Jelena Ribić Pavelić nedavno je objavila važan roman "Pisma iz HealVillea" o osjećanju osjećaja. Sadržaj knjige usmjeren je na prevenciju i razvoj samopouzdanja kod djece, utemeljen je na znanosti, a istovremeno vodi djecu na putovanje u mistični svijet osjećaja, pomažući im da pritom nauče kako zavoljeti sebe, baš takve kakvi jesu. Ujedno predstavila je i web stranicu. Broj besplatnih primjeraka nije ograničen, a glavni cilj inicijative jest da dođu do djece, roditelja i svih onih koji s djecom rade i potrebna im je stručna pomoć i inspiracija u pomaganju djeci da se osjećaju dobro, neovisno o tome u kakvoj se životnoj situaciji našli. S ovom inspirativnom autoricom porazgovarali smo o motivima i iskustvima ove knjige.
Što su/je Family Tales? Što moramo znati?
- Family Tales je izdavačka kuća specijalizirana za kreiranje priča za djecu po narudžbi. Inspirirane životnim i emocionalnim iskustvima djeteta, priče koje stvaramo nisu samo lijep i poseban poklon, već posve inovativan pristup pružanju podrške djeci kako bi se lakše nosili sa životnim situacijama, problemima i osjećajima. Podrška ne prestaje sa zadnjom stranicom njihove knjige, jer djeca, ovisno o problemu s kojim se nose, jednom mjesečno primaju personalizirana pisma od strane likova iz priče.
Što je HealVille? Za početak... i kako se naseliti u isti?
- HealVille je rehabilitacijski centar za suze, ujedno i finalna destinacija putovanja svake suze koju su djeca ikad isplakala. Ili će tek isplakati. Osnovan je prije nekoliko stoljeća s ciljem da okupi sve dječje suze i čuje priče o tome kako se djeca kojoj su pripadale nose sa svojim tugama. Osnivač centra, Ernest, imao je tu ludu ideju da će, slušajući te priče, saznati tajne recepte, načine i scenarije kako se preboli ono teško u nama. No, dogodilo se nešto neočekivano. Slušajući milijune suza kako pričaju o svojoj djeci, spoznao je da se baš svako od njih s osjećajima nosi na sasvim poseban način, da svatko taj svijet oko sebe osjeća na poseban način. Stoga je, nakon konzultacija sa suzama, odlučio da će umjesto još jedne u nizu knjiga s receptima protiv tuge (kojih je ovaj svijet prepun), pronaći način da djeci ne govori što trebaju činiti da bi se osjećali bolje, već ih podržati dok sami otkrivaju svoj put prema osjećaju mira. Tako i danas, sve suze koje žive u HealVillu, svojoj djeci pišu pisma podrške kad primijete da dijete gubi nadu da će uspjeti biti istinski sretno. Za onu djecu do kojih pisma nisu stigla, ja sam napisala ovu priču, jer mi je baš važno da čuju tu poruku. Što se tiče selidbe u HealVille, moram vam priznati da mi se sviđa ideja da svako biće dođe tamo, te nakratko porazgovara sa svojim suzama i sazna što se događalo oko srca kad je osjećalo težinu. Ipak, ne mogu vam reći kako se do tamo stiže, jer je put do HealVilla, baš kao i put svakog bića do razumijevanja sebe i prihvaćanja sebe, različit. Lani i Eliju je uspjelo, a njihov put prepričala sam u knjizi. Ako i sam krenete, želim vam sretan put i zovite ako negdje zapne.
Postoji li to "najsigurnije mjesto na svijetu" koje sugerirate jednom od priča?
