Ime Adriana Pezdirca ovih će vam dana zapeti za oko: trenutno nastupa kao Aljoša u ZKM-ovoj predstavi "Karamazovi" Olivera Frljića, a odnedavno ga se može gledati i na Netflixu, u filmu "The Weekend Away". Iako ponekad preispituje svoje odabire i odluke, zna da je kazalište njegova prava ljubav - da nije riječ samo o poslu, već o životnom pozivu. Vidi se to i na sceni; Adrian emitira energiju koju nije moguće previdjeti i zanemariti, koja je naprosto zarazna. Ta pokretačka sila je razlog zašto ustaje nakon svakog pada, zašto se neumorno hvata u koštac sa samim sobom. Prepoznaje se i u njegovoj nesebičnoj potrebi da bude podrška drugima. Adrian je član ekipe koja stoji iza Pukotina, portala koji je osnovan s namjerom da se educira i informira mlade koji još ne znaju kako se nositi s preprekama i traumama.
U razgovoru se nismo mogli dogovoriti treba li čovjek biti zahvalan na društvenim promjenama ili kritičan jer se odvijaju presporo, živimo li u boljoj ili lošijoj situaciji nego naši roditelji, postaje li život teži ili samo drukčiji - jer sve su to pitanja na koja je vrlo teško odgovoriti. Adrian zadržava vedrinu u gestama i artikulaciji, iako je iznimno svjestan poteškoća s kojima se na dnevnoj bazi suočavamo. Po njemu, oružje za slamanje tog gordijskog čvora je - empatija. Kako slušati i razumjeti druge, ali i sebe, kako obraćati pozornost i pitati "kako si", možemo naučiti od Adriana Pezdirca.
Opišite nam ukratko svoje Netflix iskustvo. Od početnih reakcija do samog snimanja. Kako je bilo raditi u takvoj produkciji? Dream come true?
- Bio sam jako uzbuđen kad su me nazvali. Sanja Drakulić, kolegica glumica koja je osnovala Duart platformu i koju nisam vidio deset godina, me nazvala i rekla da radi na nekakvom kastingu i da joj se čini da bih mogao odgovarati toj roli. Snimio sam se i prošao dva kruga audicije. Kad su me nazvali i rekli da su me odabrali osjetio sam pozitivno uzbuđenje, leptiriće u trbuhu... Iskustvo snimanja je bio predivno - Split, tri tjedna, proljeće, odnosno šesti mjesec... I da, produkcija je bila na nekoj razini koju nažalost možda ovdje ne možemo doživjeti zbog manjka sredstava, jednostavno su veći budžeti u pitanju, ali što ja znam. Film je film, gdje god ga radio. Je li to dream come true? Pa mislim da se to može reći za bilo koju vrstu uloge u kojoj možeš napraviti nešto novo, koja te interesira i koja te može odvesti korak dalje. Uvijek mi je drago glumiti u komadima koji me interesiraju i u kojima suradnici jednako vole svoj posao kao ja.
Da postoji nagrada Adriana Pezdirca za najbolje umjetničko ostvarenje u 2021. godini, koje djelo bi je osvojilo?
- Sad si me zatekla. Od knjiga... "Buka vremena", Juliana Barnesa. Zapravo ne znam zašto, sjećam se da sam na kraju plakao, a više se ne sjećam razloga. Knjiga je jako začudna, bavi se Dmitrijem Šostakovičem, kompozitorom kojeg je u vrijeme SSSR-a zatočio KGB. Pitanje je identiteta, stava prema životu, kritike društva, politike, svega. Od serija bi to bilo "Područje bez signala", jer uključuje promjenu nekakvih društvenih paradigmi. prvi sam put imao osjećaj da su muškarci prikazani ranjivima i nježnima, a žene kao netko tko drži do nekog svog identiteta, integriteta i stava i da u tome ne posustaju. Pritom sve na hrvatskom jeziku – naravno, glumci su iz čitave regije – ali to mi je možda najsnažniji moment u cijeloj priči. A od albuma: Porto Morto – "PortoPop". Veliki sam zaljubljenik u pop kulturu, a ovo je album koji po žanru ne mogu smjestiti ni u jednu kategoriju; kreativno je, maštovito, hrabro, a također sve na hrvatskom jeziku.
Zanima li vas moda? Oblačite li se u skladu s raspoloženjem?
