Dora Fodor je vokalistica, izvođačica i audiovizualna umjetnica. Njezino glavno umjetničko polje interesa je prijevod emocija u vokalne strukture, tj. korištenje tehnika vizualizacija i osvještavanja unutarnjih međuprostora koje zatim interpretacijama prenosi u vanjske oblike i zvukove. S obzirom na to da je završila preddiplomski studij Modnog dizajna na Tekstilno tehnološkom fakultetu te diplomski studij Novih medija na Akademiji likovnih umjetnosti - smjer našeg razgovora je dotakao oba polja. Dosadašnje umjetničko i glazbeno iskustvo je stekla kroz suradnje s Valentom Samardžijom na projektu NT Wave te kroz improvizacijske sessione s Lukom Čapetom, Krunom Levačićem, Makom Murtićem i drugim glazbenicima. S kolegicom Evom Milković čini audiovizualni performativni sastav Doktor Krleža, a trenutno priprema i prvi autorski album uglazbljene poezije pod pseudonimom Yeka. U sklopu međunarodnog projekta Re-Imagine Europe, KONTEJNER priprema novo eksperimentalno zvučno događanje – Gibanja, koje će se održati od 16. do 20. lipnja 2021. u prostorima Zagrebačkog plesnog centra, tunelu Grič i Kulturnom centru Mesnička, a nastupit će i naša sugovornica i to na dan otvaranja s kompozicijom "Jeka".
Premda si po svojim godinama mlađa umjetnica, zavidan je broj različitih glazbenih i zvukovnih suradnji koje si ostvarila. Što je ponajviše informiralo tvoj glazbeni razvoj?
- Uvijek ću ponavljati kako sam inspiraciju i informacije pronalazila prvenstveno u zvukovima oko sebe. To je prvobitni ključ mog poimanja zvuka i glazbe. Nijanse boja, frekvencija, eteričnost zvuka i upravo ta posebnost svakog. Kada osluškujemo što se sve oko nas glasa jako lako možemo stvoriti neku autentičnu kompoziciju pa čak počnemo priželjkivati da se neki zvuk koji čujemo u njoj ponovi kako bi podržao ritam ili bilo koji drugi element strukture kompozicije unutar kojeg ga čujemo. Upravo to me cijeli moj mali život priziva i nadahnjuje te pokušavam sve te emocije nekako zvukovno glasovno prevesti - ponekad je to kroz eksperimentalniji pristup,a ponekad kroz glazbenu formu. Osim osobnih percepcija, bitan značaj nosi moja velika obitelj koja me od malih nogu obasipa različitim glazbenim žanrovima ili se nađem u situaciji gdje pjevaju ono o čemu zapravo vode razgovor. Tako da je strastvena improvizacija i interpretacija oduvijek bila u mom bliskom okruženju.
Kako bi opisala/nazvala to što izađe kao finalni proizvod?
- Često oslovljavam svoje radove kao svojevrsne individualne identitete. Oni nastaju u određenom trenutku mog života, pod određenim pravilima,rutinama i razmišljanjima po kojima živim, ali nakon što ih ostvarim mogu za njih reći da dišu sami za sebe. Definitivno služe i kao učitelji koji mi uvijek iznova na nešto ukazuju. Ponekad je to nešto što više neću htjeti ili mi otkriju novi interesantan prostor koji ću dalje istraživati i na njemu raditi. Čak i kada radovi budu finalizirani, izloženi ili izvođeni, mislim da se svi umjetnici mogu složiti kako ti radovi zapravo nikada nisu skroz gotovi. Uvijek će nas taj "finalni proizvod" tjerati da ga na neki način i dalje preispitujemo, zato ih, među ostalim razlozima, nazivam identitetima.
Gdje su tvoji trenutni interesi, na čemu radiš?
