. Naime, više slobode izbora nosi sa sobom više mogućih pogrešaka i posljedično više anksioznosti. Kako je rekao profesor psihijatrije Irvin Yalom – "Mnogo je terora u slobodi."
Mislite li da porast anksioznosti ima veze s tehnologijom? Ljudi kao da se osjećaju sve više suvišnima. Odjednom umjetna inteligencija slika slike, vrši operacijske zahvate, vozi automobile...
- Sasvim je moguće da tehnologija ima važnu ulogu u porastu anksioznih poremećaja. Vi ste u ukazali na to da nam tehnologija može servirati mnogo pitanja koja izazivaju neku vrstu egzistencijalne anksioznosti, a vjerojatno i depresivnosti. Pored toga, zbog života na internetu, ljudi danas, a pogotovo mladi, sve manje žive u sadašnjem trenutku. Sve manje su svjesni sebe i svojih istinskih potreba, želja, interesa, strahova, svoje okoline i složenosti međuljudskih odnosa. To je nešto što svakako može pogodovati razvoju anksioznih poremećaja. Naime, kad živimo na "autopilotu", kad nismo u kontaktu sa samim sobom i teže se prilagođavamo novim, neočekivanim i stresnim situacijama i životnim promjenama. I onda se, primjerice, dogodi da osobu jedan dan "ošamari" napad panike, a njoj nije jasno otkud sad to. Vrlo često taj napad panike ima dublje objašnjenje i svoju razvojnu putanju. Međutim, danas živimo u paralelnim internet svjetovima u kojima bježimo od sebe i svoje psihe. Od psihe se ne može bježati vječno, ona će nas kad-tad natjerati da je čujemo, često upravo kroz anksioznost, koja se samo naizgled došuljala ni od kud.
Mislite li da društvene mreže utječu na intenzitet anksioznosti u mladih? Ili je samo do gledanja u ekran?
- Mislim da je i do jednog i drugog. Previše vremena provedenog gledajući u ekran nije dobro za što god ekran koristili, a pogotovo nije dobro ako ostatak vremena u danu nemamo uravnotežene aktivnosti – one usmjerene na produktivnost, relaksaciju, tjelovježbu i socijalizaciju. Društvene mreže, poput Instagrama, su dodatan "sloj" u raspravi o utjecaju tehnologije na mentalno zdravlje. Ovakve platforme olakšavaju socijalnu usporedbu koja često bude jako nepoštena. Kad se uspoređujemo sa slikom druge osobe na internetu tada obično stavljamo sebe sa svim svojim manama, slabostima i pogreškama (jer ih poznajemo budući da sa sobom živimo cijeli život) pred samo jedan dio neke osobe koji je možda najbolji ili čak uljepšani dio nje. I onda donosimo generalni zaključak "ona je uspješnija od mene" ili "ona se lakše nosi s problemima od mene". Takav zaključak je zapravo iskrivljen jer mi ne znamo i ne možemo znati kakva je u cijelosti druga osoba pa makar je poznavali i u stvarnom životu. Zamislite osobu koja je objektivno bogatija ili ima bolji posao od vas. Usporedba s njom čini vas tjeskobnom ili možda i tužnom. Možda pomislite "Pogledaj nju! Ja nikad neću biti ovako uspješna." Ali možda ne znate kakve odnose ta osoba ima, s kakvim se osobnim problemima ili nesigurnostima svaki dan nosi. Nemate punu sliku kako bi vaša usporedba bila poštena. Ljudi su prekomplicirani da bi ih međusobno uspoređivali u terminima bolji-lošiji. Svatko od nas je imao drugačije djetinjstvo, drugačije prilike i u konačnici, drugačiju genetiku. Svaki put kad uspoređujemo jedno ljudsko biće nasuprot drugoga je kao da uspoređujemo kruške i jabuke. Zbog toga je uspoređivanje s drugima vrlo često besmisleno, a društvene mreže nas potiču da to činimo svakodnevno, na različitim poljima.
Događa li se da se na društvenim mrežama teški termini poput anskioznosti, depresije i mentalnog zdravlja banaliziraju?