- Ja se volim šaliti terminom fashion therapy – ako se loše osjećam, možda ću se malo ljepše obući, ali opet jako malo vremena pridajem tome. Kupujem ono što mi se sviđa samo kad mi treba, nemam onaj šopingholičarski poriv da se time zaliječim. Banalno je reći da ljepota dolazi iznutra, ali meni ništa ne znači kad netko kaže da modom komunicira sa svijetom. Meni su stvari ili lijepe ili mi nisu lijepe; mogu nositi brend a da se u njemu ne osjećam dobro, i second hand u kojem se osjećam super.
Poistovjećujete li se sa svojom generacijom? Što je to što vas čini "milenijalcem"?
- Mislim da općenito ljudi vole stavljati stvari u kutije. Meni je uvijek smetalo to što nas se karakteriziralo kao lijene, površne, ovakve i onakve. Ne da mi se više biti dijelom ove generacije koja svjedoči povijesnim datumima. Užasno je naporno. Od financijske krize kad smo završili srednju školu, upisali faks, pa cijela ta atmosfera koja je zavladala, onda rat u Siriji kojeg smo svi promatrali i mislili da nas se ne tiče, a sad vidimo na primjeru Ukrajine da je došao tu, zatim pandemija, uopće ne moram govoriti. Tako da mi se čini da imamo puno više izazova nego što se misli. Možda je za to kriv Internet, protočnost i dostupnost informacija koje volimo nazivati informacijama, a nekad možda i nisu prave. Navodno smo jako informatički pismeni, ali koliko god vremena provodili na mobitelima, zapravo mislim da smo nepismeni u smislu promatranja stvari i sagledavanja ukupne slike. Što nije, što je - što je samo senzacija, što je neki fakt. Tako da mislim da razlike između generacija možda postoje, ali mislim da je više stvar toga tko ih gleda, tko ih sagledava, tko o njima piše. Nekako mi se čini da se s milenijalcima dogodilo to da su prethodne generacije imale tendenciju i želju analizirati nas, bez da nas se actually pitalo što nam je.
Da niste glumac, što biste bili?
- Izabrao bih isto. Prije dvije-tri godine promišljao sam je li gluma nešto što želim raditi čitav svoj život, jer sam bio u europskom ansamblu, išao u Njemačku i Poljsku i užasno sam puno radio, i naravno da se dogodila neka vrsta zasićenja. Ali zapravo... Koliko je prednost, toliko je i manjak to što je kazalište moje prirodno okruženje u kojem se osjećam najispunjenije, najsigurnije, najvoljenije i najmirnije sa samim sobom.
Imate li iza sebe, u svojoj karijeri, neko iskustvo od kojeg ste se teško rastali? Neki projekt u kojem ste posebno uživali?
- "Ono što nedostaje", predstava koju smo radili sa Selmom Spahić. Značajno je i ime predstave, odnosno Zajecovog teksta. Predstava nažalost nije puno igrala, ali bilo je to jako lijepo iskustvo koje je postavljalo pitanje identiteta i mene kao glumca i performera. Vladala je neka vrsta zajedništva i sigurnosti koja se desila. Svi su bili jako involvirani u sam projekt i radili na tome da se mi kao glumci na sceni osjećamo sigurno, zaštićeno i voljeno.
Je li vam lakše/draže glumiti likove s kojima se u potpunosti poistovjećujete ili one koji su od vas drukčiji? Kakve uloge češće dobivate?
- Pa zapravo me iznenadio Aljoša, u "Karamazovima", jer je to prvi put da mi se dogodilo da mi je lik kojeg čitam u romanu apsolutno najbliži i najrazumljiviji, a u trenutku kad krećemo raditi mi postaje užasno dalek. Nije mi se nikad dogodio takav konflikt s licem koje moraš nekako shvatiti, utjeloviti. S druge strane mi se čini da je upravo ta vrsta konflikta sa samim sobom i njim možda doprinijela kvaliteti glume. Propitkujem sebe na sceni. Čini mi se da su mi sve uloge koje sam dobivao dolazile u trenucima u kojima su mi se trebale dogoditi. Vjerujem da svakom novom ulogom upoznaš nekog novog sebe, i kasnije tu ulogu nosiš sa sobom i pretačeš je dalje u posao. A nakon svakog lijepog ili iscrpnog procesa već znaš da kreće sedam do deset dana deprice, neke melankolije jer je nešto završilo, rastaješ se s procesom proba, s redateljem, dramaturgom, ljudima koji ti znače, i s tim dijelom sebe kojeg si puštao da živi iz izvedbe u izvedbu.
Što znači komunicirati emociju? Kako društvo stoji po tom pitanju?
