Sanja Baković je pjesnikinja i autorica projekta "Odvalimo se poezijom" koja ima za cilj poticanje čitanja i povećanja vidljivosti poezije. Radi tribine, vodi pjesnički festival na Braču, vodi stranicu na Facebooku. Uz sve to, vodi i pjesničku tribinu "Poezija u dvorištu". Svoju poeziju objavljuje u književnim časopisima, a mi smo ju "priveli" na razgovor povodom druge joj zbirke poezije "Autobus za Trnavu" koju je nedavno objavila u izdavačkoj kući Meandarmedia.
Puno je pjesničkih knjiga koje (pod)tematiziraju otpor u zadnje vrijeme objavljeno u Hrvatskoj, od Monike Herceg, Alena Brleka, do Petra Matovića u Srbiji. Vaša zbirka pripada toj kategoriji. Što je posebno teško / lako u opisivanju nasilja, strukturnog, intimnog?
- Ako je nešto nužno, imam osjećaj da nije teško. Iznimno cijenim autorice i autore koje ste naveli. Mogu govoriti o svojoj knjizi – meni je bila nužna, kao susret i oproštaj s jednim dijelom vlastitog života, kao spoznaja kakav je trag transgeneracijska i društvena povijest ostavila na mene, kako se živi ljubav pod teretom svega navedenog; potom što se događa oko mene, kako žive žene na margini koje susreće i kako žive žene na drugom kraju svijeta, kakvo je to kolektivno, zajedničko žensko iskustvo. Kad se danas osvrnem na knjigu ˝Autobus za Trnavu˝, ona jest teška, ali bila mi je potrebna i poetički i emotivno.
Što biste danas rekli o svojim pjesničkim počecima? Imam često osjećaj da u našemu novinarskom i kritičarskom "svijetu" ponajviše izostaje autorefleksija, a ne nedostaje hvaljenje kolega i štićenje do granice neukusa. Slažete li se sa mnom?
- Slažem se jer je za istinsku autorefleksiju potrebno to radikalno zagledavanje u sebe bez uljepšavanja. Mi uvijek znamo kada smo nepravedno hvaljeni i stojimo li u sebi iza nekih tvrdnji. Intuitivno. Moji su pjesnički počeci za neki klasični književno-pjesnički put bili neobično kasni, u drugoj polovici 30-tih, trebale su mi pjesničke radionice da se okuražim i povjerujem sebi kao pjesnikinji. Prve pjesme sam pisala na prvoj godini fakulteta, imam još negdje te radne radove. Meni se dogodilo ono klasično zastranjivanje u rutinski život koje nas onda odvoji od autentičnog kanala, al´ kako kaže naša velika pjesnikinja Andriana Škunca, ˝usuditi se sve je˝, ipak zahvaljujući strpljenju same poezije prema meni, poezija me je opet pronašla.
Muški (heteroseksualni) svijet je predugo krojio našu književnu produkciju – s paćeničkim i manipulativnim pogledom na svijet. I dosta teško je propuštao druge glasove, sumnjam da ih nije bilo. Što mislite o ovoj konstataciji?
- Mislim da nema te književne produkcije (pa ni muške ni heteroseksualne) koja je mogla zatrti jednu Vesnu Parun. Dobra poezija uvijek nađe put. Starije generacije pjesnikinja sigurno mogu puno više reći u ovoj temi, kakav je bio njihov put proteklih desetljeća kroz dominaciju muške produkcije i ja sam od njih zaista čula svjedočenja da su im se kao ženama autoricama vrata teže otvarala. Ja sam se nekako ukrcala na već otvorene kolosijeke, zahvaljujući upornosti i borbi autorica prije mene. Danas su zaista žene prisutne i kao autorice i kao urednice, nagrađivane su i vidljive. Naravno da je rodna neravnopravnost povezna s neravnopravnošću prilika u umjetničkom i ekonomskom smislu. Vremena i mijenjaju. Ili ne mijenjaju? Ako u obzir uzmemo činjenicu o jačanju neokonzervativnih pokreta kod nas, onda se vremena mijenjaju, ali regresivno. S druge strane, postoje progresivne ideje, ženske udruge i organizacije i nadasve nadahnute autorice koje rade ZA sve žene.