- O svakako postoji. Znam, jer sam tamo bila. Štoviše, tamo sam odrasla. Forhill, jedan od ključnih mjesta u knjizi, ujedno i najsigurnije mjesto na svijetu, ustvari predstavlja dom u kojem sam odrasla. Sigurnost i sloboda mog djetinjstva na tom mjestu u kojem sam uvijek mogla (i danas mogu) jednostavno biti, željeti, osjećati, dijeliti i tražiti, spasile su mi život kad sam odrasla. Iako sam odrastala okružena podrškom i toplinom, u srednjim dvadesetim godinama ipak sam se našla kako stojim na rubu drugog perona, trećeg kolosijeka na Glavnom kolodvoru i zatvaram oči posve uvjerena da, ako slučajno padnem pod vlak koji je stizao, svijet neće ništa izgubiti. Najstrašniji dio tog trenutka je bila tiha želja da se zaista spotaknem i padnem na tračnice, jer još nemam hrabrosti skočiti, a više ne želim biti tu. Zbilja ne želim. Nije mi lijepo. Sve me boli. Pomisao mog nestanka bila je u tom trenutku umirujuća, no nakon glasnog zvižduka vlaka, ipak sam se uspjela pomaknuti unatrag. Zvuči ludo, no osjećaj je bio kao da me netko drugi odvukao tih par metara dalje gdje sam bila sigurna. No, oko mene nikog nije bilo. Počela sam plakati i misao koja je maločas bila umirujuća, postala je onakva kakva je zaista i bila - strašna. Nazvala sam doma. Otišla sam doma. Tri dana spavala okružena ljudima kojima nije palo na pamet reći "nije ti ništa". Zatim sam potražila pomoć. S depresijom sam se borila dvije godine, no pomoć sam potražila tek kad sam poželjela nestati. Trebala sam ranije. Pokušala sam. Nisu mi vjerovali. Bila sam tek "preosjetljiva". Da se vratim na Forhill - emocionalna sloboda u domu je najvažnija stvar na svijetu. Ipak, ona nije garancija nikakve sreće. Svakom se može dogoditi da predugo ostane tužan. Svoju djecu ne možemo i ne moramo poštedjeti izazova njihovog životnog puta, ne možemo ih zaustaviti u pogreškama, pokušajima i neuspjesima koje će doživjeti. Patit će, svakako, svatko na svoj način. No, ako znaju da mogu nazvati doma i doći doma u svim svojim stanjima, pa i malaksali i ranjeni, izgubljeni i zbunjeni, veće su šanse da će se vratiti na svoj put prema sreći. U knjizi se bavim tom temom kroz priče dvoje junaka koji odrastaju u posve različitim obiteljima, te njihovim pristupom patnji kad se sretnu istovremeno tugujući zbog različitih stvari.
A što bi trebalo biti "mjesto za osjećanje osjećaja"? Postoji li mogućnost neosjećanja? Zar je u to moguće vjerovati, uopće?
- U mogućnost neosjećanja svakako ne vjerujem, no znam da vlastite osjećaje često zanemarujemo, negiramo i ignoriramo. Stoga, "mjesto za osjećanje osjećaja" ustvari predstavlja onaj neki trenutak u kojem ih osvijestimo, priznamo i u kojem im se posvetimo. Ponekad je to mjesto običan razgovor s prijateljima kojima priznajemo kako se osjećamo. Ili, onih nekoliko sekundi prije nego zaspimo kad sami sebi moramo priznati da je dan bio baš loš i prišapnuti si da to ne znači da će i sutra biti loše. Ne znam, male stvari, mali trenuci, kad smo iskreni prema sebi. Nije osjećanje osjećaja neki "deep soul searching", već više nešto kad sami sebe ne zaboravimo upitati "kako si?" U svakom slučaju, preporučujem osjetiti osjećaje na nekoliko sekundi barem jednom dnevno.
Kada fraza "život na čekanju" nije tek osuda, bol i/ili strah?
- Hm… Jao (smijeh). Ok. Prvo što mi je prošlo glavom je full-blown romance koji smo više puta spomenuli u jednom našem razgovoru. Dakle, trenutak u kojem sretneš nekog za kog ti se čini da ga čekaš čitav svoj život i sad ste se napokon našli, ali noć ne traje vječno. Ta noć, kad bi život bio na čekanju, možda bi potrajala malo duže. Ne znam zašto mi je baš to palo na pamet, ali pozabavit ću se time, obećajem (smijeh). No, ako ćemo malo to sad pokušati prevesti u kontekst ovog razgovora, možda je "život na čekanju" potreban kad smo sretni, istinski sretni i ispunjeni. Jer, takav osjećaj nije neko životno razdoblje već baš trenutak, časak, kojeg bi, ako smo ga svjesni, valjalo osjetiti malo duže i jače, pa iako samo toliko da nam da još malo više snage za put koji moramo prijeći prije nego što ga ponovno umijemo osjetiti. Jer, tko zna što taj put donosi.