- Pitati nekog "kako si", biti spreman čuti "nisam dobro". Imati odgovornost prema tom pitanju kao i prema rečenici "volim te" ili "mrzim te". Kad to kažeš, daješ nekome dio sebe. Volim vjerovati u to da je sve stvar generacije i da mladi danas imaju načina i znaju reći neke stvari. Sad je pitanje koliko ih društvo želi i može čuti. I na vladajućima je, na ljudima na položajima moći da to shvate ozbiljno ili ne, da nešto s tim naprave ili ne naprave. Ako nam je pandemija nešto dobro donijela, onda je to spotlight na teme vezane uz mentalno zdravlje i važnost mentalnog zdravlja pojedinca.
Zašto je važno komunicirati emocije?
- Jer nas emocije čine onime što jesmo i komunikacijom emocija komuniciraš to što ti jesi u datom trenutku. Nitko ti ne može ući u glavu i znati što misliš i što prolaziš ako na neki način to ne pokušaš reći. Hoće li to biti razgovorom, kroz pisanje, kroz umjetničko djelo, možda ću ti poslati neki film ili dati neku knjigu – možeš komunicirati s ljudima na razne načine i to je užasno važno jer vodi do zdravlja tebe kao pojedinca, društva u kojem živiš i na kraju krajeva utječe na cjelokupan socijalni kontekst. Po meni su ratne traume, o kojima ne znam jer nisam hvala bogu prošao rat, nešto što se definitivno nije na kvalitetan način komuniciralo nego se farbalo i stavljalo u nacionalni aspekt, u sjenu grada u kojem živiš, u rodni identitet. Desila se tu neka vrsta gordijskog čvora koji će se sad generacijama otpetljavati i puno će trebati da se sve stavi na svoje mjesto.
Ne znam može li se vježbati empatija, ali mislim da nas nitko tome ne uči. Nitko nas ne uči izaći na kraj sa samim sobom. Naravno da ni s empatijom ne treba pretjerivati, treba je držati u granicama normalnosti, pretjerano poistovjećivanje s boli i životom drugoga nije zdravo jer lako izgubiš sebe, ali treba empatizirati s društvom u kojem živiš. Da bar postoji poligon za vježbanje tih stvari. Meni je to osvijestio odlazak u inozemstvo. Iako je iskustvo bilo lijepo, posao dobro plaćen i život u drugačijim okolnostima uzbudljiv, imam nekakav osjećaj dužnosti spram društva iz kojeg dolazim, a to znači da moram biti tu. Djelovati ovdje. Možda je teže, ali po meni je to najispravnije. Zato sam se s nekim mirom i vratio.
Gdje je za vas granica između motivacije i pritiska da moramo biti "najbolja verzija sebe"?
- Mislim da općenito treba ukloniti pretpostavku da imamo najbolju verziju sebe jer to znači da si završio nešto i da je to sad to. Mislim da se najbolja verzija sebe mijenja i iz dana u dan i da je jedino ispravno pokušavati biti što nježniji i što razumniji - dati sve od sebe da razumiješ osobu koja je preko puta tebe, da joj pokušaš olakšati svakodnevicu najviše što možeš.
Je li vam draže čuti istinu ili utjehu?
- Nikome nije lako čuti istinu, pogotovo ako je bolna. Ali govoriti istinu je ispravno. Možda ju je u trenutku teško čuti, ali dugoročno je isplativa.
Je li ju teže reći ili čuti?
- Čuti, barem meni. To je neki ponos u igri, možda i neka vrsta ega.
Kako vam se čini da društvo gleda na poimanje sebe u prizmi uspjeha - smijemo li biti ponosni na ono što jesmo, što radimo?
- Mislim da je stvar odgoja. Odgajali su nas da moramo biti strašno zahvalni, a u tome i skromni. Nemoj se pretjerano isticati, budi ponizan. Ali treba znati biti ponosan na neke stvari, u granicama normale naravno - i samokontrole - ali i to se uči s godinama. S vremenom mi dolazi svijest o mojim kvalitetama, i tih se kvaliteta sve manje i manje sramim. Znam da sam dobar radnik, znam da sam dobar glumac, i to se ne sramim reći. Možda će netko misliti da sam umišljen ili nešto, ali nije do toga, samo znam da fer, pošteno i dobro radim svoj posao. To nije stvar nagrada i priznanja, one su proizvod trenutka i nisu mjerilo uspjeha. Sami smo sebi mjerilo toga koliko smo dobri.