- Trenutačno sam u procesu snimanja svog prvog albuma. Taj proces je dugo čekao na red, pa je evo napokon i dočekao. Koncept albuma baziran je na autorskoj poeziji koju uglazbljujem u suradnji s glazbenicom i producenticom Ivonom Eterović, poznatom pod umjetničkim imenom Tonota. Također imam čast da su i moji drugi glazbeni kolege velikodušno pristali sudjelovati u stvaranju pa ćemo tako unutar nekih pjesmama čuti basisticu Lauru Matijašević iz Nemanje, kompozitora i klavijaturistu Lea Beslaća iz Nemanje (i još mnogih drugih sastava), Hrvoja Klemenčića iz Porta Morta, Luku Čapetu iz Mary May i Trokut Banda, Filipa Renića iz House of Flamingo,itd. Album mi je žanrovski teško opisiv, najlakše bi bilo reći - pop. Osim snimanja albuma, izvodim trenutno drugi ulomak performansa pod nazivom ˝Mikrosituacije: Odmak za odmor˝ gdje se također bavim glasovnom interpretacijom poezije, ali uz pratnju dugogodišnje zvučne arhive pjeva ptica, te je cijeli koncept drugačije prirode, manje strukturirane, više intuitivne. Zadnje tri godine razvijamo i izvodimo performans unutar autorskog audiovizualnog kolaža benda pod nazivom Doktor Krleža i suradnju s pjesnikinjom i spisateljicom Evom Milković te raznim gostujućim umjetnicima poput Sanje Bistričić i Marine Tudor. Do sada smo nastupali u sklopu Zez Festivala u Ksetu i preko Centra za kulturu i film August Cesarec. Radi se multimedijalnom radu koji unutar sebe ima elemente LIVE pisanja teksta, stvaranja zvuka i intervencija s vizualima, ekranima i projekcijama.
Vizualnost je u tvom radu vrlo osviještena te ona sama po sebi puno komunicira. Možeš li nam govoriti o svojoj vizualnoj emancipaciji?
- Bitno mi je naglasiti glavne motive preko kojih želim da gledatelji steknu dojam, volim se igrati s percepcijama prostora gledatelja, a važno mi je i da se vizualnost može adaptirati ovisno o prostoru gdje se izvodi. Definitivno se zalažem za "manje je više"˝ ako ne znaš što točno želiš ili nisi u mogućnosti izvesti cjelokupni dojam jer posljedice toga mogu biti osjećaj neostvarenosti ili preopterećenosti idejom. Naučila sam da je za mene bolje oblikovati vizualnost u skladu sa sadašnjom sobom, a ne vizijom sebe u 2031.godini. Teško je ići kontra struje kada si sanjar, ali tek kada se stvarno odlučimo na neki određen poziv shvatimo bitnost prirodne nenasilne emancipacije.
Završila si i studij modnog dizajna – možeš li nam reći ponešto o tome kako ju danas shvaćaš i/ili što ti prije svega, predstavlja?
- Moda je moda. Možeš biti što god želiš, kako god želiš, u kojoj god verziji želiš. Možeš biti isti kao drugi, možeš je gledati kao umjetničku instalaciju, možeš biti izoliran,možeš jednostavno govoriti da ne voliš modu i oblačiti se ofrlje i kao da te nije briga, ali i to je moda. Jer razmišljaš o tome što ćeš staviti na sebe da bi se "očitalo" što misliš tj. u ovom slučaju namjerno nećeš nešto obući kako bi izjasnio da ti nije stalo. Moda je suluda i beskonačna, širi se kroz mnoga područja povijesti, sociologije, kemije, ali unatoč svemu tome ona je za mene sekundarna. Pripadajući punk subkulturi dugo mi je bila na prvom mjestu kao nosioc mog stajališta oko društva u kojem živim, a sada moj ormar izgleda kao da je u njemu veliki broj različitih ljudi objesio odjeću. Mišljenje mi je i dalje isto ali me sada ništa ne može zaustaviti u tome da danas nosim jedno - sutra drugo. Danas sam žena koja će u potpeticama i svilenoj haljini otići na plac, u muškom odijelu na večeru, s naglavkom od perja na piće, vozeći bicikl. Prolazeći studij modnog dizajna uvidjela sam koliko se lako čovjek izgubi u odjevnim predmetima kao simbolu osobnosti, vjerno si dokazujući da stoji iza toga što nosi. Zato sam odlučila da modu neću shvaćati ozbiljno, barem ne u ovom životu!
