S vama sam uvijek sam - tako bi mogao početi neki roman, neki francuski roman s kraja osamdesetih godina prošlog stoljeća. I možda i je počeo, a možda će početi neka moja nova knjiga. Zasad, evo,"samo" kolumna.
Znam razmišljati o tome. Što to znači i koliko je puta značilo? To da si sam kada si u nekoj instituciji: ljubavnoj, prijateljskoj pa i poslovnoj. Djeluje kao oksimoron. To da je to tvoje stanje nevidljivo drugima. To da kada ljudi to vide se prave kao da nisu vidjeli. (Svi smo mi ti ljudi, nitko nije optužen!) Sjetimo se samo koliko puta smo odbili vidjeti očito. Osobno, previše puta.
Pitam se kako se i iz koje (osujećenosti?) ona dogodila. Ta ignorancija. Ali dogodila se. Praznina i osjećaj nerazumijevanja. Praznina i osjećaj nepripadanja. Praznina i "o Bože, što ja radim ovdje, tko su ovi ljudi? I ja, s njima?" To subivanje je bolno i lišeno je svega onoga što bi kvalitetan odnos trebao/želio biti: podrške, uzajamnosti, solidarnosti, razmjene (čitaj: ljubavi). Osjećaj izostavljenosti, napuštenosti, usamljenosti rijetko kada je samo „naš” i rijetko kada nije posljedica anti – komunikacije, svega onoga čime mislimo da vladamo. I da nama ne pripada (znate onu staru da puno ljudi misli kako govori iskreno i transparentno)? Kakva obmana! Tu nastaje jedan od glavnih problema: pretpostavka da smo zaista rekli što nam je – svojim bliskim ljudima, sebi prvenstveno. Naime, uglavnom nismo. Uglavnom se sramimo i uglavnom ne koristimo prave riječi. Jer prave riječi više od ičega pozivaju na odgovornost. Prave riječi smanjuju prostor usamljenosti. Liječe. Vraćaju nas "nama".
Samo, koliko ste ih puta iskreno čuli? Baš te riječi. Baš u skladu s očekivanjima koje ste si postavili spram života, spram svojih sugovornika? Rijetko, zar ne? I sad dok ovo čitate vam vjerojatno pada ona brutalna neoliberalna komunikacijska "ideja"na pamet: "Ako ne očekuješ, nećeš se razočarati." Međutim, koja je i kakva istina u tome? I želimo li ju kao takvu u vlastitom životu? Što, zaboga, znači da ne smijemo ništa očekivati? Otkud ideja da se želimo ili trebamo obraniti od razočarenja? Tog sastavnog i odgojnog dijela našeg života. Tog zapravo glavnog sastojka sazrijevanja. Razočarenje razbija iluzije. A s iluzijama je, znamo, najopasnije spavati.
Nedavno sam shvatio ono što nisam želio prihvatiti, a to je da nisu svačije uši za sve. Moje krivo uvjerenje bilo je motivirano time da ukoliko iskreno, skromno podijeliš svoja osjećanja, dvojbe nećeš više ni biti u prilici izmjenjivati se s ljudima kojima upravo to nije jednaka namjera. Bože, koliko sam naivan? Pokazalo se suprotnim – ljudi za koje sam mislio da će esencijalno razumjeti nelagodu, usamljenost, brigu to nisu bili u stanju. Moguće jer sami nisu na tom mjestu. Moguće jer ne žele biti. Moguće i jer se tog mjesta više od mene/vas boje. Treba i trebat će mi vremena da to sve uzmem u obzir, da tu gestu ne shvatim osobno i da nastavim dalje.....
Ta vrst samoće u zajednici stvara jednu posebnu vrst samodostatnosti dok paralelno razvija set strahova kojih se teško ili nemoguće riješiti. Strahovi se upakiravaju u nepovjerenje, sumnje, nedostatnost.
Notes: Moraš dalje bez iluzije da to čega je bilo ili nije, uopće ima.
Notes 2: Ne treba ti prebjeg iz stvarnosti. Prihvaćanjem ona može postati čak i prihvatljiva.