- Primijetila sam to prvenstveno u internet savjetima kako se oporaviti od ovih stanja. Tako se, primjerice, tjelovježba i meditacija često predstavljaju kao magična rješenja za vrlo ozbiljna stanja. Ne želim reći da ove aktivnosti ne mogu biti od pomoći nekim ljudima na njihovom putu oporavka, no poremećaji mentalnog zdravlja zahtijevaju tretman od strane stručne osobe. Na internetu možete pronaći podršku zajednice i materijale za samoedukaciju, no nijedan internetski sadržaj ne može zamijeniti tretman pružen od strane liječnika, psihologa ili psihoterapeuta.
Koje su prednosti, a koje mane takvog, "šireg" pristupa problemu?
- Prednost je što se sve više otvoreno govori o mentalnom zdravlju. Naime, predrasude i stigmatiziranje problema mentalnog zdravlja su i dalje strašno rašireni. Mnoge osobe koje se bore s ovim problemima od najbliže okoline dobivaju duboko nerazumijevanje i osudu. To je strašno jer ubija povjerenje prema drugim ljudima, vlastito samopouzdanje i samopoštovanje i nadu u oporavak. Tako da je dobro da barem na internetu ljudi mogu pronaći podršku, vidjeti da nisu jedini koji se nose s time i da stvarno može biti bolje. Korisnici društvenih mreža međusobno dijele preporuke za stručnjake koji su im pomogli, opisuju svoj put oporavka. To je isto dobro. Banaliziranje problema mentalnog zdravlja je svakako problem i ono će vjerojatno uvijek biti prisutno na društvenim mrežama. Zato treba obratiti pozornost čiji sadržaj konzumiramo i na koji način.
Gdje "promocija" mentalnog zdravlja na mrežama postaje štetna?
- Postaje potencijalno štetna u mnogim točkama. Najprije, imamo mnoštvo prevaranata na internetu koji se predstavljaju kao stručnjaci, a završili su neke tečajeve iz pseudoznanstvenih metoda. Takve osobe mogu ozbiljno naštetiti onima kojima je potrebna stručna pomoć. Stoga apeliram na osobe koje pate od problema mentalnog zdravlja da provjere kompetencije osobe kojoj se obraćaju za pomoć. Liječnik obiteljske medicine, psihijatar, psiholog ili psihoterapeut (koji je završio neki od priznatih psihoterapijskih pravaca) su prave adrese. Sve ostale "stručnjake" preporučujem da zaobilaze u širokom luku.
Drugi problem se tiče socijalne usporedbe koje sam se malo prije dotakla. Ljudi se imaju potrebu uspoređivati u svim aspektima s drugima pa tako i u brzini i uspješnosti oporavka. Pa tako gledaju Youtube videa raznih influencera koji se hvale kako su, primjerice, uspjeli "riješiti" svoju anksioznost bez ikakvih medikamenta. Implicitno je u takvim sadržajima prisutna poruka da je uzimati psihijatrijske lijekove svojevrsni osobni poraz i da je onaj koji ih ne uzima "jači" od onoga kojih ih uzima. Ljudi se onda uspoređuju, osjećaju loše jer njima medikamenti ili psihoterapija trebaju i posljedično budu još više tjeskobni. Ovo su jako toksične situacije. Želim podcrtati da ne postoje dva identična puta oporavka i da mjera naše osobne snage nije koliko nam je vremena trebalo da se oporavimo i što je naš oporavak uključivao, nego jesmo li iskoristili sva sredstva koje nam suvremena medicina, psihologija i psihoterapija pružaju. Ne odustati od sebe je pokazatelj osobne snage.