Kako vidite funkciju bajke danas, jer onomad su vam puno značile? Volio bih da s nama podijelite taj dio života, uključivanja u kreiranje istih.
- Pa da, nekoć davno, dok sam bila djevojčica i odrastala iza jedne gore i daleko od mora, dakle u Zagorju, značile su mi puno. Ne samo one koje sam slušala i čitala, već i one koje sam pisala očarana vlastitim "putovanjima” ili u prijevodu - maštanjima. Iz stvarnosti sam "odlazila" često i redovito, a kako sam postajala starija sve teže mi je bilo pronaći nekog s kime bih ta iskustva podijelila. Iako su mi bila potrebna, nekako sam ih se sramila, pa sam ih u tišini počela zapisivati u svoje bilježnice. Taj neki sram zbog potrebe da dio svog života provodim fantazirajući eskalirao je u srednjoj školi, kad mi je profesorica hrvatskog pred čitavim razredom obznanila da ja zapravo ne znam pisati, da moji radovi nisu ni lijepi ni posebni, već, štoviše, previše djetinjasti za srednjoškolku. Tada sam i prestala pisati, pa i maštati. Tada sam mislila da je to moj kompromis životu, no ustvari je to bio moj početak razilaženja same sa sobom. Kad sam se, tijekom iskustva s depresijom, krenula vraćati toj posramljenoj djevojčici, vratila sam se i pisanju. Štoviše, pretvorila sam ga u svoj posao. Danas, pričama i pripovijedanju prilazim s velikim poštovanjem, jer sam se uvjerila u snagu i potencijale priča da djeci tijekom odrastanja budu podrška, sigurno mjesto, pa čak i prijatelji. Iako moje priče često spominju u kategoriji personaliziranih priča, to i nije baš precizan opis. Naime, takve priče u pravilu se personaliziraju kroz neke osnovne podatke o djetetu (ime, grad, dob), moje priče se grade oko emocionalnog iskustva djeteta. Ono što mu se događa i kako se osjeća u stvarnom životu je baza svake priče. Zatim se taj problem/izazov stavi u život nekog izmišljenog lika, a dijete postaje junak priče koje pravi društvo tom liku s kojim suosjeća u avanturi traženja kako se s tim problemom nositi. Takav pristup je važan iz više razloga. Prvi je taj da pomaže djetetu da shvati i povjeruje da se svi ponekad susrećemo s teškoćama i osjećajmo nelagodno. S druge strane, ta priča postaje mjesto s kojeg dijete, kroz istraživanje kako pomoći nekom drugom, uči kako pomoći samom sebi.
Njihova inherentna političnost traži posebnu vrst odgovornosti...
- Mislim da ta posebna vrsta odgovornosti koju spominjete postoji u svakoj riječi, svakom postupku, gesti kojoj djeca svjedoče. Kad smo mali, sve što se događa polako skupljamo ne bi li shvatili što je svijet, kakav je, gdje smo mi to stigli. Kad su u pitanju priče, odgovornost postaje još i veća, jer postoji velika šansa da će u nju povjerovati. Svjesnost o tome je nešto što je jako odredilo moj poslovni razvoj. Neki bi rekli da ga je usporilo, ja bih rekla da ga je oplemenilo. Naime, ja nisam stručnjak za dječje mentalno zdravlje. Ja sam bivša novinarka, a trenutno studiram psihologiju na Sveučilištu u Essexu. Kad sam, tijekom svog poslovnog puta shvatila da te moje priče imaju potencijal postati nešto puno moćnije od zabavnog štiva za djecu prije spavanja, okrenula sam se stručnjacima. Stoga mi je važno naglasiti da u pisanju priča za djecu, posebice onih koje se bave nekim problemom u životu djeteta, uvijek konzultiram stručnjake. Ono što ja imam, osim sposobnosti da baš svako iskustvo pretočim u fikciju, jest ta moja priča s mentalnim zdravljem, moje iskustvo s izazovima mračnih i hladnih mjesta i moja borba s tretiranjem ozeblina koje sam tamo pokupila.