Koga "pratiš", tko te inspirira? S kojim umjetnicima/umjetnostima ponajviše sugovoriš u svom radu?
- Pratim što više mogu našu balkansku umjetničku i glazbenu scenu. Normalno, van toga istražujem raznorazne umjetničke izvedbe i radove diljem svijeta pa je u "oceanu umjetnosti" koja vrvi trenutno teško izdvojiti samo njih par. Uvijek nekako izbjegavam izdvajati uzore i favorite jer ih u principu i nemam,a definitivno se i utjecaj mijenja kako vrijeme prolazi. Neki čije radove mogu navesti kao značajne za moje početke su Maya Derren, Meredith Monk, Alvin Lucier, Mladen Dolar, Peter Kubelka, Miroslav Krleža, Rebecca Horn, John Zorn..
Je li tvoja modna deviza i dalje "umjerena pretjeranost"?
- Za sada još da.
Image i upravljanje dojmom o sebi kao da je nalog suvremenih umjetnika – samo i dalje se veliki broj (konzervativno) žele pozivati na vlastitu tkzv. autentičnost i iskrenost. Kakav je tvoj stav spram namjernog upravljanja vlastitom reprezentacijom?
- Ne slažem se s time da je to nalog samo suvremenih umjetnika. Namjerno upravljamo vlastitom reprezentacijom svaki dan po cijeli dan, bio umjetnik ili ne. Razlika je u tome koliko dugo kalkuliramo s čime ćemo se prikazati. Nekada smo sekundu od odluke, a ponekad jako dobro razmišljamo o tome kakve sve može imati društvene posljedice ili benefit. Poanta je da se ne pozivamo na svoju autentičnost već da se pozivamo na svoj strah od nebivanja autentičnim. To je zatim iskrenost. Suvremeni umjetnik može biti u potpunosti iza svog rada,u tišini i nevidljiv, ako to priželjkuje i ako mu je rad dovoljno iskren. S iskrenošću dolazi i veliki rizik, a na to danas čovjek/umjetnik ne pristaje lako. Bez pametnog upravljanja i nahođenja svojom slikom, velika je mogućnost da taj rad/umjetnik neće biti primijećen ili afirmiran. Upravo zato su glavna pitanja, koliki broj suvremenih umjetnika danas uopće stavlja svoj rad ispred sebe i je li to moguće uz prisutnost masovne hiperprodukcije. Danas bi najautentičniji umjetnik bio onaj koji bi napravio rad za koji nitko ne zna, postavio ga na mjesto čiju lokaciju nitko ne zna i prestao se baviti umjetnošću kako ne bi otkrili da je to bio on, a sve s ciljem da taj rad bude jednom pronađen i ostvaren sam za sebe kroz interpretaciju i iščitavanje gledatelja. To bi bilo dijametralno suprotno od današnjice, to bi bila ˝smrt autora˝, da se prisjetimo velikog Barthesa.
Što ti se čini da je najizazovnije u sintagmi ˝suvremena umjetnica˝?