Kao još jednu problematičnu stvar bih navela nešto što mnogi zovu "imperativ sreće". Laički opisano, to bi bila parola "Moram stalno biti dobro raspoložen, pozitivan i uvijek raditi prave stvari. Ako nisam takav, onda sam psihički nestabilan." To je strašno iskrivljeno i pojednostavljeno gledanje na stvarnost ljudske psihe koja uvijek i za sve nas ima svoje uspone i padove. Isto tako, i oporavak od psihopatološkog stanja ima svoje uspone i padove i nije linearan proces. Taj imperativ mentalnog savršenstva je vidljiv na mnogim kanalima na društvenim mrežama i nanosi mnogo štete jer ljudima stvara pritisak da moraju biti dobro što prije i da biti dobro izgleda na točno određen način. Mentalno zdravlje nije destinacija na koju stignemo i mirno se tamo ustoličimo do kraja svog života. Život je nepredvidiv, kao što su nam pokazale zadnje dvije-tri godine. Zato je mentalno zdravlje kontinuirani proces upoznavanja sebe i prilagođavanja unutarnjim i vanjskim okolnostima.
Kako se od toga obraniti? Kada i kako zatražiti pomoć?
- Obraniti od toga se možemo tako da se informiramo čiji sadržaj konzumiramo. Je li to stručnjak provjerenih kompetencija i iskustva? Ako je to osoba koja nije stručna, ali se sama nosila ili se nosi s problemima mentalnog zdravlja, koji je generalni ton poruka koje promovira? Kune li se u neka brza, jednostavna i univerzalna rješenja? Prikazuje li se u idealnom svjetlu? Djeluje li iskreno i realno ili govori kao guru koji je otkrio recept za vječnu sreću?
Drugi set pitanja koje si trebamo postaviti je "Zašto sada čitam ovaj post ili gledam ovaj video? Je li to zato što se nadam da ću pronaći neko brzo rješenje za svoj problem ili zato što se uistinu želimo educirati?" Kada govorimo o anksioznosti, ona često od nas traži brza rješenja. Anksiozni mozak želi konačan i siguran odgovor da će sve biti okej, da nećemo poludjeti, izgubiti kontrolu, ozbiljno oboljeti i sl. Ukratko, traži potvrdu da nema nikakve prijetnje za nas. Tražiti tako nešto je uzaludan posao koji nam u najboljem slučaju može dati samo kratkoročno smirenje. Konzumiranje sadržaja na društvenim mrežama na takav način samo produbljuje netoleranciju na neizvjesnost, a neizvjesnost je sastavni dio života. To je kontraproduktivno jer što manje toleriramo neizvjesnost, to smo više anksiozni. Zato bih svima koji se nose s intenzivnom anksioznosti poručila da se redovno zapitaju s kojom namjerom konzumiraju neki sadržaj na internetu koji se tiče mentalnog zdravlja.
Što se tiče vašeg drugog pitanja, možemo razgovarati o različitim razinama hitnosti traženja pomoći. Ako osoba ne može više normalno funkcionirati zbog svog psihičkog stanja, ako je suicidalna, ako pati i njeno tjelesno zdravlje, san, hranjenje, posao, školovanje, socijalni odnosi, tada je pomoć potrebno potražiti odmah. S druge strane, mnogi ljudi nemaju probleme koji bi zadovoljili kriterije psihičkih poremećaja, no njihovo je mentalno zdravlje loše – funkcioniraju, ali se osjećaju emocionalno iscrpljeno, nezadovoljni su svojim brakom, poslom, svakodnevnicom, narušenog su samopouzdanja i samopoštovanja. Tada cilj tretmana nije riješiti problem, odnosno, mentalni poremećaj, nego podići kvalitetu života. U konačnici, mislim da je za sve nas, bez obzira na stupanj mentalnog zdravlja i bolesti, psihoterapija odličan način ulaganja u svoje sadašnje i buduće zdravlje i način jačanja mentalne otpornosti. Stručnu pomoć ili podršku moguće je zatražiti putem različitih kanala. Jedan kanal su psihijatri i psiholozi koji rade u državnim ustanovama, a drugi psihijatri, psiholozi i psihoterapeuti koji rade u privatnim praksama i raznim organizacijama civilnog društva. U tom slučaju, svakako treba provjeriti kompetencije stručnjaka i iskustvo u radu s problemima koje imamo i na temelju toga donijeti informiranu odluku.