Napisali ste priče za Michaela, dječaka koji je seksualno zlostavljan od šeste godine, za Mirsadu, osmogodišnju djevojčicu koja zna pripremiti ručak za cijelu obitelj i osjeća grižnju savjesti jer ne može raditi, te za još 70 djece u sirotištima, najčešće žrtve obiteljskog zlostavljanja i zanemarivanja. Možete li nam izdvojiti elemente tih procesa, istraživanja i možda... nelagode? Kako je to izgledalo?
- Vrlo često, kad nekome ispričam čime se bavim, čujem kako je to divno i slatko i inspirativno. Međutim, ući u život tužnog djeteta, bez sumnje donosi tugu i nama samima. Da biste njegovu životnu situaciju mogli staviti u priču koja će ga umiriti, morate intenzivno suosjećati s djetetom. Pritom ne mislim samo na onaj empatični instinkt u kojem nam je jako žao što se nešto događa, mislim na to da morate osvijestiti što to dijete svakoga dana vidi, čuje, miriši, osjeti, pomisli. Tek tada možete krenuti tražiti tu jednu priču koju dijete nikad nije čulo i koju vjerojatno neće čuti u svom okruženju. Većina priča za djecu iz ranjivih skupina društva koje sam pisala bavila se osjećajima krivnje, srama, čak i beznađa. Iako su te priče uvijek odlučne u tome da djetetova emocija bude priznata i uvažena, njihov je cilj nekako naglasiti da je život veći od trenutka i da ono što se sada događa nije njihova budućnost, već početak samo njihove avanture u kojoj mogu postati sve što požele. Znate, dok ja to sad ovako racionalno prepričavam, osjećam se nekako čudno, jer meni je zaista svaka ta priča proces za sebe. Raspadala sam se u tisuću komadića tijekom rada na nekima od njih. Bila sam ljuta na svijet, na ljude, na sustave, zakone i politike. Ponekad sam i sama morala odraditi nekoliko sati terapije sa stručnjakom da bih bila sposobna dovršiti priču. Ipak, s vremenom se nešto dogodilo sa mnom, a to je da sam se prestala ljutiti. Danas, i dalje posve svjesna te sumorne strane ovog svijeta, djeci koja su u nevolji prilazim smirena, fokusirana na ono što im mogu i znam dati sada. U ovom trenutku, nadajući se da će mi povjerovati. Ako ikad saznam kako promijeniti svijet i spasiti svu djecu odjednom, svakako hoću. U međuvremenu, pokušat ću to ovako, život po život, priču po priču.
Svojevremeno ste angažirali majke i umirovljenike da pronađu svoj autorski glas. Većina ljudi nosi u sebi određeni problem o kojemu ne govori, kao što im je ujedno poznat osjećaj usamljenosti, nedostatnosti o kojemu nerado govore? Kako to autorski aktivirate, te unutarnje kočnice i tabue?