Kako objašnjavate da su nositeljice, liderice glavnih antifeminističkih organizacija i ideja u zadnje vrijeme žene? Lokalizirajmo se na hrvatsko iskustvo.
- Zašto su liderice antifeminističkih organizacija žene nastojim razumjeti, ne kažem da mi uspijeva, jednako kao što ne razumijem bombaša samoubojicu koji se odriče vlastitog života i uništava druge živote, recimo zbog nekog imaginarnog božanstva. Žene ne stoje uvijek na strani žena. Kao što bombaš samoubojica vjeruje da čini dobro, tako i liderice antifeminističkih organizacija imaju splet svojih uvjerenja, da ne kažem indoktrinacija, vjerujući u ta svoja uvjerenja. Netko vjeruje da silovana žena mora roditi čak i ako će to pojačati njezinu inicijalnu traumu ili ako će roditi bolesno dijete. Što se tu uopće može reći nego da je riječ o zadiranju u elementarna ljudska prava. Mi se možemo samo čuditi, al ovakve se stvari rješavaju sistemski. Dok sve ostaje na razini čuđenja, izgleda bezopasno, jer zaboga, budimo tolerantni, pa smijemo vidjeti stvari drugačije i imati različite stavove, zar ne? No, kada bombaš samoubojica ili žene koje mrze žene postanu politički relevantan faktor i kada svoje stavove legitimiziraju tako da uđu u javno-politički prostor iz kojeg nameću svoje fanatične ideje, postaje ne samo nesnosno iritantno, postaje opasno.
Koliko je teško ili možda lako pisati o "stvarnim" ženama? Dakako – razumijemo da većina ljudi na ovom planetu živi slične uzuse kada se radi o nasilju, posebice.
- Riječ je o kolektivnom iskustvu koje se kroz individualne priče i pjesme o stvarnim ženama može lakše spustiti među nas, može ga se lakše čuti, razumjeti i doživjeti. U posljednjem ciklusu u knjizi ˝Nakon ciklona˝ uvrstila sam narativne pjesme o indijskim ženama, na što me potakao boravak u Indiji u dva navrata, pišem i o menstrualnom tabuu , to mi je bilo važno da pokažem kako uvjetovane društvom, kulturom i religijsko-mitskim okvirima, žene još uvijek pate na nekom nama nepoznatom dijelu svijeta. Potrebna nam je šira slika i pojedinačne, stvarne priče da bi se moglo dogoditi i kolektivno iscjeljenje. Ako je ovoga momenta meni u mojem komforu dobro, ne znači ni da mogu ni da smijem zatvoriti očit na patnju svoje sestre. Nedavno je bila godišnjica smrti velike židovske filozofkinje Edith Stein, kasnije katoličke svetice Terezije Benedikte od Križa koja je ubijena u Auschwitzu (9.kolovoza 1942.). Kada su joj ponudili pomilovanje kao redovnici, odbila ga je iz solidarnosti ne želeći biti privilegirana u odnosu na druge. Taj mističan čin teško je razumjeti. Potpunu solidarnost s drugima.
Dodirujete i temu pronalaska / dolaska do sebe – što tražimo u tom konceptu, toj ideji koja je gadno zlorabljena u medijskom diskursu, a i drugim diskursima? Dotičete se i teme – osamljenosti. Čega se ponajviše u njoj bojimo? Smrti?
- U osamljenosti se bojimo totalnog susreta sa sobom jer kao takav poništava svaku mogućnost bijega, a naši su rasuti životi i rasute pažnje ne lijek već samo sedativ za sitne i sveprisutne neuroze. Zašto je korona-izolacija bila za neke tako grozna? Smanjila je mogućnost bijega od sebe. Osamljenost na površinu izvlači one osobne sitne pukotine i sjenke koje u „običnom“ ekstrovertiranom življenju uglavnom peglamo i šminkamo. Mi se radije dajemo u ralje svih mogućih zavodljivosti novih tehnologija nego što se predamo jednoj sekundi totalne tišine sa sobom, dajemo se instagramima, blogovima, društvenim mrežama, konzumiranju medija, informacija, novina, pa čak i literatura može biti bijeg od totalnog susreta sa sobom. Nema ništa bolje ni plodnije od osamljenosti, u njoj su uvijek skrivena učenja koja svatko dobiva za sebe.