- Za mene je prvobitno mogu li se već uopće nazivati umjetnicom,a kamoli suvremenom. Je li moj rad dovoljan, je li moj rad značajan i hoće li moj rad biti sve to za 20 godina? Ako hoće,onda ću moći reći da sam nekada bila suvremena umjetnica. Mislim da ta sintagma nosi puno teže značenje od onog pod kojim se olako koristi. Pod suvremenu umjetnicu ne pridodaje se samo djelovanje unutar svog vremena,već cjelokupna odgovornost prema društvu i uvjet da ne poklekne pomodnosti. Biti suvremena umjetnica ne znači koristiti svoj rad samo da bi se suprotstavljali na postojeće, već da bismo adresirali bitna pitanja na koja su odgovori velika promjena i utjecaj. Po meni se još to može okarakterizirati kao “drskost”. Moraš moći biti drzak, skinuti se gol.
Koliko je studij Novih medija utjecao na razvoj tvoje umjetničke prakse imajući na umu zaista široke interese – od glazbenih (glasovnih), likovnih do performativnih?
- Definitivno jedan od najboljih i najusmjerenijih studija u Zagrebu,žao mi je da ga nisam upisala od početka. Moderan pedagoški pristup, dinamičan proces rada,otvorenost prema studentu (mladom umjetniku). Novi Mediji su studij na koji može doći grafički dizajner,muzičar,kemičar, agronomist, nebitno. Ako donosiš nove ideje i koncepte,pitanja na koja tražiš odgovore potkrijepljene umjetničkom praksom i poviješću - to je mjesto za tebe. Novi mediji su smjer kojem mogu pridodati većinski dio zasluga za svoj umjetnički razvoj. Upisala sam ga sa strahom prema onome što osjećam da moram raditi u životu, a završila s jako puno naučenih i praktičnih iskustava. Moj interes prema tom polju umjetnosti je uvijek postojao ali na ovome mjestu sam se po prvi put osvrnula na samu sebe i otkrila koji su moji stvarni interesi u konceptualnoj umjetnosti. Moja ˝likovnost˝ se sada očituje kroz moje zvukovne i glasovne skladbe, osvijestila sam kolika hrabrost i vrijeme je uopće potrebno da bi se napravio jedan rad koji nije samo napravljen već i potkrijepljen te mnoge druge pozitivne ishode.
Na prvom izdanju eksperimentalno-zvučnog događanja Gibanja koje će se održati od 16. do 20. lipnja u ZPC-u i Tunelu Grič, predstavit ćeš se i kao skladateljica. Naime, Kontejner, organizator Gibanja, od tebe je naručio kompoziciju, i vodio te u svim fazama njenog nastanka. Približi nam proces, otkrij inspiraciju i možda pokoji teaser za sam nastup?
- Da, uistinu se veselim ovom novom iskustvu i zahvalna sam Davorki Begović I Miodragu Gladoviću na uključivanju u ovaj project. Proces je započeo još na Multichanneling radionici pod vodstvom Miodraga Gladovića gdje sam se po prvi put susrela s takvim načinom rada. Po prvi put sam koristila određene programe za zvuk i sve se činio kao jedan preveliki zalogaj, ali kao i uvijek uz dobar support od kolega, svi smo se pogurali gdje je trebalo. Sljedeći korak je bio stvaranje aranžmana i odlučila sam da ću se držati sebi najprisnijeg medija - glasa. Tako da teaser koji mogu dati je da je cijela kompozicija napravljena od glasa, izaranžirana i montirana s moje strane uz finalne intervencije divne Ivone Eterović, a osim elemenata glasa tu su i bubnjevi Jerka Jurina. Ali to je to od zvučnih detalja što ću podijeliti ! Forma rada je zvučna pripovijetka, htjela sam ispričati priču kroz neku religioznu prizmu Glasa, našu iskonsku povezanost s njim i potrebu da se vratimo sami sebi pomoću njega i s njim. Glas, ali bez riječi ili estetike pjevanja,već on kao čista emocija,se ponekad čini kao neki najtajniji dio nas koji čeka da ga pustimo dok nitko od susjeda,obitelji ili cimera ne sluša. Tako da pozivam svakoga da tu i tamo samo pusti glas,možda će se iznenaditi onim što čuje!