- Family Tales je nastao na ideji da postane platforma putem koje će se susretati roditelji i pisci koji će im pomoći pretvoriti njihove obiteljske priče u priče za laku noć. To je bio glavni razlog zbog kojeg sam krenula s radionicama pisanja. Prva takva bila je u Greenwichu u Londonu i bila je rasprodana isti dan. No, umjesto sobe pune pisača koje sam naumila nešto naučiti, pa zaposliti, radionica je bila prepuna umirovljenika. Prosjek godina bio je 75 i danas sam jako sretna što se to baš tako dogodilo. Te radionice tim su ljudima isprva bile mjesto na kojem netko znatiželjno sluša dok prepričavaju svoje životne avanture. No, s vremenom, postale su mala tvornica priča koje netko treba čuti. Naime, nakon što su napisali priče za svoju obitelj i unuke, ja bih im pronašla junake koji obitelj nemaju - djecu koja odrastaju u domovima za nezbrinutu djecu. Svaki sudionik radionice napisao je priču jednom djetetu, sa željom da povjeruje da nije krivo za okolnosti u kojima se nalazi, ali i da početak njihovog života nije život u cjelini. Trenutak je. I oni ga mogu promijeniti kad porastu. Zbog pandemije, radionice su završile na pauzi. Ipak, velika mi je želja ponovno započeti s njima. Javim kad saznam gdje ću i kako ću. Što se tiče roditelja - autorski glas kod njih aktiviram na isti način na koji sam aktivirala vlastiti, pitajući se koju priču sam sama trebala čuti kad sam bila mala? Pisma iz HealVillea su moj odgovor na to pitanje. Koji bi bio tvoj odgovor? Što bi volio da si saznao i povjerovao kad si bio mali, a što bi ti moglo pomoći da danas budeš sretniji čovjek? Sam sebi bolji čovjek? Kad su u pitanju roditelji koje potičem da pišu za svoju djecu, njihovi odgovori na ta pitanja opišu im kakvi ljudi trebaju biti svojoj djeci. Jer, ako našim klincima možemo biti iako i sjene onih ljudi koji su nama trebali kad smo bili mali, činimo nešto kako treba. Ako u tome uspijemo ostaviti prostor u kojem ipak osluškujemo njihove želje i potrebe i uspijemo čuti da oni trebaju nešto sasvim drugačije od onog što je nama bilo važno, mislim da u odgoju ne može puno toga poći po zlu.
Čim se sve bavite danas i kako izgleda situirani/izmješteni život u Velikoj Britaniji?
- Kad sam počela pisati priče za tužnu djecu, željela sam da to postane službena intervencijska metoda u traumu. Iako su priče jasno pokazivale da djeca na njih pozitivno reagiraju, te čak mijenjaju ponašanja, to su bili subjektivni rezultati. Znanost traži više, no nikako nismo pronalazili instrumente kojima bi mogli precizno izmjeriti što točno moje priče djeci rade, kako im pomažu. Tada sam otkrila nešto što se zove ‘"grafički jezik", a odnosi se da tumačenje dječjih emocionalnih stanja putem dječjih crteža. U dijagnostici se takvi testovi koriste već desetljećima, a kako sam više proučavala tu temu, postajala sam sve fasciniranija važnošću dječjih "šaranja‘" (kako crteži male djece nama često izgledaju), te shvatila da su dječji crteži pravi mali izvještaji njihovih srca. Pomislila sam, kad bi barem svi roditelji na svijetu znali čitati dječje crteže na način na koji to čine psiholozi. Kad bi to mogli, roditelji bi mogli bolje razumjeti svoju djecu, a onda i podržati svoju djecu. I još važnije, mogli bi im na vrijeme pomoći, jer bi znali prepoznati da je dijete predugo u nekoj vrsti stresa. Naravno da je nemoguće sve roditelje na svijetu naučiti ono što stručnjaci uče tijekom godina studiranja, no možemo nešto drugo – možemo naučiti "mašinu". Umjetna inteligencija omogućava nam da izgradimo sustav koji će znati prepoznati važne elemente i kombinacije elemenata u dječjim crtežima i kroz korelaciju više različitih emocija izmjeriti intenzitet stresa kod male djece. Roditelji će tako samo trebati instalirati aplikaciju, skenirati dječji crtež i dobiti rezultate. Zatim će dobiti savjet kako pomoći djetetu, te potom u određenim vremenskim razdobljima mjeriti učinkovitost pomoći. Projekt je trenutačno u početnoj fazi s osiguranom investicijom za prvu godinu razvoja. Uz to, radim i kao direktorica u međunarodnoj organizaciji Montessori Group. A što se tiče izmještenog života, pandemija je to organizirala malo drugačije nego što sam ja to zamislila, no ispalo je dosta balansirano. U Hrvatskoj živim u Zagorju, u Donjoj Stubici, jednim mirnim obiteljskim životom okružena prirodom. To je tri tjedna u mjesecu. Jedan je tjedan ipak za moj London i za onaj moj nemirniji dio duše kojem treba glazba, buka, šareni ljudi i miris mogućnosti i prilika u zraku.