Poljuljane vrijednosti koje živimo svi ponaosob, ako to nije preuzetno tvrditi – stvaraju osjećaj šizofrene atmosfere, međutim oštrijim pogledom – mi živimo puno lakše nego ijedna generacija prije u širem shvaćanju 'lakoće' života. Zar ne?
- Mi živimo najkomfornije nego što je ijedna generacija živjela prije nas. Brzina kojom su nam dostupne informacije i brzina kojoj zahvaljujući toj dostupnosti donosimo svoje odluke i sudove o drugima, fascinantna je. Ali mi živimo i najkonzumnije. Činjenica da možemo tako brzo izabrati između mnoštva sadržaja, ali i između ljudskih odnosa je u isti mah i zadivljujuća i zastrašujuća. To je odlično detektirala Renata Salecl u knjizi ˝Tiranija izbora˝ . A lakoća, što s njom? Potraga za lakoćom i ugodom otima darove zadubljivanja i spoznavanja. Pa kako je kome drago. Svaki izbor je takav kakav jest, no ima svoje posljedice. To je dobro znati.
Bavite se cijeli život medijima – kakva je slika u odnosu na vrijeme kada ste i sama počinjala baviti pisanjem za medije?
- Danas ako novinar ne može doći do sugovornika, ode lijepo na njegov Facebook profil, ˝kopipejsta˝ objavu, iz toga izvuče opremu i naslov teksta, još nadrobi koji ovlaš zaključak i eto priče, eto teksta! Patetični su mi oni koji daju svoje sudove rečenicom ˝u moje vrijeme˝…jer sam i ja dio ovog vremena. Postoje ozbiljni autori i ozbiljni mediji, no u manjini su. Mediji su estradizirali sve, od politike do sporta, od bolesti do smrti. Informacije su dostupnije, neću reći da je slika ni bolja ni gora, naprosto je drugačija, i mediji se mijenjaju kao što se svi procesi u društvu mijenjaju.
U vašem je fokusu i etnologija. Možete li nam nešto reći o toj strasti?
- Upisala sam doktorski studij Etnologije i kulturne antropologije, nažalost nisam daleko odmakla, imam napisan sinopsis za tezu koji nisam predala. Intimno me zanima duhovnost i bavim se yogom, pa je antropologija religije u vrijeme kad sam upisala doktorski studij bila u mojem fokusu, a tema doktorskog rada ide u smjeru istraživanja osobnih promjena kroz duhovne prakse yoge. Nadam se da ću se vratiti ovoj temi i studiju uskoro, ako to bude moguće.
Budimo još malo u "učenju" - poezija se uči pisati ili? Uvijek malo sumnjam i paralelno obožavam te škole. Kakvo je vaše iskustvo?
- Anne Sexton, genijalna Anne Sexton propisala je u školi kreativnog pisanja. Je li to dovoljna obrana? Moje je iskustvo odlično, ja sam srela najbolje i najgenijalnije su-polaznice na radionici pisanja poezije u zagrebačkom Centru za kreativno pisanje, žene koje su postale moje prijateljice i koje su izvrsne autorice (to je naša neformalna organizacija G-rupa). Sve, ali sve što može potaknuti kreativni proces i unutarnji impuls za pisanje, ja podržavam. Ako je nekom to ispod časti ili smiješno, mogu to razumjeti. No ja imam zaista dobra iskustva.
"Odvalimo se poezijom" postalo je "place to be" za suvremene autore – koji su daljnji planovi?
- Daljnji planovi su svakako čitanje i istraživanje novih poetika i autorica i autora, potom ideja o jačanju projekta na otoku i suradnja drugim otočkim organizacijama, dakle – dovesti otok više u fokus rada i nastojanja rada na vidljivosti i čitanosti poezije.
Na čemu trenutno radite?
- Za vrijeme sieste na otoku radim neke male bilješke za možda neki budući rukopis i pripremam naš brački otočki susret ˝Odvalimo se poezijom˝ u Bolu na Braču.
